Poduzetnica Marina Marija Hipp već je dvadeset godina jedna od najuspješnijih hrvatskih poduzetnica, a nedavno je zakoračila i u književne vode. Njezin prvijenac "Dobro ili loše – Google ili Strina" čitatelji su jako dobro prihvatili, a u njoj kroz praktične i duhovite primjere govori o životnim situacijama.
Spadate među jedne od uspješnijih poduzetnica, biznisom se bavite već jako dugo i odjednom evo vas s knjigom i to vrlo dobro prihvaćenom. Mislite li da je pisanje biznis?
Mislim da je biznis sve ono što smo u stanju dobro napraviti. Naravno da je i pisanje na neki način biznis tj. posao. Nitko ne živi od zraka, pa ni pisci. Knjiga se prodaje, to svi znamo. O knjizi tj. onome što u njoj piše ovisi prodaja, a o prodaji zarada. Prave vrijednosti uvijek pronađu put, kad-tad.
Zarada mi nije bila motiv kada sam sjela napisati knjigu ali ju svakako očekujem. Ako ništa drugo kao potvrdu da je knjiga pronašla svoj put a time i ostvarila svrhu. Htjela sam podijeliti iskustva kako moja tako i svih oko mene i na taj način pomoći drugima.
Pokušavala sam pomagati drugima cijeli život i radila sam to na dobar i na loš način ali uvijek sa dobrim namjerama. Kažu da je put u pakao popločen dobrim namjerama i to mi je često zvonilo u ušima. Sigurna sam da je ovo ipak najbolji načina da pomognem onima koji stvarno to žele.
Otvoriti iskreno srce drugima to je stil života rekla bih. Ne mogu drugačije, kažu neki da je to hrabrost ali za mene je hrabrost nešto drugo, pišem o tome u knjizi.
Oni koji razumiju knjigu kažu da sam ih duboko dirnula u samo srce emocije. Samo otvoreno srce pronalazi put prema drugima a ja sam ga iskreno otvorila i to se osjeti. Nisam idealna i ne očekujem to od nikoga. Uvijek je bitno biti svoj a pri tome ne povrijediti nikoga . Svi imamo pravo raditi što hoćemo ali ne na ničiju štetu osim eventualno svoju.
Cijeli život osjetila sam se u neku ruku obilježeno. Bila sam drugačija i to su mi svi jasno stavljali do znanja. Nekome sam bila sva svoja na dobar a nekome na loš način. Ja sam sebe pak vidjela sasvim običnom i mislila da su svi kao ja.
Dugo mi je trebalo da osvijestim što stvarno znači mudrost da je ljepota u očima promatrača. Baš zbog toga glavni likovi knjige imaju tako zanimljiva imena. Zovu se Strina i Sva svoja. Koga od nas bar jednom u životu netko nije nazvao sva svoja ili sav svoj? Strina se često koristi u raznim zanimljivim kontekstima a svi smo nekada doživjeli da nas netko pošalje k strini.
Zanimljivo je to koliko ima oprečnih mišljenja o svima nama. U istoj osobi neki vide „sveca“ drugi vide samog „vraga“. Kako li je to moguće, često sam se pitala.
Zašto se bojimo različitosti i što izaziva agresiju prema onima koji su različiti? Krijmo se iza religijskih uvjerenja i kunemo u svete knjige. Nema svete knjige koja potiče na agresiju a ona koja potiče na agresiju sigurno se ne bi nikada trebala zvati niti zove „ sveta“. Puno je ratova do sada vođeno pod parolom „ sveti ratovi“. Nema takvih, sigurna sam u to.
Stalno nešto ili nekog želimo ukalupiti a to je potpuno pogrešno. Ovih dana vode se javne polemike o uvođenju uniformi u škole. Potpuno pogrešno. Umjesto da od malena djecu učimo da treba poštivati različitost mi ih želimo ugurati u kalupe. Nosili mi svi uniformu ili ne razlike će se uvijek vidjeti samo će se na ovaj način pogrešno tumačiti. Izazivat će još veću agresiju i to je vrlo logično s obzirom kakvu poruku šaljemo. Što se onda čudimo sve češćim agresivnim ispadima prema drugačijima ?
Malo ću banalizirati ali shvatit će te zašto. Što ako neka djeca dođu u školu u prljavim i poderanim uniformama? Hoćemo li se nivelirati i s njima? Hoćemo li zaprljati i poderati i sve ostale da se oni ne osjećaju povrijeđenima ? Ili je bolje da ih naučimo da poštuju sve i pomognu jedni drugima bez obzira na sve? Djeca nisu ni kriva ni zaslužna za takve stvari. Samo su nečija djeca.
Smeta nam sve i svašta ; što je netko drugačije boje , religije ili spolnog opredjeljenja. Ne potičemo toleranciju na taj način , sigurna sam.
Ne bi li se možda trebali pitati bar ponekad za početak, smetamo li mi njima, drugačijima? Imaju li i oni to pravo koje smo mi sebi uzeli, ili smo mi jednini pravednici. Mislimo li da imamo isključivo pravo na monopol mišljenja.
Svi isti, to je socijalističko utopistička teorija . Zahvalimo onom „gore“ na različitosti.
Šaljemo potpuno pogrešne poruke a kao da toga uopće nismo svjesni. Neće ni jedna košulja učiniti ljude istima ma što mi učinili. S druge strane kada netko ne poštuje našu različitost to bi moglo značiti da ni mi ne moramo poštovati njegovu i eto ratova.
Mi smo ti koji sve tumačimo svako na svoj način a svako svoj način tumačenja vidi kao jedini ispravan. Tako maleni a tako veliki u svojim očima.
Sudimo i presuđujemo vrlo brzo svima osim sebi. Usko je to vezano uz naše subjektivno viđenje istine opterećeno ne prepoznatim emocijama. Puno sam o tome već napisala a namjeravam pisat i dalje.
Nikako da shvatimo da različitost treba naučiti poštovati a ne ju stalno pokušati negirati. Nismo svi isti i za to postoje jaki razlozi. To je ipak uglavnom stvar vjerovanja. Vjerujem da nas je Bog stvorio toliko različite da jedni od drugih učimo i jedni drugima budemo inspiracija. Zato sam izrazito protiv svakog uniformiranja. Ako vi budemo isti tko će nas naučiti nečemu novom, potaknuti nas naprijed, tko će nam osvijetliti put u budućnost? Tvrdimo da iskreno vjerujemo a u stvari to negiramo svojim djelima. Je li Bog sve mogući stvorio sve s nekim razlogom ili smo mi bolji i veći pravednici od njega u svojim očima.
Na tu temu u knjizi sam opisala između ostalog i kako ja vidim legendu o Isusu Kristu. Mislila sam dok knjiga nije izašla da je to manje više moje mišljenje ali sada vidim da nije. Priča je mnoge oduševila i s tim se jako ponosim.
Poštovanje različitosti, zahvalnost i preuzimanje odgovornosti ključ su uspjeha i jedini način da se obuzda agresija. Dok to ne osvijestimo na ispravan način živimo u paklu, znam iz vlastitog iskustva.
Puno pišem u knjizi i na blogu o vlastitim iskustvima i ne, ne stidim ih se. To bi mi bilo kao da se stidim sebe što sam imala vodene kozice . I naša „psiha“ ili naš energetski dio tijela mora proći razvojni put. Pri tome naravno prolazi i razvojne „ dječje“ bolesti ega. To nam je na žalost manje poznato. Zato služe knjige za samopomoć, da podijelimo iskustva.
Zašto ste se odlučili neka svoja životna iskustva podijeliti sa svima, odnosno čitateljima?
To je u neku ruku i umjetnička kreativnost. Kada je osjetite ništa vas ne može zaustaviti. Da mi je to neko rekao prije deset godina , „umrla bih o smjeha“ , nisam je nikada do tada osjetila pa ju nisam mogla ni shvatiti. Puno toga mi na žalost ne možemo shvatiti na ispravan način jer nismo doživjeli tj. osjetili. Baš zato uglavnom svi mislimo da bi napravili nešto drugačije da smo na nečijem mjestu.
U jednom trenu želja da to napravim zasjenila je sve drugo. Dugo su me nagovarali da pišem ali počela sam tek kada sam osjetila da je to stvarno ono što ja želim. Kada nešto želim uvijek sam spremna puno učiti, raditi i provjeravati se. Provjerila sam se na više načina nakon početka pisanja a to sam nastavila i za cijelo vrijeme pisanja. Prijatelje sam stalno molila da čitaju i komentiraju. Znam da su nekada imali i pametnijeg posla zato svima puno hvala.
Ovo nije knjiga koju mogu razumjeti baš svi. Da , ne može je razumjeti svatko. Nema tu razumijevanje veze sa stručnom spremom nego samo sa istinom. Ne razumiju je oni koji nisu spremni pogledati svojoj istini u oči i ne žele o noj ni razmisliti. Tko nije spreman pogledati iskreno istini u oči knjiga mu je teška. Ostali uživaju i puno razmišljaju čitajući je.
Gdje vi tražite odgovore na pitanja koja imate?
Svugdje. Uvijek gledam što drugi rade dobro i u čemu griješe. Učim iz iskustava drugih na sve načine koji su mi dostupni. Puno puta sam se „opekla“ pa me prošla volja da učim na svojim . Lakše je na tuđima, manje boli . Na žalost to svi shvatimo tek kada smo puni rana.
Kada krenem u bilo koji novi izazov ili posao proučim temeljito iskustva drugih. Pokušavam shvatiti što ih gura naprijed a što nazad. Ne razmišljam i ne pričam o drugima da ih otračam nego pokušavam shvatiti što im se događa i zašto . Sve to da ne padnem na istoj „stepenici“ ili da si skratim put do uspjeha. Baš zbog toga sama sebe volim nazivati i lijenom. Volim o svemu dobro razmisliti da ne moram ponavljati i raditi nepotrebne stvari. Moram priznati da sam tu u velikom sukobu mišljenja sa svima jer me svi vide uglavnom kao hiperaktivnu. To me puno puta motiviralo da razmislim kako mi to vidimo sebe toliko različito od onoga što drugi vide u nama? Eto tako u tim razmišljanjima nastala je i knjiga.
U poglavlju koka ili jaje riješila sam dilemu tko je stariji baš na način da sam izašla iz zadanih okvira. Svi ponekad trebamo izaći iz zadanih okvira da naučimo i prihvatimo nešto novo. Novi i bolji svijet stvaraju on koji vide drugačije a mi ih još uvijek pokušavamo negirati. Još uvijek sudimo svakom tko vidi drugačije kao što su nekada sudili Galileu samo na drugačiji način. Sude on koji ne razumiju , za takve sve što oni ne znaju to ne postoji.
Tko je smislio naslov knjige?
Radni naslov knjige bio je samo Dobro ili loše. Kada je suizdavač pročitao prvi dio knjige nazvao me sav oduševljen i predložio da u naslov svakako ubacim Google i Strinu. Rekao mi je da radni naslov treba nestati u potpunosti jer asocira na knjigu koja nije vrijedna ovako punokrvne knjige. Čak je u zanosu rekao da bi to bila uvreda za moju knjigu. Neću reći koju knjigu je spomenu nego samo da mi je dao ogroman kompliment a da toga nije bio ni svjestan. Riječi su bile izrečene u zanosu nakon čitanja prvog dijela.
Uvijek o svemu razmislim pa sam odlučila dodati Google i Strinu u naziv knjige jer to stvarno ima puno smisla.
Na engleskom jeziku knjiga će se zvati drugačije. Oni ne koriste imena za rođake na isti način kao i mi. Ne daju im ni slično simbolično značenje koje imaju kod nas u žargonu. Zbog toga smo se dogovorili da to bude kuma. Dvosmisleno je. Može biti i dobra i loša kuma kao i strina. Znači ne engleskom jeziku knjiga će se zvati «Dobro ili loše, Google ili Kuma».
Je li lakše biti spisateljica ili poduzetnica?
Kada nešto volimo i želimo ništa nije teško. Ono što nam je “ teško“ ne bi trebali ni raditi. Mučimo i sebe i druge i stalno smo umorni. Čim nema žara nema ni dobrog posla. Svaki posao kojeg se prihvatim radim i živim istovremeno. U knjizi sam napisala da ako ne možemo raditi ono što volimo moramo naučiti voljeti to što radimo . To svaki posao pa tako i život čini lakšim . Isprobala sam to na vlastitom iskustvu. Moguće je . Svima se svidjela priča kako sam polagala upravno pravo a govori baš o tome.
Kako je danas biti poduzetnik u Hrvatskoj?
Znam da svi mislimo da je nama najteže ali mislim da to nije tako. Svatko dobije onoliko veliki „križ“ koliki može nositi. Živim ovdje a ne u mašti da je svagdje bolje i lakše. Uza sve to nisam se okušala u poslu nigdje izvan naše države pa da mogu biti realna. Nikada ne mislim da je nekome lako a pogotovo ne da je svima lakše nego meni. Sve ima dobre i loše strane. To što nam nije lako ne znači da trebamo odustati ili otići .
Što je to biznis, poduzetništvo ili ekonomija nije baš mnogim ljudima posve jasno. Kako u našoj državi takao ni u ostalim bivšim socijalističkim državama ? Svi sve znamo i sve možemo. Prema nama izgleda da samo poduzetnik i političar može biti svatko. Za sve ostalo treba imati i prirodne predispozicije. Moram vas mnoge razočarati . Poduzetnik ne može biti svako kao ni operni pjevač ili kipar. Treba imati neke prirodne predispozicije i na njima jako puno raditi. Rezultati . Samo djela postoje i govore o svima i za sve .
Postoji ekonomija i nešto što bi nazvala kontra –ekonomija .Sve volim banalizirati pa ću i ovo. Opisala sam to dobro na blogu a ovdje ću skraćeno. Zamislimo da je državna blagajna vreća od sto kila krumpira. Ne veća“ bez dna“ kako mi to često milimo nego vrlo limitirana vreća.
Ekonomija je od te vreće krumpira optimalno nahraniti narod i ostaviti dio za razmnožavanje. U koliko nema razmnožavanja tj. racionalnog raspolaganja nema ni dugoročnog zadovoljstva. Mislim da to svi znaju ali nitko ozbiljno ne shvaća.
Svi vole dijeliti i to je u redu. Ruku na srce , nije li to lakše nego umnožavati. U najmanju ruku ugodnije.
Malo tko stvarno zna dobro umnožiti . Zato političare uvijek čujemo kako pričaju o dijeljenju. Zarađivati i puniti blagajnu im nikako ne ide pa to i ne spominju . Vjerojatno je to i glavni razlog što se bave politikom.
Pitanje je ipak što ćemo djeliti osim lažnih obećanja ako netko stvarno nešto ne umnoži?
Kada više nemamo što dijeliti onda su nam krivi drugi i eto nas u stvarnom problemu. Idealna prilika za pozivanje na domoljublje.
Čemu ćete se ubuduće više posvetiti - pisanju ili poduzetništvu?
Kada me netko pita tako nešto odgovorim vicem. Pitali Cigu hoće li kruha ili mlijeka . Odgovorio je; udrobljeno.
Moje poduzeće Romb koje se do sada bavilo poljoprivredom i trgovinom sada je izdavačka kuća. To znači da ću svakako uz pisanje baviti i poduzetništvom. Ni poljoprivrede se ne želim odreći.
Volim ulaziti u nove poslovne izazove i volim učiti ali na svoj način. Posao je moj život ! Kada sam bila dijete roditelji su inzistirali da stalno nešto radim. Nerad su smatrali velikim problemom. Sada se sve promijenilo. Prije su me stalno tjerali da radim a sada me mole da ne radim toliko. Takav je život.
Smatram se velikom sretnicom. Život me nikada nije mazio ali me ojačao. Kažu mudraci da sve što nas ne ubije to nas ojača.
Napisala sam jednu priču koja se zove «Voda, bajka života». Mogla sam je nazvati i daškom optimizma jer to joj je svrha. Postoje u svačijim životu trenuci koji su izuzetno teški. Čini nam se da će se vrijeme u njima zaustaviti. Neće. Sve se mijenja i prolazi. Koliko god nam nekada sve izgleda teško i mračno, proći će. Ni dobro ni loše ne traju zauvijek. Više bi mogli reći da se smjenjuju dok iz njih nešto ne naučimo. Za tu bajku svi kažu da je literarno remek djelo. Za nekog je to bajka, za nekoga remek djelo a za mene ponos i istina o životu.
Ne postoji ništa što ima samo dobre strane ili loše. Svaki biznis je kao živo biće. Da bi rastao i razvijao se moramo stalno učiti, prilagođavati se, mijenjati se i ulagati.
