Zanimalo nas je koliko je istine u nekoliko legendi o njegovim anegdotama. Kao ono kako se rodio punk u socijalizmu. Rekao je da je krajem 70-ih Slovenija bila užasno dosadna. Svirki je bilo malo, a ako bi ih i bilo, to bi bila slovenska popevka, tu i tamo nešto džeza. Kao klinac je gledao, recimo, Status Quo ili pak...
"U 14 dana smo napravili koncept, sve uvježbali i održali koncert. A to prvo slušanje, to je bio sasvim ludi osjećaj. Počneš od nečega o čemu nemaš pojma, samo si pročitao da je to netko totalno popljuvao i ti znaš da je to točno ono što želiš. A kad poslušaš prve pjesme, imaš pravo otkrivenje da je to točno ono što si mislio. Puno mladih od 15 do 40, koji su mislili da je rock mrtav, doživjelo je to na isti način", opisao je prapočetke.
Pankrti su se razišli 1987. i tek tad počeli nailaziti na svoje idole. Godine 1996. nastupili su kao predgrupa Sex Pistolsima na koncertu u Ljubljani. Bilo je to jednokratno okupljanje Pankrta. Zanimalo nas je i je li istina da je 1988., kad je već radio kao novinar, imao intervju s Joeyjem Ramoneom koji se pretvorio u četiri dana pijanke.
"Za Delo sam putovao u Colorado na Svjetsko prvenstvo u skijanju. U New Yorku sam sreo neke ljude iz show businessa, znali su za Pankrte, i kažu: 'E, mi smo frendovi Joeyja Ramonea'. Tako smo dogovorili intervju. A Joey je bio krasan momak, bili su tamo još neki muzičari, gomila pića. Joey me je pitao žuri li mi se. Pa kad sam mu rekao da sam u New Yorku još deset dana, rekao mi je: 'E onda možemo nešto popiti. Radit ćemo sutra'", i tako je došlo sutra, pa još jedan dan, sve uz odličnu glazbu te zanimljive i poučne polupijane razgovore.
"I tako je to trajalo tjedan dana! A znaš, bio je to i najdulji i najluđi intervju. Joey je pričao mumljajući, jedva si ga išta razumio, u nekom ludom njujorškom dijalektu. Pa sam molio frenda Gregu koji je tamo živio da to prepiše. Na kraju mi se žurilo, ni danas ne znam jesam li taj intervju uopće i pročitao", valjali smo se od smijeha.
Dogovor je bio da se ovi otiđu srediti u hotel i da se poslije nađu u Tivoliju. Lovšin je došao s djevojkom kako su se dogovorili, samo... "Kad su redari vidjeli mene, punkera, nisu me htjeli pustiti, jer smo nas nekoliko uvijek radili pizdarije na koncertima. Penjali smo se na binu i Tini Turner i Johnu Mayallu. Mayallu je to bilo super. E, Stranglersi, ušli su unutra i kad su shvatili da me nema, rekli su organizatorima da neće nastupiti ako ne puste i mene", i morali su ih pustiti, i to na binu odakle su pratili koncert.
Lovšin kaže da mu nije žao zbog karijere, iako su za njih vani znali. U Los Angelesu su prodali 200 singlica, Jello Biafra je njima bio oduševljen i to pričao uokolo. Imali su albume među prvih 10 na listama punk fanzina. U Italiji su 1983. svirali pred četiri ili pet tisuća ljudi. U Njemačkoj su bili jači od svih njemačkih punk bendova. "Samo, svi smo imali obitelji, ja sam imao kćer već 1981. Imao sam posao novinara, tad sam mislio da ću novinar biti zauvijek", objasnio nam je.
OK, bili su megapopularni u Jugoslaviji, regionalni rodonačelnici nečega tako ključnog u popularnoj umjetnosti kao što je punk. Je li mu čega žao iz Jugoslavije? "Ako mi je ičega žao, to je prva nogometna liga te zemlje. Ha, ha, ha! Ali još danas, kad bilo gdje odem, u Beograd ili u Mostar, osjećam se kao kod kuće. To jest dio moje prošlosti, ali je to i dio moje sadašnjosti."
