Moja verzija 'Tri sestre' vjerna je srži izvornika, ali jezikom i likovima čvrsto je ukorijenjena u Belfast 1990-ih, što nekim od konzervativnijih kritičara tamo i nije bilo baš drago. Žalili su se da nema dovoljno 'Čehovljeva jezika' u njoj. Mislim, osobno, da taj izraz možda i pogrešno koriste misleći na sumoran, prigušen jezik, pritom se pak vodeći tragovima edvardijanskog engleskog, odnosno prvog prijevoda ili melankolično-poetskim verzijama iz 1950-ih.
Ali izvorno, na ruskom je drama zgusnuta, mišićava, nabijena, u njoj je trag melankolije, ali je bol sirova i ružnoća sebičnih motiva i ponašanja likova nije prikrivena. Čehov nije zgužvano odijelo-Panama šeširi-tip, ta neka prefinjena razočaranost. Smještajem moje verzije u Belfast 1990-ih morala sam biti vjerna tom prostoru i vremenu. Sve u svemu, dobila sam dosta kritika. Mlađima se uglavnom svidjelo, osobito onima koji su upoznati s dijelom Čehova i zbog toga mi je bilo drago jer sam htjela predstavom u kazalište privući mlađe generacije.
Cjelokupno je iskustvo bilo, iskreno, dosta iscrpljujuće i bolno, ali mi je velika utjeha čuti da se mnogi studenti vraćaju pogledati predstavu, tri, četiri puta, da pišu seminare o njoj ili koriste za audicije. Donekle me utješilo i to što je 'Galeb', drama koju je Čehov premijerno postavio 1896., najprije doživjela užasne reakcije. Potpuno su mu se narugali pa je molio kazalište da otkaže ostala prikazivanja, zaričući se da više nikad neće napisati dramu.
Dvije godine kasnije 'Galeba' su opisivali djelom genija. Kad su se moje 'Tri sestre' premijerno prikazale, također sam imala osjećaj da više nikad neću napisati dramu, ali do vremena kad su prikazivanja završila bilo mi je jasno da ću poludjeti ako ne počnem raditi na još jednoj, odmah, tad. I jesam, ovaj put je smještena na Istočnoj obali SAD-a. Tri su sestre cijelu moju dramu provele žudeći za tim da odu u Ameriku pa mi se činilo prikladnim da se i sama sad zaputim tamo.
U nedavno objavljenoj antologiji posvećenoj pričama spisateljica Sjeverne Irske, 'The Glass Shore', bavili ste se pobačajem i pravom žena na taj izbor. Zašto?
Kad su me pozvali da sudjelujem u antologiji, dugo sam razmišljala kakvu priču želim iznijeti o današnjoj Sjevernoj Irskoj. I bila je ta jedna koja me nije puštala na miru. Pobačaj je u Sjevernoj Irskoj ilegalan u svim okolnostima, čak i kad je trudnoća rezultat silovanja ili incesta ili ako postoje abnormalnosti fetusa. U svim slučajevima se kažnjava doživotnim zatvorom.
Podaci koje je prikupio Amnesty govore o tome da godišnje do tisuću žena iz Sjeverne Irske odlazi u Englesku kako bi obavile pobačaj, a odnedavno se sve češće čuje o slučajevima žena koje su pokušale prekinuti trudnoću pilulama kupljenim preko interneta, zbog čega su optužene ili one, među njima i tinejdžerice, ili njihove majke, dečki koji su im pomogli... Pobačaj je tema o kojoj su mnogi ljudi, s obje strane rasprave, jako strastveni, dosta se o tome govori, ali ja sam htjela odmak od te buke i bijesa.
Htjela sam ući u intimu prestrašene mlade djevojke koja donosi jednu od najtežih odluka u životu, htjela sam pokazati usamljenost i čisti teror prilikom izvođenja pobačaja u vlastitoj sobi, sama samcata, pilulama koje si naručila preko interneta, bez mogućnosti da ikome o tome kažeš iz straha da će te izdati ili da će i sami upasti u nevolje.
Bez mogućnosti da odeš u bolnicu ako nešto krene po zlu jer medicinsko osoblje je vezano zakonom i prijavit će te policiji ako posumnja što si učinila. Moja priča 'Mayday', koju sam adaptirala i za BBC-jev Radio 4, a koja će se emitirati sredinom lipnja, intenzivan je i intiman pogled na veliko političko pitanje. Koja god da su vaša gledišta na pobačaj, ovdje se od vas traži samo da budete i ostanete s tom tinejdžericom, u ta 24 sata između dvije doze pilula.
Spomenuta antologija, 'The Glass Shore', koju je uredila Sinéad Gleeson, nudi, kako stoji u predgovoru, pogled u dosad zanemaren književni kanon, u opus književnica Sjeverne Irske. Kako je došlo do te suradnje?
Prije 'The Glass Shore' izašla je i antologija 'The Long Gaze Back', koja je uključila spisateljice čitavog irskog otoka. Bila mi je čast biti dijelom te knjige, ali nisam bila spremna na to koliko će mi biti emotivno sve to skupa. 'Multitudes', o kojoj smo razgovarale, izašla je u njoj i automatski je bila u izravnom odnosu s, primjerice pričom o iskustvu prvog majčinstva Eimear McBride i s pričom o smrti prvorođenca Maeve Brennan. Antologija, pomno složena, postala je važnija nego zbirka njezinih dijelova.
Hoću reći, priče u njoj ćaskaju, prepiru se, podupiru jedna drugu ili se međusobno suprotstavljaju, vežu se, kroz stoljeća. Kao pisac sam stvaraš svoje rodoslovlje, tražeći druge pisce s kojima razgovaraš kroz vrijeme i preko oceana. Ali nešto je posebno u tome da se vidiš u društvu sunarodnjakinja i kad je objavljena 'The Long Gaze Back' nisam mogla vjerovati da se javila tako velika želja za objavom antologije spisateljica Sjeverne Irske. Nazvala sam Sinéad i molila je da to priredi.
Kao mladi pisac obično misliš na onaj odurni citat Gorea Vidala: 'Kad god prijatelj uspije, mali dio mene umre'. Nasreću, tijekom godina shvatiš da to uopće nije tako, da je, zapravo, posve suprotno. Uspjeh jednoga sve nas diže. Uspjeh dvoje, troje ljudi počinje skretati pažnju na sve nas. Puno učite jedno od drugog. Gledate kako onaj drugi to radi, u smislu teme ili stila, i to vam i osobno dobro dođe. Što je ljestvica više postavljena, to se i vi više trudite.
Dakako, ionako se uvijek natječete samo sami sa sobom, na kraju dana, ali u ovakvim projektima dobivate divan osjećaj sestrinske solidarnosti. Knjiga pokazuje da neke od mlađih spisateljica toga područja eksperimentiraju s magičnim realizmom, što je odmak od književne tradicije realizma Sjeverne Irske, dok druge, uključujući i mene, pišu priče koje na prvu ne djeluju kao da su 'sjevernoirske'.
