Bio je to brutalan ulaz u intervju. Čovjeka koji je prije 40 godina skrivio eksploziju punka u Jugoslaviji, "iza željezne zavjese" uopće, uz prvu kavu oko 10 sati zaskočili smo pitanjem što misli koji mu je zagrebački koncert po redu subotnji nastup na krovu MSU-a. Četiri desetljeća... Uh!
"Hm, to je sigurno... Čekaj, 10 godina, pa onda po dva... ", stao je mrmljati Peter Lovšin, računajući u pola glasa preko skoro pola stoljeća anarhoidne pobune, još tamo od rujna 1977. i onog zloglasnog nastupa u gimnaziji Moste u ljubljanskom predgrađu Kodeljevo, nakon kojega su bili uvjereni da im je to jedina svirka u životu.
"Možda smo bili malo razočarani", priznao je Lovšin da su računali da to bude jednokratna rock provokacija, da blago nagrabuse i nastave dalje živjeti. Samo, ostali su na slobodi, nisu ih čak ni zabranili i već u prosincu pao je i Zagreb, a uskoro i Beograd.
"Počeli smo se vrlo brzo širiti u Jugoslaviji. Pola godine poslije izbacili smo singl 'Ljubljana je bulana'. Tadašnji romanopisac, a poslije i ministar i gradonačelnik Ljubljane, napisao je u najtiražnijim novinama: 'To bolje da nikad ne čujete' "još mu je smiješno kad se sjeti članka Dimitrija Rupela.
"On je bio s neke druge scene. Tad komunist, danas desničar, a nama su njegove riječi bile točno ono što nam je trebalo kao punkerima. Na provokaciju su odgovorili predrasudama i potpuno promašili", sav sretan nam je dalje pričao. Napravili su pakao, živjeli su sto na sat, 1980. izdali prvi album "Dolgcajt" i kad im je bilo najljepše... Lovšin je morao u vojsku! "Uh! ", uzdahnuo je.
"Doista mi se nije išlo u vojsku. Bili smo zvijezde, bilo je društva, bilo je i ženskog društva. Upravo si završio faks, pazi ti to, i umjesto da ideš na more, umjesto da godinu dana putuješ okolo, odjednom moraš u armiju. Došao si iz anarholiberalnog okruženja, sve puno seksa... Ne baš droge, hm, nije bitan ni alkohol... ", malo je zapeo u opisivanju otkačenog društva, a da ne ispadne da su bili okorjeli alkosi i đaneri već u ranim 20-ima.
"Ispalo je da su me tamo razumjeli čak i bolje nego ona. Tamo sam upoznao jednog desetara iz Zagreba. Taj je bio baš dobar drug, jedan od onih koji su nas podržavali", opisivao je Lovšin kako su stvari dolazile na svoje.
Puno mu je, kaže, pomoglo to što su Pankrti za "Dolgcajt" 1980. dobili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Hej, pa zar će netko utjerivati strogoću nad mladićima koji su nagrađeni takvim nečim!? A onda, ispalo je da im je onaj desetar nakon vojske sredio seriju od pet gaža u okolici Zagreba kako bi se vratili u formu. Jedna svirka bila je u Zaprešiću, ostalih mjesta se ne sjeća.
"Bile su to svirke u lokalnim kulturnim centrima, s 20 ili 30 ljudi u publici. I na svim svirkama bio je u publici i Johnny Štulić", ubo je u povijest nastanka slavnog stiha Novog vala. Pankrti su postali nedodirljivi, a Tito je još bio živ.
"Mislim da je vlast zbog Bijelog dugmeta, zbog Balaševića, takve glazbene scene bila sigurna da ima mlade na svojoj strani. A dok su se počeli baviti našim tekstovima, bilo je već prekasno. Već smo svirali u Zagrebu i Beogradu, nisu mogli zabraniti cijeli Novi val. U kratkom vemenu pojavili su se Parafi, Problemi, Termiti, Prljavci i slični. Samo u pola godine 1978. u Ljubljani nastalo je pet bendova, više nismo samo mi bili problem. A još i prije nas svoj dio posla odradili su Buldožeri, neki umjetnici kao novi jugoslavenski Crni val, pisci poput Danila Kiša, Marjana Rožanca...", objasnio je Lovšin.
Album "Državni ljubimci" iz 1982. Džuboks je proglasio albumom godine, a to je u Jugoslaviji puno značilo. Bio im je to najpolitičkiji album, a to je onda urodilo plodom.
"Napravili smo polusatnu emisiju za TV Ljubljanu. Pa su je zabranili. I videospot za 'Bandieru Rossu' su nam zabranili. Za tu pjesmu motiv nam je bio isključivo glazbeni. Ako ćemo pravo, taj tekst govori o onome što bismo potpisali i danas. Mi nikad nismo htjeli biti ironični kao Laibach. Naša obrada 'Bandiere Rosse' za nas je bio poklon povijesti, jer to je bila povijesna radnička pjesma", objasnio nam je i to.
A Udba, jesu li možda osjetili da ih prate? "Nisam to osjetio, nego sam ih vidio. Ha, ha, ha! Godinu dana sam ih primjećivao. Kao, išao bih do neke djevojke, pa bi tamo negdje 'neupadljivo' stajao neki čovjek, takve stvari. A mi nismo imali nikakve političke ambicije", ispričao je.
"Imali su tad tamo i filmsku revoluciju i novi primitivizam, ali Sarajevo je bilo najjugoslavenskiji grad, ujedno i politički najkonzervativniji. Politika se trudila održavati Potemkinovu krinku o ljubavi između svih nas koja, nažalost, nije izdržala, pa je na kraju rat tamo bio i najgori", pričao nam je dalje. Vlasti su se, znači, grčevito branile od punkera, od Pankrta, koji im nisu predstavljali baš nikakvu opasnost.
"Pa, da. Mi smo uvijek govorili o slobodi, o suradnji svih nas. Nismo se razlikovali kao muslimani, Bosanci, pravoslavci ili Slovenci te još mislim da bi i u Jugoslaviji i u svijetu bilo puno bolje da nema pravoslavaca, muslimana, katolika, komunista, nego da se svi bavimo samo rock and rollom. Mnogi su tad nešto govorili, a ispali je da su to vukovi koji se kriju pod dječjim obrazom. E, takvi su mogli pjevati u Sarajevu, a mi..."
"Mislite na Bregovića?" "Ha, ha, ha... Ne, nisam mislio na njega. To jest bio seoski rock, ali u njihovu slučaju više je bila riječ o ovcama. Vukovi su bili među narodnjacima, na takve su se oslanjali nacionalistički političari", rekao je.
