Vrijeme novinskog romana ili stripa u nastavcima, koji bi obično izlazili u vikend izdanjima dnevnih novina, iznimno je važno za povijest moderne književnosti, ali i za neku općenitu povijest pripovijedanja. Naime, takav bi roman u pravilu bivao pisan u onom ritmu u kojem je i izlazio, otprilike onako kako se danas snimaju televizijske sapunice, pa je samim tim bio čvrsto sljubljen s privatnim i društvenim okolnostima svoga autora. Za razliku od sapunice, autor je uvijek bio samo jedan, ili su ih u stripu bila dvojica - scenarist i crtač - te je moglo biti ostvareno stilsko, emocionalno i narativno jedinstvo djela. Neki od najvažnijih romana od početka devetnaestog pa do sredine dvadesetog stoljeća zapravo su nastajali kao novinski romani u nastavcima. U njima se povijesno vrijeme prepoznaje na drukčiji način nego u romanesknim tekstovima pisanim u, da tako kažemo, blagorodnoj sigurnosti kule bjelokosne.
“Eternaut” je kao novinski strip-serijal prvi put objavljivan između 1957. i 1959. Deset godina kasnije, idejni tvorac i scenarist Héctor Germán Oesterheld piše nastavak, ali s novim crtačem Albertom Breccijom, čiji se crtež bitno razlikuje, moderniji je i artificijelniji, možda bi bilo pošteno reći i bolji, no preuzima sve važne detalje prethodnikove kostimografije i scenografije. Ali vremena su druga, a pomalo su i autori drugi ljudi, u Argentini su vrlo mračna doba, i bit će još mnogo gore, tako da “Eternaut” biva vrlo političan i aktualan. Jedna se, za svoje doba tipična distopija, pretvara u alegoriju o diktaturi.
“Oduvijek me je fascinirala ideja romana ‘Robinson Crusoe’. Dobio sam ga na poklon još kao dijete i pročitao sam ga vjerojatno više od dvadeset puta. ‘Eternaut’ je najprije bio moja verzija Robinsona. Usamljen čovjek, okružen i zarobljen ne više morem već - smrću. I nije više usamljen poput Robinsona već je čovjek s obitelji, s prijateljima.”
To je Oesterheld govorio o “Eternautu”, a čitatelj koji ima rana iskustva s romanom Daniela Defoea, i kome je “Robinson Crusoe”, premda izvorno pisan za odrasle, jedna od formativnih knjiga djetinjstva, u “Eternautu” će vrlo precizno osjetiti ono o čemu njegov scenarist govori. Obiteljski dom, negdje tamo u predgrađu, u kojemu se, uz one domaće, zatječe prijateljsko kartaško društvo, najednom se pretvara u otok usred opće pustoši. Vani se nešto događa, počinje padati snijeg - snijega u Buenos Airesu inače nema! - što već samo po sebi izazove paniku. Ljudi se ispred kuće ruše na mjestu mrtvi, snijeg je očito otrovan, i tako se vanjski svijet pretvara u pustoš i pakao. U vrijeme kada tridesetosmogodišnji novinar Héctor Germán Oesterheld započinje smišljati svoga mračnog Robinsona, svijet je u strahu od nuklearne kataklizme, ali je i obuzet izlaskom u svemir, pa su u modi, osobito u stripu, kojekakve distopije s izvanzemaljskim, svemirskim zbivanjima i alegorijama o dobru i zlu. Ne gasi se, još od 1934, zvijezda Flasha Gordona, plavokosog svemirskog borca protiv ultimativnog zla oličenog u Mingu Nemilosrdnom, stvorenog u crtačkom laboratoriju Alexa Raymonda. U svojoj postavci Oesterheld možda i nije polazio od distopijskih i svemirskih trendova i moda u američkom sindikalnom stripu, ali je Solano López “Eternauta” upravo tako nacrtao. Samo što se ova priča ne zbiva u svemiru, nego negdje tu, u Buenos Airesu i u njegovim predgrađima.
Govorimo o autorima, a ne o autoru - dakle scenaristu, pripovjedaču - zato što je uloga crtača Francisca Solana Lópeza bila golema. Način na koji je on oblikovao scenografiju, interijere i kostime “Eternauta”, te kako je preciznim crno-bijelim slikanjem sugerirao atmosferu novoga svijeta, gotovo da i nadilazi ulogu - ionako silno značajnu - crtača u stripovima. Recimo, da bi nekako izašli iz kuće, u potrazi za hranom, lijekovima i preživjelim ostacima prethodnog svijeta, junaci “Eternauta” štite se improviziranim zaštitnim odijelima i maskama. Solano López nacrtao je maske po jednom od modela onodobnih plinskih maski, tako da oči i lice ostanu dovoljno vidljivi, da se ne gubi facijalna ekspresija. Iste će se takve maske pojaviti i u Netflixovoj televizijskoj seriji iz 2025. Kao što će i cjelokupna televizijska scenografija, te vizualni ključ za stvaranje atmosfere, biti gotovo precrtani iz stripa. Ovaj se čitatelj i gledatelj baš i ne sjeća da je gledao film ili seriju koji su snimljeni po stripu, a da tako vjerno slijede vizualni predložak. Pritom, vrijeme u kojem se priča zbiva u seriji je sadašnjost, što je više od pola stoljeća daleko od vremena u kojem se zbiva strip. I vrlo sličan je stupanj stilizacije, kojim se sugerira odnos između fikcije i zbilje u kojoj čitatelj i gledatelj žive. I strip, i serija govore o nama živima. I ne dopuštaju nam da se spašavamo bijegom u bajku.
Héctor Germán Oesterheld doživio je sudbinu kakvu je ispripovijedao u svom djelu. Nekoliko godina nakon “Eternauta” presreli su ga i odveli nepoznati ljudi. Ne zna se ni gdje su ga ni kako ubili. On je jedna od oko 30.000 civilnih žrtava vojne diktature u Argentini, koja je nastupala pod naslovom i motom “Proces nacionalne reintegracije”. Među likvidiranima je između 300 i 500 djece. Ubijani su lijevi opozicionari, sindikalisti, aktivisti, komunisti, marksisti, novinari, pisci, studenti, članovi njihovih obitelji, svjedoci zločina, te nepopravljivi sljedbenici Juana Perona i fanatici parlamentarne i demokratske procedure, te samim tim i protivnici diktature. Vrhunac terora predstavljaju godine vladavine generala Jorgea Rafaela Videle, koji je bio na čelu deveteročlane vojne hunte od 29. ožujka 1976. do 29. ožujka 1981., nakon čega po ortačkom sporazumu diktatorski položaj preuzima general Roberto Eduardo Viola
Hunta je vladala pod zaštitom i pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i Zapada, što je mogućim učinilo i taj groteskni paradoks da se usred tog posvemašnjeg ubijanja političkih sumnjivaca i bacanja ljudi iz helikoptera u ocean u Argentini 1978. održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, kada je u svečanoj loži, okružen čelnicima i uglednicima svjetske nogometne federacije, sjedio diktator Videla. Ne zna se kada je pogubljen Héctor Germán Oesterheld, ali s priličnim se pouzdanjem može znati da se to zbilo 1978. godine. Možda baš u vrijeme Mundiala koji, pobijedivši Holandiju, osvaja domaćin. Rezultat finala: 3:1, kapetan argentinske reprezentacije Daniel Passarella, koji u narodnoj predaji skupa s Ocem domovine Joseom de San Martinom nosi nadimak “El Gran Capitan”, preuzeo je pehar pobjednika. Holanđani nisu sudjelovali u ceremonijalu, ali ne zato što bi se protivili hunti ili što bi bili sentimentalni prema civilnim žrtvama režima, nego zato što su se osjećali pokradeni od suca utakmice.
Netflixova serija kod neke je naše opće publike dočekana s interesom i ushitom. Kritičari - mahom oni koji strip nisu čitali - visoko cijene “Eternauta”. I to je, naravno, dobro. Još je i bolje, međutim, to što su autori pobjegli od svih američkih i zapadnoeuropskih stereotipa u priči, što se u Netflixovom “Eternautu” ne osjeća zadah aktualnih ideologija i protu-ideologija, moda i kontra-moda, tako da nam se učini da gledamo priču iz nekoga prethodnog doba, kada je i na televiziji integritet umjetničkog djela bio važniji i od vremena, i od okolnosti u kojima je djelo nastalo. Čak i kada upravo o tom vremenu govori!
Héctor Germán Oesterheld uopće nije bio svjestan što je stvorio, ali - to smo već rekli - njegovi ubojice bili su toga izvanredno dobro svjesni. No, zar i tu on nije prilično vjerno slijedio svoga velikog uzora? Pišući “Robinsona Crusoea” njegov je autor mislio da pripovijeda priču stvarnoga škotskog brodolomca, koji je nakon havarije četiri godine živio na jednom tihooceanskom otoku, koju kroz zahvat mašte tek blago transformira u neobičan avanturistički roman. Kroz cijelo dvadeseto stoljeća se mislilo, pa se kroz školske lektire i forsiralo, da je “Robinson Crusoe” knjiga za djecu. U čemu, možda, ako na stvari gledamo kroz “Eternauta”, ima neke istine. To je knjiga koja se čita u djetinjstvu, a svoje stvarne posljedice na čitatelja ostavi u odraslome dobu. Smrtonosna dječja knjiga.
