Kultura
249 prikaza

Tristo pedeset stranica neponovljive poezije i distopija Czeslawa Milosza

Promo
1/4
PROMO
Moj prvi susret s Miloszem bio je upravo roman “U dolini rijeke Isse”, a zatim je uslijedio “Zasužnjeni um”, koji je preveden u Beogradu nakon što je Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost kao “Zarobljeni um”

Prije dvije godine, 2019., zagrebački nakladnik Vuković & Runjić objavio je zbirku odabranih pjesama Czeslawa Milosza, jednog od najvećih pjesnika 20. stoljeća, i to na čak 350 stranica. Zanimljivo je da uopće nisam znao da je ta knjiga objavljena, iako poprilično pomno pratim zbivanja na književnoj sceni, a pogotovo kad je riječ o piscima poput Milosza. Na ovu knjigu slučajno sam naišao kad sam posljednji put boravio u Zagrebu. Zbog čega ovo pišem? Pa zbog toga što bi jedna sličan izdavački pothvat bio događaj u mnogo većim kulturama, što na svoj način govori o marginalnom položaju poezije u Hrvatskoj. Knjigu je preveo Pero Mioč.
Czeslaw Milosz, poljski pjesnik, prozaist, esejist, povjesničar književnosti i prevoditelj, rođen je 1911. u Litvi, a umro 2004. godine u Poljskoj, u Krakovu, u koji se vratio početkom devedesetih iz višegodišnje emigracije u kojoj se nalazio od 1951. pa sve do 1993. godine, kad se vratio u Poljsku, gdje je u periodu emigracije bio zabranjivan. U književnosti se javio kao 22-godišnjak, 1933., kad je u Vilniusu objavio svoju prvu zbirku poezije, “Poemu o zaleđenom vremenu”. Studirao je kratko polonistiku, a onda prešao na pravo. Godine 1931. boravi u Parizu, kao stipendist, gdje se upoznao s novim trendovima u književnosti. Drugi svjetski rat proveo je u Varšavi, odakle je 1944. godine prešao u oslobođeni Krakov. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1980. godine. Iako se radi o velikom pjesniku, Milosz je svjetsku slavu stekao svojim zbirkama eseja “Zasužnjeni um” iz 1953. i “Rodbinska Europa” iz 1958. godine. Pogotovo se to odnosi na zbirku antistaljinističkih eseja “Zasužnjeni um”. Zanimljivo je da su oba ova djela prevedena na hrvatski, uključujući i jedan od dva romana koja je Milosz napisao, “U dolini rijeke Isse”, koji je objavljen prije rata u legendarnoj biblioteci Hit zagrebačkog Znanja, dok je ovo izdanje, nazvano jednostavno “Poezija”, prvi, čini mi se, važan i cjelovit prijevod Miloszeve poezije na hrvatski jezik. Moj prvi susret s Miloszem bio je upravo roman “U dolini rijeke Isse”, a zatim je uslijedio “Zasužnjeni um”, koji je preveden u Beogradu nakon što je Milosz dobio Nobelovu nagradu za književnost kao “Zarobljeni um”. Tom knjigom Milosz je postao svojevrsna intelektualna ikona tog vremena. Iako je sam sebe smatrao ponajprije hermetičkim pjesnikom, za odabranu čitateljsku publiku, Milosz je iznimno komunikativan pjesnik, nekad na granici poetske esejistike, što najviše dolazi do izražaja u njegovoj zbirci “Usputni psić” iz 1997. godine, u kojoj je Milosz došao do svoje, rekao bih, idealne forme. Milosz je jednom izjavio kako se bavio esejistikom zbog toga što je u toj formi mogao govoriti o onome o čemu nije mogao u poeziji. Znalački izbor iz ove zbirke uvršten je u “Poeziju”, dok je u Beogradu, još 2004. godine, ova zbirka objavljena u cijelosti (“Pas krajputaš”). Knjigu je objavio beogradski izdavač Paideia. Još jedno Miloszevo izdanje u Srbiji zaslužuje posebnu pozornost. Radi se o nedovršenom znanstveno-fantastičnom romanu “Planine Parnasa”, koji je objavila beogradska Laguna 2016. godine. Ovaj roman je u Poljskoj objavljen posthumno, 2013. godine. Milosz je ovaj roman pisao u periodu između 1968. i 1971. godine, a zatim odustao od njega, jer jednostavno nije našao dovoljno dobru formu za svoje mračno distopijsko proročanstvo. Radnja romana smještena je na kraj 21. stoljeća. Ljudska civilizacija je riješila sve svoje egzistencijalne probleme, umjetnost ne postoji, i glavni neprijatelj civilizacije je dosada. “Zemlja je plovila, kružila ili se kretala, (...) a njeni putnici su se bavili nečim što je jezik slikovito, mada lakomisleno, definirao kao ubijanje vremena”, stoji na jednome mjestu u tom romanu.

 | Author: Artur Pawłowski, Own work / CC BY-SA 4.0 Artur Pawłowski, Own work / CC BY-SA 4.0

Čovjek se evolucijom pretvorio u tjelesno biće, zanemarujući svoju duhovnost. Što se tiče znanosti, ona je u rukama male i elitne vladajuće kaste, takozvanog Saveza astronauta. Iako se radi o necjelovitom i fragmentarnom tekstu, vrlo je važan zbog toga što se Milosz i tu bavi svojim opsesivnim temama: religijom i statusom umjetnosti u društvu, na sličan način kao i u svojoj poeziji. Crkva se, tako, inzistiranjem na formi, a ne sadržaju, pretvorila u “kolektiv” koji “stoji na vratima pakla”. U predgovoru “Planina Parnasa”, Milosz favorizira poeziju u odnosu na moderni roman zasnovan na toku struje svijesti, zato što su slični romani u koliziji sa svojom suštinom naprosto zbog toga što su dosadni, što se ne odnosi na distopijske romane koji “strašeći i obeshrabrujući podstiču na puniji život”. Umjetnost je nestala zbog snobizma i komercijalizacije. Nekad su, piše Milosz, postojali “stvaratelji” i “korisnici”. U njegovoj mračnoj distopiji preživjeli su samo beskrajno egoistični “stvaratelji”: “To je ličilo na neku vrstu ogromne hale s beskrajnim redovima klavira postavljenih u njoj; svatko je svirao na svom klaviru, starajući se da zagluši druge...”. Taj moment lik iz Miloszeva romana naziva “slomom mita o umjetnosti”. Miloszeva “Poezija” podijeljena je na pet dijelova. U prvom dijelu je izbor iz poezije nastale u periodu od 1930. do 1994. godine. Drugi dio je izbor iz zbirke “Usputni psić”, zatim zbirki “To” iz 2000. i “Drugi prostor” iz 2003., dok se u petom dijelu nalaze Miloszeve posljednje napisane pjesme, objavljene posthumno. U zbirku je uvrštena i na ovim prostorima Miloszeva najpoznatija pjesma “Dijete Europe”, nastala u New Yorku 1946. godine, kao refleksija na netom završeni Drugi svjetski rat, koja je bezbroj puta citirana u ovdašnjem tisku, sa stihovima koji su postali neka vrsta općeg mjesta, pogotovo tijekom razaranja Vukovara i Sarajeva: “Ne voli nijednu zemlju: zemlje lako nestaju. / Ne voli nijedan grad: lako se raspadaju u prah”.  

 | Author:

U Miloszevim kasnijim pjesmama prevladavaju religijske teme, pogotovo prema poljskoj varijanti katoličanstva, koja je nama ovdje neobično bliska i razumljiva, o nekoj vrsti “neizlječive” krivnje vezane uz takav njegov doživljaj, što se prije svega odnosi na one koje cijeli život muči sumnja, kao što je to slučaj s Miloszem, “oboljelom od gube sjećanja i krivnje postojanja”, kako piše u njegovoj pjesmi “Naputak”, dok u jednoj drugoj pjesmi, “Pribranost”, piše: “Samo kad bi moje pjesme pomogle svom čitatelju da se nastani u sadašnjosti. I kad bih kao čovjek mogao ozdraviti od bolesti pamćenja”. Milosz, također, piše o Poljskoj i svijetu svojega djetinjstva, s nostalgijom i sjetom, kao netko tko mentalno nikad nije napustio taj svijet. “Vjerno sam služio poljskom jeziku, / Među brojnim jezicima za mene je jedini, / I poziva, zahtijeva da ga uzdižem...”, stoji u pjesmi “Devedesetogodišnji pjesnik potpisuje svoje knjige”. U pjesmama religijske tematike prevladava riječ “sumnja”, što je konstanta za sve periode Miloszeva stvaralaštva. U pjesmi “Teološki traktat” kaže: “Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere. / Ja također jednog dana vjerujem, drugog ne vjerujem”. U istoj pjesmi navodi kako su ga zbog sličnih stavova ismijavali, “jer sam prekoračio granicu propisa / književne mode”. Veze između poezije i religioznosti po Miloszu su duboke i sveprožimajuće. “Naravno da je poezija molitva. Komu bismo se drugome mogli uteći”, stoji u pjesmi “Citat”. 
 | Author:

U Miloszevu političko-društvenom angažmanu ima neke mesijanske dosljednosti. Poznate su izjave ovoga pisca povodom ratne opsade Sarajeva. U svojoj pjesmi “Diskretna draž nihilizma” Milosz spominje zločine Radovana Karadžića, zgražajući se zbog toga što su njegovi zločini u nekim interpretacijama pripisivani pravoslavlju. Pogotovo se to odnosi na optužbe s katoličke strane, na licemjerje koje proizlazi iz raskoraka između riječi i djela: “Samo onda kad bi katolicizam bio oslobođen takve podvojenosti, imao bi pravo pravoslavlju spočitnuti Karadžićeve zločine”, što je zapravo parafraza one evanđeoske: “Tko je bez grijeha - neka prvi baci kamen”. Tu su i prekrasni nostalgični stihovi, koji su neka vrsta zaštitnog znaka ovoga pisca, poput onih iz pjesme “Poslije izgona”: “Ne bježi više. Kako mekano pada kiša / Na krovove tvoga grada. Kako je sve / Savršeno”. Ukratko, knjiga za cjeloživotno čitanje i užitak. Tristo pedeset stranica neponovljive poezije!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.