Kako ste zadovoljni suradnjom s &TD-om?
Naša suradnja s &TD-om uvijek je bila korektna. Zahvalna sam Nataši Rajković, koja je bila vrlo otvorena prema našoj suradnji, i iskreno mi je žao što je morala prolaziti kroz sve ove nedavne neugodnosti. Nadam se da će se situacija razriješiti na njezino najveće dobro te dobro Teatra &TD i svih njegovih zaposlenika.
Možete li računati na nekakav javni novac, pogotovo zato što se radi o predstavi o životu najveće hrvatske pjesnikinje koja sigurno ima velik značaj za hrvatsku kulturu. Ta je kultura, teško je ne primijetiti, s vremenom sve manje važna.
Mi u privatnoj produkciji živimo od prodaje ulaznica. Sredstva koja smo dobili na javnim natječajima i koja su više nego skromna uložena su u produkciju same predstave. U potpunosti smo izloženi vjetrometini nemilosrdnoga tržišta. Bez vlastitog scenskog prostora plaćamo postotak od prodanih ulaznica kazalištima koja nas ugošćuju ili prodajemo predstavu na gostovanjima. Primamo na tone odbijenica i grabimo dalje. Nema milosti kao što neki možda fantaziraju. Sve bi to, istina, bilo mnogo lakše kad bi državne institucije bile osjetljivije na potrebu očuvanja nekih temeljnih vrijednosti. Ni Vesna Parun, kao ni mnogi drugi hrvatski velikani, nije pošteđena ignorancije od strane vlastodržaca. Ali to je već toliko puta rastezana trakavica na koju ne kanim trošiti svoju energiju. Radije ću je utrošiti na nešto kreativno.
Dobili ste i nagrade za predstavu?
Naša predstava je dobila Grand prix na međunarodnom festivalu monodrame 2015. godine u Bitoli.
Spremate li nešto novo? Ako da, o čemu je riječ?
Da, spremam novi projekt s mojim kolegama iz Slovenije i premijera je tu, pred vratima, 7. i 8. studenog u Teatru Exit, s kojim smo, na našu veliku radost, dogovorili suradnju. Projekt će biti rezultat našeg dugogodišnjeg istraživanja glumačkog procesa u studiju pod vodstvom pedagoga, braće, Janeza i Andreja Vajevca. Radi se o komediji dvoje likova koje igramo kolega Žiga Čamernik i ja, naslova ‘Voliš li me?’. Za sada toliko, a uskoro mnogo više.
Kako ste se odlučili za glumački poziv?
Imala sam sreću da nisam morala razmišljati o svom pozivu jer mnogi mladi ljudi, nažalost, nemaju tu sreću. Jednostavno me ponijelo još u osnovnoj školi i nosilo nepogrešivo prema cilju. Nisam baš bila briljantan đak, ali to je, ispostavilo se, i moja prednost, jer da jesam, možda bih racionalizirala i odabrala neki ‘sigurniji’ poziv. No jedini sigurni poziv je onaj koji voliš, trebaš se zaista osjetiti pozvanim da ga odabereš. To je ujedno moja topla preporuka svim mladima koji se nalaze pred velikom odlukom.
Na Akademiji ste, navodno, bili najbolji u generaciji?
Ako najbolji u ovom slučaju znači imati najveći broj glasova komisije i ako je ta izjava mog pokojnog profesora Krče bila istinita, onda da, bila sam najbolja. No to mi je ionako rekao ne da bi me osokolio nego kako bi izrazio svoje duboko razočaranje mojim napretkom kasnije, u nastavku studija. Inače, grozim se svakog oblika kompeticije u bilo čemu, pa bih tako i ovu zgodu rado zanemarila.
U zadnje vrijeme događa se, razmjerno često, da zrele glumice, koje se često žale na nedostatak uloga, briljiraju... Recimo, Nina Erak, u dvije serije - sad u ‘Na granici’ - imaju sjajne uloge... Kako to izgleda? Glumački je poziv težak, strahovito ovisan o konjunkturi...
Ne znam zašto kod naših filmskih redatelja i producenata vlada taj neki ‘ziheraški’ i nemaštoviti princip po kojemu rade castinge. Zašto se boje audicija? Možda je ne znaju napraviti. Možda se plaše, ne usude riskirati? Možda su toliko nesigurni u sebe da misle kako im film može izvući samo dobro poznati glumac. Ili su pak previše sigurni da poznaju glumce. Istina je, međutim, da hrvatsko glumište obiluje talentiranim glumcima koje nikad niste vidjeli na velikom ekranu. Osobito glumicama. Pogotovo su glumice starije generacije zakinute pa čak i ako su nekad bile aktivne. Eto, Nina je jedan od primjera. Drago mi je da je i na nju došao red, makar i na televiziji. Ja svoju priliku u domaćem filmu nikad nisam ni dobila, no prestala sam je i očekivati. Boli me briga! I to ću sama producirati ako se baš zainatim! Odbijam tu mantru da je glumački poziv težak. Ako je nekome težak, nek’ izvoli raditi na šalteru u banci ili u pekarnici i nek’ ostavi svoj posao nama koji ga volimo, koji smo ga gladni, koji smo toliko zaluđeni svojim pozivom da ga radimo čak i kad nam se ne isplati. Ali rekla bih da umjetnost ne podliježe konjunkturi. Naprotiv, ona je po prirodi u opreci s poznatim konvencijama. Radi se o domeni duha a to je kategorija izvan vremena i prostora.
