"To što je napravljeno Šerbedžiji, to je sramota!"

No kod nas su svi, od Mate Matišića do Rade Šerbedžije, na udaru povremenih ili stalnih hajki. To su herostratske odmazde…

Pazite: iza ugla, kako sam već rekao, uvijek čuče neki ljudi. Oni čekaju svoj trenutak, da skoče na scenu. Ja mogu skakati koliko god hoću i mogu to željeti ne znam kako jako, ali ja ne mogu biti glumac kao Rade Šerbedžija. I on mi smeta. Na ovaj ili onaj način. Ja se sam ne mogu s njim konfrontirati, ali mogu naći neke druge poluge, neke druge organizacije, koje će njega eliminirati. Mi ne znamo da Rade Šerbedžija nikome od nas nije nikakva konkurencija.

Kad igra nešto domaće, ovdje kod nas, onda igra besplatno, radi ljudima uslugu. Kad igra u stranim filmovima, nikome ne oduzima kruh. Mene za to uzeti neće. Oni uzimaju Šerbedžiju jer je puno bolji glumac. To što je izgovoreno o Radi Šerbedžiji; to što je napravljeno Radi Šerbedžiji, neviđena je sramota. Šerbedžija nema problema sa šećerom, stresom, neurozama, samo zato što on te stvari o sebi uopće ne čita.

O tome ništa ne zna, ništa ne demantira – osim kad se dogodi da u 'Dnevniku' glumca napadne Ministarstvo branitelja, što je, priznat ćete, samo po sebi neviđena stvar. Glumca? Pa glumac ima pravo reći što hoće...

Kao što medicinska sestra ima pravo ustrojiti nacionalnu kinematografiju.

I to.

A medicinski brat revolucionirati monetarnu politiku, mislim na Pernara. Kod nas je medicinska posada zaista svestrana…

Da. I ta ista sestra te svoje zamisli govori u lice Vinku Brešanu. Čovjeku koji je snimio najgledanije hrvatske filmove. Mi smo se jako hvalili da se u stavovima više nikad neće ponavljati 1946. Ili 1947. godina, no mi smo puno toga pobrkali.

Napoleon je jednom rekao da je Francusku revoluciju izvela taština, a da joj je jednakost bila samo izlika. Želite li reći da su slabiji (glumci, pisci, režiseri) jalni na bolje, a onda ideologije koriste kao karakternu masku? Lošiji istiskuju bolje.

To je grubi prijevod te priče i u tom je smislu istinit. Možemo ga, ljudski, čak i braniti. To je razumljivo, no teško je shvatiti da su upravo ti ljudi – koji sa scene žele pomesti bolje da bi na ispražnjena mjesta počišćenih postavili sebe - istodobno barjaktari humanizma, demokracije, novih vrijednosti. Oni žele pobrisati s lica zemlje sve što je postojalo do 1990.

Jednako je bilo 1938., kad su lošiji, ali partijni pisci, izveli hajku na Krležu, koji je mislio svojom glavom, a kao pisac je bio veći od svih njih zajedno… Partijski vojnici uvijek, to je jedna nadsistemska kategorija, iz zasjede čekaju bolje od sebe…

Htio sam reći nešto drugo: ti ljudi posežu za za najcrnjim metodama, koje su 1990. trebale zauvijek otići u povijest. No one su preživjele sve mijene. Naprotiv, u povijest su se preselili radnički stanovi, socijalna sigurnost, tvornice, izgradnja, obrazovanje, a na sceni su ostali najgori alati, kojima se obračunavalo s ljudima do 1990. - oni su na sceni i danas, možda tek manje surovi u krajnjim konzekvencama. Čak imate i lažnu komunističku parolu – pojavu treba osuditi, a druga spasiti.

Nas pojave ne zanimaju, a drugove bismo likvidirali. I to se dogodilo drugu Hribaru, ili gospodinu Hribaru, da se ne uvrijedi. On je zbrisan s lica zemlje, umjesto da dobije pohvalu za svoj rad, da nešto popravi ako treba. To i je smisao revizije, koja je sama to sugerirala. Pola stvari se moglo ispraviti.

Pazite, mi cijelo vrijeme govorimo o firmi koja nema automobil i koja je platila parkirno mjesto 12.000 kuna. Tih 12.000 kuna zvoni u ušima kao 12 milijardi. Pa valjda je netko vozio svoj auto za tu tvrtku. To se danas radi isto kao i nekad: ruši se iznutra. Danas nitko u Podravci nije imao snage reći: 'Nećete srušiti Zvonka Mršića, pa da ga je doveo i crni vrag! On ima sjajan rezultat, i neće ići'.

Kako to da fondovi, koji se brinu o našim mirovinama, a imaju većinu dionica u Podravci, pristaju na diktat Vlade, koja ima samo četvrtinu? O čemu se oni brinu, o Vladi ili o mirovinama?

Rijeka vlasti je nezaustavljiva. Nezaustavljiva! A mi uvijek smišljamo sustave u kojima se sve može pokrasti. Kad se pokrade, usmjerim fokus na onoga iznad sebe pa se pokajem. Ne može lopov biti amnestiran zato što je priznao. Lopovi su uvijek morali u zatvor, bili oni pokajnici ili ne. Ova je zemlja puna pokajnika. Ja hodam ulicama i susrećem vojske pokajnika. Svi idu, hodaju, i kaju se. Meni svaki drugi čovjek nalikuje na pokajnika.

Svi se kunu da ništa nisu krivi, a sve je pokradeno i zemlja je u golemim problemima. I stalno urlamo: reforme, reforme, strukturne reforme. Svaku večer vidim u informativnim emisijama da ljudi ne razumiju kako riješiti probleme. Nitko nije večerao Seljačku bunu. Toga se nitko nije sjetio. Nitko ne obitava u buni pučana na Hvaru. Nitko ne stanuje ni na Petrovoj gori, Bakićev spomenik je devastiran. Od povijesti se ne živi!

Francuski sociolozi govore o "strukturama dugog trajanja" - ovdje ljudi žive prema normama koje su jače od sustava.

Mi uvijek nalazimo opravdanja. I za to da otjeramo Mršića naći ćemo deset ozbiljnih opravdanja. Mi smo dobili vlast, mi smo dobili izbore, mi snosimo odgovornost. Onda, dakle, sve čistačice koje nisu dobile izbore mogu ići kući? Nedavno sam po drugi put gledao sjajan film Fadila Hadžića iz 1971., 'Lov na jelene'. On govori o hajkaškome mentalitetu našeg čovjeka, koji u čoporu uvijek progoni one koji su slabiji – u tom filmu, konkretno, povratnika iz Australije kojeg sumnjiče za ustaštvo, želeći se dočepati njegove imovine.

Hrabar film…

Gledao sam ga. Alati su isti. Nikad mi Fadil Hadžić to nije do kraja priznao, ali mislim da Fadil nije montirao taj film. Taj film je montiran u nekim državnim službama. Pet puta je vraćan na doradu. Fadil je bio hrabar, ali masu stvari je morao baciti van. Bio je u divnoj, vrlo stvaralačkoj fazi…. Malo ljudi zna koliko je Fadil važan za kulturu ove zemlje. S nekima od njih, poput Fadila, imao sam sreću surađivati.

Teško je uključiti Hrvatsku televiziju koja na proslavu obljetnice ne pozove Šerbedžiju, a jedva je u stanju pustiti neku bolju seriju ili film u kojima on nije glumio. Čim na našoj TV vidite nešto dobro, on je u pravilu tu negdje, a nije ni za Lisinski pozivnicu dobio, nije ni spomenut.

Fadil Hadžić? Fadilu je skoro sve što je napravio za hrvatsku kulturu vraćeno tako da je umalo proglašen četnikom. Iako se zove Fadil Hadžić. Zato što je kazalištu dao to ime. Branimir Donat gazio ga je zbog imena kazališta svako malo, a u ovoj bi zemlji trebao cijeli institut, s bar dva visoko obrazovana suradnika, samo da se bave ostavštinom Fadila Hadžića…

Podsjetite nas.

Fadil Hadžić osnovao je kazalište Komedija, sadašnji Kerempuh i Vidru, vodio je HNK. Pokrenuo je filmski festival u Puli. Osnovao je školu crtanog filma, Zagreb film, pokrenuo Jadran film, svojom rukom nacrtao prvi broj Vjesnika, pokrenuo Vjesnik u srijedu, Telegram, Oko, napisao je 67 komedija, snimio 23 filma… A kako mu je vraćeno? Nakon snimanja 'Desanta na Drvar', i nakon što ga je netko temeljito oklevetao zbog mladenačkih grijeha, na Brijunima je sjedio i čitao Titu scenarij D'esanta na Drvar', a Tito je gledao snimljeni materijal…

Otprilike, to je idealna vizija kinematografije kakvu žele ovi koji će preuzeti HAVC?

Tako nekako. Oni bi htjeli da se dolazi ministru, da se čitaju scenariji… Tek kad je Tito naručio viski, Fadil je shvatio da je 'preživio'…

Cijelo vrijeme imamo posla s čistkama u kulturi, 1941. stradala je, pobijena je, lijeva inteligencija, 1945. stradala je desna, samo je Krleža spasio Matu Ujevića, ali to je bila iznimka.

Dok god se budemo bavili čišćenjima, nas neće imati tko braniti. Ni jedan naš sustav nema branitelja. Mi smo se 1991. obranili jer smo se svi branili. Sustav brane profesionalci. HAVC brani Ministarstvo kulture. Ono mora imati 10-15 profesionalaca, sjajno plaćenih, koji će dobro raditi. Tko će doći na ove plaće? Mi se čudimo nalazima revizije u HAVC-u i drugim ustanovama. Čudo je da su i takvi. U kojem zagrebačkom kazalištu imate vrhunskog pravnika? Ni u jednom.

Financijaša? Ni u jednom. I tako dalje. Pa revizija gleda samo zakonom propisane stvari, a njih mogu urediti samo obrazovani ljudi, koje je teško dovesti jer su to male plaće. Mi svaki dan pumpamo ljude ogorčenjem zbog nekih javnih troškova, a oni su, realno, mali. Šest kava dnevno u uredu premijera, puta 365 dana, puta četiri godine… Pa to vas dođe 100.000 kuna, a mi palimo narod da kaže: 'Majku im, koji lopovi, pogledaj kako oni troše naš novac'.

Ima li nade za nas?

Na ovaj način, bojim se, teško.

Ali mi uvijek posežemo za ovim načinom.

Svaku večer na TV-u slušam Stjepana Šterca, koji svaku noć na isti način jauče, to je već jedna svakidašnja jadikovka, a mi se ujutro probudimo i nastavimo po starom.