Jedan od onih iz razgranate Marcosove mreže bio je Oscar Cariño, bivši menadžer njujorške podružnice Filipinske narodne banke. Uz zakletvu, potvrdio je da je stvorio račune za dvije fiktivne tvrtke kako bi prikrio Marcosove milijune. Pokazalo se i da su slike mijenjale ruke uz pomoć nekih moćnih veza. Sud je čuo da je dio završio kod Adnana Khashoggija, zloglasnog saudijskog multimilijardera i trgovca oružjem.
Australska televizija tvrdila je da su deseci umjetnina otišle iz SAD-a privatnim zrakoplovom. Djelujući na zahtjev PCGG-a, francuska policija pretražila je posjede Adnana Khashoggija i pronašla papire koji su potvrdili da su mnoga remek-djela završila kod njega.
Khashoggi je tvrdio da je u dobroj vjeri kupio od Marcosa umjetnička djela i četiri nebodera na Manhattanu. Međutim američke su vlasti tvrdile da je falsificirao dokumente o vlasništvu i da ometa provođenje pravde, pa je i Khashoggi uhićen zajedno s Marcosima, te je protiv njih pokrenut sudski postupak.
Khashoggi je uhićen u Švicarskoj i izručen u New York, no Ferdinand nije dočekao kraj suđenja jer je umro 1989., a tako je pao u vodu i dobar dio optužnog prijedloga jer su neki dokazni postupci morali biti obustavljeni.
Imelda je tvrdila da je "siromašna udovica koja nije znala ništa o aktivnostima svoga muža", a Khashoggi je prosvjedovao tvrdeći da je nevin, da bi na kraju bio oslobođen. Transkript suđenja imao je tisuće stranica. To je okončano u srpnju 1990. godine. Američke vlasti rekle su da će prestati progoniti Khashoggija ako proda nekretnine. Kad su prodana četiri nebodera na Manhattanu za 50 milijuna dolara, Filipini su dobili tek 5,7 milijuna.
Tijekom sljedećih nekoliko godina vlada novog predsjednika Aquinosa naredila je PCGG-u da ne koristi nikakve prečace u postupcima, nego da koristi sudove. Ubrzo je postalo jasno da se Marcosima neće ništa dogoditi jer su imali naovaca da unajme najbolje svjetske odvjetnike. Tako su odjednom deseci slučajeva bili usporavani beskrajnim tehničkim argumentima. Marcosovo bogatstvo naprosto je bilo preveliko da bi ga se potpuno zaplijenilo.
Dva tjedna nakon revolucije, izvor u New Yorku predao je PCGG-u izvješće koje otkriva da su njegovi saveznici u američkoj obavještajnoj službi bili svjesni da je ukrao do 10 milijardi dolara. Ali CIA je odbila otkriti ono što je znala. U Velikoj Britaniji, vlada Margaret Thatcher rekla je da to nije "njihov posao".
Marcos je pak, zauzvrat, plaćao mito utjecajnim američkim političarima, pa je pored ostalog, financirao i predsjedničku kampanju Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana. Kada se to dogodilo 1986. godine, rekli su da nisu znali odakle je novac došao. Jedan službenik PCGG-a rekao je da ga najviše frustrira činjenica da od SAD-a nije mogao dobiti nikakve papire od SAD-a, a koji su se ticali Marcosove imovine.
U jesen 1991. Imelda Marcos se osjećala dovoljno sigurno da se s troje odrasle djece vrati na Filipine. U New Yorku, PCGG je podigao glasine da su neke od slika još uvijek tamo i da ih prodaje profesionalni trgovac. Angažirali su tvrtku privatnih istražitelja, IGI, da nadziru trgovca i ustanovili da je imao neke umjetnine koje potječu iz Marcosove zbirke, uključujući i Goyin portret Marquese de Santa Cruz.
Sutradan ujutro vidjeli su samo kako se pet muškaraca i žena "filipinskog izgleda" pojavilo ispred prodavačeva stana u dva kombija, napunilo kutije i velike plave kovčege, te se odvezlo do zračne luke JFK, gdje su ih prijavili kao VIP putnike, zajedno s teretom. Poletjeli su za Manilu.
Nakon što se vratila u Manilu, u rujnu 1993. Imelda je osuđena zbog kriminala i prijevare u vrijeme Marcosove vladavine. Osuđena je na kaznu u trajanju od 18 godina zatvora, ali se žalila i Vrhovni sud je pet godina kasnije odbacio sve točke optužnice.
Konačno počelo se postavljati i pitanje svrhe PCGG-a jer se otkrilo da je i to tijelo, gle čuda, zaraženo korupcijom. Neki dužnosnici bili su uhvaćeni kako koriste u privatne svrhe prazne Marcosove posjede i dižu troškove. Konačno, krajem 1990-ih Imelda je izabrana u filipinski Zastupnički dom, pa je još iritirala narod intervjuima u kojima je prkosno izjavljivala da 'još uvijek ima toliko novaca da nitko ne može ni sanjati' i da 'je sve na Filipinima zapravo njezino vlasništvo'.
Kad je 2007. dala intervjue novinama, na nekoliko novinskih fotografija lijepo se u pozadini vidjelo Goyino djelo. Ukupno, PCGG se uspio dočepati 3,7 milijardi dolara. To je manje od polovice iznosa za koji se procjenjuje da je Marcos oteo od naroda i države kojoj je bio na čelu 20 godina. Šef PCGG-a Richard Amurao jednom je rekao da bi samo jedan komad Imeldinog nakita mogao podmiriti troškove školovanja 2.000 mladih Filipinaca.
