Lucija Šerbedžija, jedna od najboljih hrvatskih kazališnih i filmskih glumica, sebe opisuje kao borca za pravdu i istinu, a protiv ksenofobije i rasizma koji je ovih dana, pogotovo na društvenim mrežama, tresao Hrvatsku.
Zato je i sudjelovala u akciji “Budimo ljudi”, gdje je djeci Kutine čitala priče. A nakon toga zaigrat će u petak u ZKM-u u hrvatskoj premijeri predstave “Drakula” vojvođanskog redatelja Andraša Urbana, poznatog po svojem političkom radikalizmu i originalnoj poetici.
Nakog toga počinje pripremati ulogu u Mannovu “Čarobnom brijegu”, a zatim kreće u pustolovinu s Borutom Šeparovićem, koji radi predstavu po Crnoj knjizi Udruge Franak.
Kakva je vaša uloga u ‘Drakuli’, koji je nastao u koprodukciji ZKM-a sa slovenskim i talijanskim kazalištima, te kako ste surađivali s Andrašem Urbanom?
Stokerov ‘Drakula’ bio nam je samo predložak, no nismo bili vođeni pričom, tako da nema ni klasične podjele uloga. Istodobno svi jesmo i nismo vampiri te zajedno preispitujemo određene teme, koje su u bliskom dodiru s vampirizmom, kao što su strah, ljubav, smrt, besmrtnost, ovisnost, seksualnost, strast, žudnja... Svi glumci iz Hrvatske, Slovenije i Italije donijeli su u predstavu nešto autentično, karakteristično za podneblja iz kojih dolaze, a to nas je jako inspiriralo. Urbana najviše zanima pomicanje vlastitih granica, a kao rezultat takvog stava najčešće se dogodi oslobađanje, koje je uvijek dobrodošlo. Predstava funkcionira kao jedna mašina, i to mi je bilo jedno od značajnijih i posebnijih iskustava u životu.
Poslije premijere u Mariboru slovenski kritičari su napisali da je Urban u predstavi oštro kritizirao europski liberalni kapitalizam pa me zanima je li eksplicitno rečeno tko su današnji vampiri koji nam piju krv?
U predstavi se izgovori samo 20-ak rečenica na engleskom jeziku, koji smo mi na probama u šali nazivali ‘Tarzan English’, ali zato jako dobro komunicira preko songova. Urban je tekstove uglavnom uzimao iz Stokera, a njegova stalna suradnica Irena Popović Dragović sjajno ih je uglazbila. Predstava vrlo oštro, na duhovit način, postavlja pitanja ili daje kritiku društva u kojem danas živimo. Primjerice, postavlja se pitanje što je danas vampir? Tko je onaj koji vas zavede, obeća besmrtnost, bolju budućnost ili slobodu, i vi upadate u zamku. Recimo, bankari su klasičan primjer vampirizma: daju vam kredite i iluziju da ste ostvarili snove, ali zapravo ste postali robovi. Urban je na taj način postavio pitanje i za EU, koju smo dočekali kao slobodu, vjerujući da ćemo postati dio Europe, a nakon što smo upali u tu zamku, uvidjeli smo što ta zajednica uistinu donosi. Kapitalizam nam je donio silne kredite i sustav ‘mogu sve imati preko noći’ za koje plaćamo jako visoku cijenu.
Što se dogodilo s vrijednostima humanizma i socijalne pravde u današnjem kapitalizmu, gdje vampiri, kako kažete, postavljaju zamke? Gdje smo mi sada?
Sada smo, kako bi se to reklo u slengu, u banani. Jako malo ljudi je slobodno, odnosno, može si priuštiti privilegij života bez kredita. Imati kredit je ugovor s đavlom, to je pristanak na robiju, zatvor od 20, 30 godina. Zbog toga su ljudi pod velikim stresom i žive pod pritiskom, zatrpani dodatnim poslovima, kako bi do 15. u mjesecu mogli otplatiti ratu kredita, a to se onda odražava i na odgoj djece. Roditelji više nemaju vremena baviti se s djecom, a nemaju niti bake i djedovi jer su i oni pod kreditima. Djeci se trpaju iPodi i tableti, i oni izrastaju u neke izvanzemaljce i X-generaciju. Usprkos svemu, i dalje vjerujem u pravdu i poštenje, no ne vjerujem da postoje pošteni političari ili pošteni biznismeni - to mi djeluje kao loša montaža.
Sudjelovali ste, zajedno s Franom Maškovićem, u kampanji ‘Budimo ljudi’, kada ste djeci u Kutini čitali ‘Šarene priče’. Kako komentirate aktualnu situaciju s izbjeglicama?
To je zastrašujuća priča, jednako kao što je zastrašujuća ta zatvorenost umova i ta količina neempatije oko nas. Svatko od nas može postati izbjeglica i zato je najvažnije biti i ostati čovjek. Bit ću ponosna ako Hrvatska uspije prihvatiti te ljudi na adekvatan način i ako onima, koji možda odluče ostati, uspije pomoći u integraciji u naše društvo. I dalje ću nastojati pomagati tim nesretnim ljudima, financijski, hranom i robom, najviše što mogu, no, nažalost, nikoga ne mogu udomiti jer nemam za to uvjeta.
Hrvatsko društvo je sve više ksenofobično i udaljeno od multikulturalnosti. Kamo nas vodi taj otpor prema strancima, različitostima, drukčijem?
Ne znam kamo nas vodi, ali znam da, čim odem u inozemstvu i vidim tu paletu različitih boja kože, jezika i akcenata, odmah lakše dišem, kao da mi se proširi aura za deset metara. A ovdje u Hrvatskoj ljudi žive prema matrici ‘nemoj mi, neću ti’, gledajući samo vlastito dupe. Kad je moj sin imao pet i pol godina rekao mi je: ‘Mama, je l’ istina da crnci smrde?’. To je, naravno, čuo u vrtiću od drugog dječaka, koji je to pak čuo od svojih roditelja. Pala sam u 17 nesvijesti jer nitko u našoj obitelji ne razmišlja na takav način. Svi se grozimo ksenofobije i rasizma, a ja svoju djecu učim da prihvaćaju različite rase, vjere i spolna opredjeljenja, primjerice, objasnila sam im da ne mora cura nužno voljeti dečka nego da može cura voljeti curu ili dečko dečka, i da je to normalno. Odjurila sam u vrtić i to prijavila njegovoj ‘teti’, koja mi je rekla da će o tome razgovarati s roditeljima tog dječaka. Takvo ksenofobično razmišljanje mi je zastrašujuće i neprihvatljivo.
Kako gledate na pokušaje katoličkih i prolife organizacija koje pokušavaju žene gurnuti nekoliko stoljeća unatrag i nametnuti im tradicionalnu ulogu roditeljice?
Kod nas postoji prividna ravnopravnost između žena i muškaraca. Žene su se prividno emancipirale, ohrabrile i usudile biti ravnopravne s muškarcima, ali u praksi nije tako. S druge strane, zastrašuje me i grozim se svih organizacija tipa U ime obitelji i pitam se zar oni nemaju nekog pametnog savjetnika da im kaže: ‘Ne budali gluposti!’ Neka imaju svoje stavove, ali neka ne blebeću takve gluposti na razini petogodišnjeg djeteta. Mislim da je zadrto i primitivno razmišljati na takav način. A poseban je problem vjeronauk, koji se u školama provodi jako agresivno. Srećom, u školi mog sina, postoji i opcija B: vjeronauk se održava ili prvi sat ili razrednica vodi nepolaznike vjeronauka u knjižnicu. Nažalost, u većini škola djeca su uglavnom kažnjena, sjede u zadnjoj klupi ili čekaju pred vratima.
Treba li današnje kazalište, ili općenito umjetnost, biti politizirano?
Što se tiče kazališta, politika i umjetnost bile su povezane još od starih Grka. Jako cijenim Andraša Urbana, Paola Magelija, Olivera Frljića, Boruta Šeparovića i druge angažirane redatelje, koji se angažirano odnose prema stvarnosti. Mislim da kazalište ne može biti apolitično! Sramim se što sam se ranije ograđivala od naslova u novinama i TV vijesti, bježeći u literaturu, filmove ili svoje društvo, jer sam se htjela zaštititi od suviše bolne stvarnosti. No već zadnje dvije godine osjećam da je umjetniku, intelektualcu pa i svakoj drugoj odrasloj osobi dužnost da bude budan, osviješten i da se suočava s tom tužnom svakodnevnicom. Zato me veseli što ću glumiti u idućoj Šeparovićevoj angažiranoj predstavi koja nastaje na temelju ‘Crne knjige’ Udruge Franak u kojoj su skupljena istinita svjedočanstva žrtava kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
Imate li i vi afiniteta prema političkom djelovanju?
Išla sam na Žižekova predavanja, čitam njegove i Horvatove knjige, i zavidim im na njihovoj budnosti, osviještenosti i fenomenalnim društvenim analizama, ali sama sam šumski politički pismena. No smatram da svaki građanin treba, bez obzira na sve, izaći na izbore i glasovati. Bez obzira na to što Žižek kaže suprotno, objašnjavajući da bi Hrvatska prvo trebala doći do dna i doživjeti neku vrstu anarhije, koja bi dovela do formiranja novih zdravih stranaka za koje bi vrijedilo glasovati. Ja sam izravno s puta išla na glasovanje!
Tko je najviše utjecao na formiranje vaših stavova - roditelji, sredina, škola?
Na nas sve utječe, a rezultat ovisi o našoj budnosti. Roditelji nam daju bazu, oni nas usmjere i postave nam osnovne, moralne temelje, kao što su čestitost, pravda, povjerenje. Kad malo porasteš oblikuju te prijatelji, okruženje, učitelji i profesori. A kad emotivno sazriješ i prestaneš se svađati s roditeljima, kad s njima postaneš prijatelj i zanemariš vaše razlike i njihova očekivanja, te postaneš svoj čovjek, tada ti sam biraš svoj put na kojem ćeš se oblikovati onako kako želiš. Svi imamo pravo izbora i svi se oblikujemo na svoj način. Netko mora otići u teretanu da bi se opustio, a netko pak ide na Sljeme i tamo bistri glavu dva sata. Ja se hranim tišinom, poput likova iz japanskih filmova. Jako gajim i čuvam svoj prostor, čak sam i djecu naučila da me dva puta dnevno po 45 minuta dok čitam knjigu ili vježbam ‘tibetance’ puste na miru. No volim društvo i imam puno prijatelja, a na kraju krajeva izabrala sam i posao u kojem sam stalno okružena ljudima.
Što vas je potaknulo da zauzmete angažiraniji stav prema životu?
Nije se dogodilo ništa konkretno, ta je promjena došla s vremenom. Recimo, ranije nisam bila tako zagrižen čitač knjiga niti sam imala potrebu meditirati ili vježbati jogu, a danas imam. Čovjek se gradi osluškujući sebe. Možda se kod mene jednostavno sve ‘potrefilo’ tako da sam danas otvorenija, zrelija i odgovornija, i kao osoba i kao glumica. Danas osjećam odgovornost prema predstavi u kojoj glumim, prema kazalištu u kojem igram i prema čitateljima ovog intervjua jer sam svjesna da neki moji stavovi možda mogu utjecati na nekoga. Dakle, ne mogu ignorirati društvo i sredinu u kojoj živim, to bi bilo jako bahato i nezrelo.
