Crkva je na rubu: Negiranje Jasenovca, zlostavljanje djece

Projekt Europske unije dovodi se u pitanje i s ljevice i s desnice. Nekadašnji konsenzus Europljana oko poštovanja ljudskih prava, multikulturalnosti i liberalne demokracije više ne postoji, a sve je veći raskol unutar samih europskih društava, kao i razlike između istoka i zapada Unije. Kakva je po vašem mišljenju budućnost europskog projekta?

Čini mi se da ovakva EU nema budućnosti. Čak bi se na nju mogla upotrijebiti i stara, prašnjava sintagma 'tamnica naroda'. U njoj smo mi, naši interesi, naše želje i potrebe, beznačajni. Nikad nismo bili manji i manje suvereni. Tuđman je 1991. sastavio ruke iznad glave i slavodobitno povikao: "Imamo Hrvatsku!", a četvrt stoljeća kasnije mi svi skupa možemo ponoviti tu trijumfalnu gestu i povikati: "Imamo Nutellu!". I koliko god to farsično zvučalo, to je istina. Kad izgubiš suverenost, i za Nutellu se trebaš boriti.

Sandra Šimunović/Pixsell

Moderna radikalna desnica mobilizira se posljednjih godina ponajviše na pitanju sve većeg broja imigranata iz muslimanskih zemalja koji, kako tvrdi, 'ugrožavaju kulturnu i civilizacijsku sliku bijele kršćanske Europe". Pojedine zemlje zabranile su burke u javnosti, antiimigrantski političari dobivaju sve više glasova. Kako vi gledate na taj 'kulturološki sukob' islama i kršćanstva? Postoji li on uopće?

Ne nasjedam na priče o radikalnoj desnici jer ni NF u Francuskoj ni AfD nisu ni radikalne ni totalitarističke stranke. Bezvezne, populističke, možda. Ne moraju vam se sviđati, osobno ne dijelim njihove stavove, ali označiti ih kao fašističke i nacističke najgluplja je i najpokvarenija demagogija te pokušaj da ih se isključi po automatizmu. To je reductio ad hitlerum, kretenizam po kojem svakoga s kime se ne slažete oko bilo čega, smjesta proglasite Hitlerom, i on je istog trena tobože matiran. S druge strane, ljevica u Europi ne postoji od vremena Tonyja Blaira i sličnih ništarija, kad je odustala od radništva i klasne borbe, ekonomskih i socijalnih prava. Ostali su odustali od straha da ih se ne proglasi komunistima. Od tada ljevica traži svoju bazu te je posljednjih godina nalazi u identitetskim politikama, migrantima i raznim manjinama. Ja sebe ne nalazim ni na toj strani. Što se migracija tiče, uvijek sam za to da se migranti prihvaćaju, a izbjeglice spašavaju i štite. Ali to ne znači da mi se imalo sviđa ovaj globalni inženjering, gdje se svjesno, ratom, razruši i opljačka čitav niz zemalja, pa onda odjednom presele milijuni da bi bili još jadnija masa rezervne radne snage u europskim gradovima.

U kontekstu rasprave izazvane novim kurikulom povijesti, koji se proziva da ne potiče kritičko razumijevanje povijesnih zbivanja i multiperspektivnost, nego da promiče nacionalistički diskurs i povijesni revizionizam, kako gledate na korištenje mitologije kao sredstva manipulacije? Zadržavamo li sami sebe u mazohističkom grču povijesnih zabluda? Ili je to previše fatalistična primjedba?

Taj grč je civilizacijski, a opuštanje još nismo osjetili. Hoće li do njega uopće doći, to još ne znamo. Ne znamo hoće li naša civilizacija preživjeti. Povijest i mit koji ste spomenuli su dva važna momenta u priči o našem preživljavanju. Povijest, ako ćemo samo histerično mijenjati razne kurikulume i jednu ideološki obojenu verziju mijenjati drugom, neće nam puno pomoći. Da bismo proučavali i shvaćali povijest, moramo je uzimati u totalu - treba znati događaje smjestiti u prostor i vrijeme te shvatiti suodnose, a tu pomaže proučavanje razvoja filozofije, znanosti i umjetnosti kao njezinih bitnih dijelova, škola mišljenja i kulture općenito. Ovako kako se povijest kod nas proučava i poučava, sličnija je čitanju jučerašnjih novina i njihovu objašnjavanju u današnjem ideološkom ključu. S mitologijom je stvar još složenija. Mitologije i mitovi su, ako pojednostavimo, kolektivni temelji društva. Uz pomoć njih se, kolokvijalno rečeno, i manipulira ljudima, to je nažalost istina, ali bez nekog zajedničkog mita i kolektivnog uvjerenja u njegovo značenje i tumačenje, koherentnog i koliko-toliko skladnog društva i nema. Zato su mitologije i mitovi toliko zanimljivi za literaturu. S njima se možemo i poigravati, ali kod loše obaviještenih čitava ta igra završava u kaosu. To je loša postmoderna: Pokemoni i Xena, princeza ratnica - antički heroji susreću indijanske ratnike, koji susreću Djevicu Mariju, koja sreće trolove, koji sreću Snjeguljicu i sedam patuljaka, koji onda susreću nindže kornjače. Upotpunimo to još ustašama i partizanima, začinom svakog našeg jela, i dobit ćemo finu mentalnu kašu koja će nas na kraju otrovati.

Sandra Šimunović/Pixsell

Čini mi se da se u pozadini svih vaših književnih promišljanja nalazi konstatacija odsustva nečega što bi moglo predstavljati čvrsti integritet pojedinca. Aktualni prijepori oko propisane obavezne lektire stavili su u središte pozornosti odnos prema književnosti - ako nismo u stanju vidjeti kolika je vrijednost pisane riječi koja čovjeka mijenja iznutra i obogaćuje u smislu humanističkog razumijevanja svijeta oko nas, možda smo unaprijed odustali od ideje istinski slobodnomislećih pojedinaca unutar istinski slobodnoga svijeta?

Da. I žaljenje zbog nedostatka čvrstog integriteta pojedinca. Do njega se dolazi spoznajom, ili barem ustrajavanjem na putu spoznaje, jer do spoznaje se ne dolazi lako, ako se ikako i dođe. Bitni su procesi, bitan je hod. Makar trud, već i to puno znači. Bojim se da živimo u vremenu ne samo tjelesne, nego i mentalne usamljenosti. Puno loših kalorija, nikakvi napori i mali tereti koje podižemo, mala zabava i mala uzbuđenja: klikić simo, smajlić tamo, reality umjesto realnosti. Unutrašnja lijenost, i strah od kretanja, jednaka je onoj vanjskoj. Sve što nam je servirano lako je probavljivo i već od nekog probavljeno - ako tu sliku prevedemo na doslovno, fiziološko, izrigat ćemo se.

Nedavno se podiglo mnogo prašine oko predloženog teksta famoznog 'zakona o umjetnicima' koji pooštrava uvjete statusa samostalnih umjetnika. Primijenimo li dijagnozu stanja junaka vašega romana 'Gangbanga' ('Meni nije dobro. Trebam doktora.') na onu hrvatske kulture, kako, kao slobodnjak koji živi isključivo od svoje umjetnosti, ocjenjujete aktualnu hrvatsku kulturnu politiku? Čini li vam se da bi našoj kulturi uskoro stvarno moglo 'svisnuti srce'?

Ne znam što bih vam rekao o tom sitničavom i zlonamjernom, po umjetnike nadasve štetnom prijedlogu zakona. On je u financijskom smislu upravo beznačajan za državu, koja se razbacuje kupujući lojalnost pojedinih skupina, ali i koja dopušta da je se potkrada i oštećuje na svakom koraku. On pokazuje najprimitivniju vrstu prezira prema kulturi. A prezir prema vlastitoj kulturi je zapravo mržnja prema sebi, samoubilački poriv - dizanje ruke na sebe. Jer što uopće konstituira jedan narod, ako ne kultura, kakva god bila, i ovo malo knjiga, slika, glazbe i filmova - ovo malo jezika za sve manje ljudi koji ga govore.