Tristo pedeset stranica neponovljive poezije i distopija Czeslawa Milosza

Prije dvije godine, 2019., zagrebački nakladnik Vuković & Runjić objavio je zbirku odabranih pjesama Czeslawa Milosza, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, i to na čak 350 stranica. Zanimljivo je da uopće nisam znao da je ta knjiga objavljena, iako poprilično pomno pratim zbivanja na književnoj sceni, a pogotovo kad je riječ o piscima poput Milosza. Na ovu knjigu slučajno sam naišao kad sam posljednji put boravio u Zagrebu. Zbog čega ovo pišem? Pa zbog toga što bi jedna sličan izdavački pothvat bio događaj u mnogo većim kulturama, što na svoj način govori o marginalnom položaju poezije u Hrvatskoj. Knjigu je preveo Pero Mioč.
Czeslaw Milosz, poljski pjesnik, prozaist, esejist, povjesničar književnosti i prevoditelj, rođen je 1911. u Litvi, a umro 2004. godine u Poljskoj, u Krakovu, u koji se vratio početkom devedesetih iz višegodišnje emigracije u kojoj se nalazio od 1951. pa sve do 1993. godine, kad se vratio u Poljsku, gdje je u periodu emigracije bio zabranjivan. U književnosti se javio kao 22-godišnjak, 1933., kad je u Vilniusu objavio svoju prvu zbirku poezije, “Poemu o zaleđenom vremenu”. Studirao je kratko polonistiku, a onda prešao na pravo. Godine 1931. boravi u Parizu, kao stipendist, gdje se upoznao s novim trendovima u književnosti. Drugi svjetski rat proveo je u Varšavi, odakle je 1944. godine prešao u oslobođeni Krakov. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1980. godine. Iako se radi o velikom pjesniku, Milosz je svjetsku slavu stekao svojim zbirkama eseja “Zasužnjeni um” iz 1953. i “Rodbinska Europa” iz 1958. godine. Pogotovo se to odnosi na zbirku antistaljinističkih eseja “Zasužnjeni um”. Zanimljivo je da su oba ova djela prevedena na hrvatski, uključujući i jedan od dva romana koja je Milosz napisao, “U dolini rijeke Isse”, koji je objavljen prije rata u legendarnoj biblioteci Hit zagrebačkog Znanja, dok je ovo izdanje, nazvano jednostavno “Poezija”, prvi, čini mi se, važan i cjelovit prijevod Miloszeve poezije na hrvatski jezik. Moj prvi susret s Miloszem bio je upravo roman “U dolini rijeke Isse”, a zatim je uslijedio “Zasužnjeni um”, koji je preveden u Beogradu nakon što je Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost kao “Zarobljeni um”. Tom knjigom Milosz je postao svojevrsna intelektualna ikona tog vremena. Iako je sam sebe smatrao ponajprije hermetičkim pjesnikom, za odabranu čitateljsku publiku, Milosz je iznimno komunikativan pjesnik, nekad na granici poetske esejistike, što najviše dolazi do izražaja u njegovoj zbirci “Usputni psić” iz 1997. godine, u kojoj je Milosz došao do svoje, rekao bih, idealne forme. Milosz je jednom izjavio kako se bavio esejistikom zbog toga što je u toj formi mogao govoriti o onome o čemu nije mogao u poeziji. Znalački izbor iz ove zbirke uvršten je u “Poeziju”, dok je u Beogradu, još 2004. godine, ova zbirka objavljena u cijelosti (“Pas krajputaš”). Knjigu je objavio beogradski izdavač Paideia. Još jedno Miloszevo izdanje u Srbiji zaslužuje posebnu pozornost. Radi se o nedovršenom znanstveno-fantastičnom romanu “Planine Parnasa”, koji je objavila beogradska Laguna 2016. godine. Ovaj roman je u Poljskoj objavljen posthumno, 2013. godine. Milosz je ovaj roman pisao u periodu između 1968. i 1971. godine, a zatim odustao od njega, jer jednostavno nije našao dovoljno dobru formu za svoje mračno distopijsko proročanstvo. Radnja romana smještena je na kraj 21. stoljeća. Ljudska civilizacija je riješila sve svoje egzistencijalne probleme, umjetnost ne postoji, i glavni neprijatelj civilizacije je dosada. “Zemlja je plovila, kružila ili se kretala, (...) a njeni putnici su se bavili nečim što je jezik slikovito, mada lakomisleno, definirao kao ubijanje vremena”, stoji na jednome mjestu u tom romanu.