Kultura
17667 prikaza

“Brojili su mi krvna zrnca, a 91. sam bio dragovoljac”

Nastavak sa stranice: 1

Danas s ponosom gledam na 'Pismo ćaći' te hrabrost i ludilo da se uopće u to upustim. Kao i puno puta u životu, rukovodio sam se instinktom. Kad mi je režiser i frend Čučić, nakon cijelog jutra glumačkih improvizacija, rekao: 'Mićo, razmisli dobro: da nastavimo film samo s ćaćom?', pomislio sam bit će bolno i zajebano, ali idem u to pa što bude, jer se hoću suočiti s vlastitim demonima, hoću se ogoliti do kraja . Tako je bilo, pa smo tri dana i tri noći s pauzama tek za ručak i večeru radili.

Na kraju sam bio potpuno iscrpljen, ali i pomiren sa sobom. Puno više od katarze, kad mislim o tome danas, bio je to pokušaj da se sa svojim starim ispričam u kameru kako nas dvojica u životu to nikad nismo znali ili htjeli. Da mu kažem sve ono što mu nisam stigao reći dok je bio živ. I sad me uhvati neka drhtavica, dok ovo govorim. I teško je, kako je rekao Danilo Kiš, pisati o majci, a da ne budeš patetičan. To vrijedi i za oca.

Scena iz filma "Pismo ćaći" | Author: YouTube YouTube

Nakon završetka snimanja moj je stari poživio još nekoliko godina i umro neposredno pred izlazak filma, a da ga nije pogledao. I mislim da je to dobro jer sam slutio da bih imao problema s njim da je vidio film, iako mi je i krivo zbog toga. S druge strane, nakon što sam to snimio počeo sam gledati drugim očima na starog i tih smo zadnjih nekoliko godina njegova života imali odnos kao nikad do tada. On je ostario i postao mekši, a i ja sam postao blaži prema njemu i nije više bilo one naše ovnovske tvrdoglavosti kao u sukobima iz prošlosti.

Iako je uvijek ispod toga tinjao potencijalni sukob. Sve u svemu, za mene je film kao i naš odnos - teška vlaška priča o nerazumijevanju oca i sina ispod svega prožeta ljubavlju. I kao što je on mene u djetinjstvu vodio na Hajdukove utakmice sa svojom ekipom u Split, tako je i naša priča završila - umro mi je na rukama u kolima Hitne pomoći dok sam mu čitao monografiju o Hajduku. Samo me uhvatio za ruku, htio mi nešto reći i izdahnuo. S filmom sam tu našu priču zaokružio. 

Mitomanija i okrutnost fabuliranja nečijih biografija na temelju pukog trača glavna su obilježja onoga što se, u nedostatku boljega pojma, možda može zvati dalmatinskim, 'vlajinskim' mentalitetom. To osobito znate jer je na temelju različitih postratnih insinuacija nastradao vaš otac, kad se iz izbjeglištva vratio u rodni kraj.

Čuli smo i mi malomišćanske priče o 'kralju restorana di se skupljaju četnici i skuplja oružje', onako sporadično. Kao što smo ovoga ljeta, na istom tragu mitomanije, slušali 'precizne' dijagnoze o srpskim paliteljima dalmatinskih mista u tijeku ljetne turističke sezone. O čemu je ovdje riječ? Ima li nade da se promijeni smjer razmišljanja, u ime racionalnosti činjenica kao polazišta, u domaćoj (mentalnoj) proviniciji?

Predstava "Hinkemann" | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Povijest ovih prostora nas uči da su za naše prljavštine uvijek krivi oni drugi. Toliko o indicijama, tračevima i idiotskim tekstovima prošlog ljeta o tome da požare u Dalmaciji podmeću četnici. Čiste posljedice našega palanačkog jala i primitivizma. Hoću reći, te glasine da su se u restoranu koji je vodio moj stari i koji je bio utočište ponajboljih pokeraša u Dalmaciji skupljali četnici i prikupljalo oružje za Krajinu, laži su maloumnika i falsifikatora.

Početkom rata, u vrijeme barikada u Kninu, moj stari već dobrih desetak godina više nije držao taj restoran, a otišao je u mirovinu prije rata kao šofer. Digao je ruke od restorana kad je moja majka krajem 1979. oboljela od raka, a umrla je 1984. godine. Svakodnevno je vozio mamu u Split u bolnicu i nije više bio u stanju voditi birtiju. Znači prije Titove smrti, sukoba na Kosovu, pojave Miloševića i barikada u Kninu, da utuvi u glavu ta stoka, moj ćaća više ne posjeduje restoran.

A znaju oni vrlo dobro, jer to svi znaju u Drnišu, da su moj ćaća i stric odbili poziv Jovana Raškovića da se priključe demonstracijama na Kosovo polju i kasnije. Uz to, obojica su iz Drniša otišli u progonstvo sa sumještanima Hrvatima i manjim dijelom Srba u hotele diljem Dalmacije kad je ratni zločinac Ratko Mladić okupirao Drniš. Pa su tako završili u Trogiru u hotelu Medena kao izbjeglice. U to sam vrijeme već bio dragovoljac u sklopu 113. šibenske brigade.

Predstava "Hinkemann" | Author: Grgo Jelavić/PIXSELL Grgo Jelavić/PIXSELL

Ono što je staroga posebno boljelo, iako je bio drčan i svakome znao uzvratiti, jest to da mu je, kad se nakon Oluje vratio u Drniš, mnogo građana odbilo pozdrav, a znali su mu svašta i dobacivati. Govorio sam mu da se ne obazire na to, da ima svoju familiju i prijatelje koji ga vole i poštuju, ali ja sam živio u Zagrebu, on dolje u provinciji i to je ostavilo traga na njemu. Imao sam puno neslaganja i razmimoilaženja s njim, ali ćaća baš nikad nije dijelio ljude prema nacionalnosti. Uostalom, svi smo u Drnišu bili više-manje 'miješane krvi': mi ne možemo biti nacionalisti ni po genetskom kodu.

Što vam je kao ocu dviju kćeri najvažnije vidjeti kao promjenu u ovom društvu? U kojem političkom, društveno-socijalnom polju bi se ta promjena trebala dogoditi?

Ovako bih poručio kćerima: kad im već stari nije bio pametan i otišao početkom rata, one neka ne ponove moju pogrešku. Čim završe škole - pa i ranije - neka odu odavde, makar se rijetko viđali. Jer strahujem da će ovdje još dugo carevati HDZ, Crkva, markićke, bujanci, branitelji - ukidajući nam elementarne ljudske slobode. S druge strane, uvijek smo živjeli mimo vlastodržaca, ispunjeni svojim poslom, familijom i prijateljima, u nekim našim oazama diljem zemlje. Zato je danas, ako želimo zaštititi i obraniti sebe i pogotovo svoju djecu, potrebno artikulirati otpor i aktivnije se uključiti u kreiranje društvenih prilika na svim razinama. Kao na svjetionik i putokaz gledam na inicijativu 'Zagreb je naš' i koaliciju s Radničkom frontom i Novom ljevicom, stranke čiji sam član.

I još pitanje glumačkog dostojanstva. Što je to? Kako se ono najbolje živi i 'brani'?

Scena iz filma "Pismo ćaći" | Author: YouTube YouTube

Društva se identificiraju s traumama, često ratnim: bilo da je riječ o pobjedama ili porazima. Te traume se dehistoriziraju i mitologiziraju, od njih prave svetinje koje se 'ne smije propitivati'. Na toj, naime, 'svetosti' vlast i elita grade svoj legitimitet. Upućivanjem na prešućenu i zabranjenu traumu i ranu vraća se dijaloški moment u društvo, kazalište postaje doista javna stvar. Tu negdje vidim i obranu glumačkog dostojanstva - da kazalište postane javna stvar, da se u njega vrati dijaloški moment jer mi danas, kao društvo, uopće ne razgovaramo. A morali bismo moći barem pokušati.

  • Stranica 2/2
  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Mposa161 13:54 19.Veljača 2018.

    Halo niste vi bili dragovoljac već vojni obaveznik RH!!!

  • todnor 11:50 19.Veljača 2018.

    Zato film " Ustav Republike Hrvatske " lijepo pokazuje kakvo je stanje od devedesetih godina naovamo nastalo u lijepoj našoj. Dok dobar broj gradjana umjerenih stavova i koji ne preferiraju nacionalnu mrznju ni pojma nisu imali sta se desava, drustvo ... prikaži još! nam je poprilicno otislo udesno, a to sto su neki morali kriti svoje nacionalno porjeklo, a pojedini mjenjati i svoja imena, samo govori o karakteru države u kojoj sad zivimo. Ovaj nesretluk oko nacionalnih predznaka nas je unazadio do katastrofe.