Kći mu se, iz osvete, ubila njegovim najdražim pištoljem

Na kraju su neovisni stručnjaci zaključili da je dvojicu vojnika ubio netko treći, ali bez detalja tko bi to mogao biti. Roditelji ubijenih vojnika bili su uvjereni da su im sinovi ubijeni jer su naišli na dokaze da se Mladić skrivao u tunelima ispod vojarne. Tamo se za vrijeme bombardiranja Beograda skrivao i Milošević, a dvijetisućitih postali su sjedište 30. personalnog centra dok se taj odjeli nije rasformirao u ožujku 2002. godine. No, mnogi vjeruju kako je 30. personalni nastavio s djelovanjem u ilegali i to dugo nakon što je službeno raspušten.

Do sredine 2005. godine Mladić se vratio u ulicu Jurija Gagarina, ali u drugi stan. Mladića je tamo počela hvatati paranoja, naročito nakon što mu je na vrata pokucala policija koja je u zgradi istraživala incident koji se dogodio u zgradi, ali nije imao veze s Mladićem. U prosincu 2005. Mladić se prebacio u Ljubu, selo blizu Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih ljudi imao vikendicu. Bio je to potez očajnika, da Mladić ne bi potpuno poludio, ali i kako bi se malo smirili njegovi prestrašeni čuvari.

Boravak na selu nije dugo trajao, jer je Ljuba bilo malo mjesto u kojem se nije mogao dugo skrivati, naročito zbog činjenica da se njegova zaštita polela urušavati. Istog mjeseca Đogo je uhićen sa još osam generala. Mladić se iste sekunde riješio cijele mreže svojih zaštitnika, jer je smatrao da su otkriveni i nastavio je sam.

Usred noći 4. veljače 2006. godine Mladić se pojavio u predgrađu Beograda, ispred stana brata od svoje supruge, Krste Jegdića. Stisnuo je zvono i u parlafon rekao da je “onaj iz Bosne”. Jegdić je mislio da mu je došao brat koji je živio u Bosni, ali kad je otvorio vrata na njima je zatekao Mladića, koji je nosio ruksak, dva pištolja i strojnicu Heckler & Koch.

Mladić je bio nervozan i dramatično je ostario otkako ga je Jegdić zadnji put vidio. No, to ga nije spriječilo da im odmah počne davati naređenja. Jegdićevog sina tinejdžera je poslao da se spusti do vozača koji ga je dovezao i kaže mu da ode. Dok ga nije bilo, Jegdiću je rekao da će život njegovog sina biti u opasnosti ako netko dozna da se tu skriva.

Jegdićeva supruga je poludjela kad je vidjela Mladića u stanu i rekla da neće svoj dom dijeliti s čovjekom koji im prijeti. Jegdić je ponudio Mladiću da ga odveze do kuće svog brata, koji je živio u 30 kilometara udaljenom selu Mala Moštanica. Kuća Miroslava Jegdića bila je nedovršena trokatnica napravljena od crvene cigle. Miroslav Jegdić je 2011. pobjegao u Makedoniju zbog svoje povezanosti s Mladićem i otada je kuća ostala usamljena i počela propadati. Obitelj je godinama pokušava bezuspješno prodati.

U kući je neko vrijeme boravila supruga trećeg od braće Jegdić, koja je navodno kuhala za Mladića i Miroslava Jegdića, no ona se kasnije pravdala da nije imala pojma za koga kuha, i da je tek godinama kasnije doznala da se Mladić skrivao u toj kući.

U Malu Moštanicu par puta je došla policija i istražitelji koji su tražili Mladića, ali tako su glasno uletjeli u selo da su zapadni istražitelji rekli da su racije u selu bile ili totalno glupe ili namjerno glasne i traljavo odrađene kako bi upozorili Mladića da su u selu i dali mu vremena da se sakrije ili pobjegne. Par dana nakon zadnjeg upada policije u selo Mladić je zauvijek napustio Malu Moštanicu.

Kako su prolazili mjeseci, tako je Mladiću postajalo sve teže skrivati se. Srbija se ‘ohladila’ od Mladića, a njegovi prijatelji na visokim položajima u vojsci su jedan po jedan odlazili u mirovinu. Javnost ga je počela zaboravljati i više ih nije bilo briga za njega, a više ih je brinula sve gora izolacija Srbije od ostatka svijeta. Politička zbivanja mu također nisu išla na ruku. Novi predsjednik je postao Boris Tadić, bivši Đinđićev zamjenik. Klima u Srbiji je bila takva da je narod želio Srbiju u Europskoj Uniji, pa makar to značilo suradnju s Haagom i predajom bjegunaca međunarodnom sudu za ratne zločine.

Mladić se pokazao kao tvrd orah. Bio je daleko oprezniji u skrivanju nego što se očekivali, pa su istražitelji ponovno posegnuli za provjerenom metodom -  trebali su napravili još veći pritisak na njegovu obitelj. 

U studenom 2008. godine tvrtka Mladićevog sina Darka koja se bavila kompjuterskim sustavima trebala je potpisati posao vrijedan 800 tisuća eura sa jednom srpskom kompanijom u Valjevu. No, u tvrtku u Valjevu je upala policija i pet sati su pretraživali svaki centimetar zbog čega je kompanija odustala od posla s Mladićevim sinom. Darkova supruga Biljana radila je u telekomunikacijskog tvrtki kao stručnjak za softvere, ali i njena je karijera počela trpjeti zbog Mladića. Iz središta tvrtke u centru Beograda premještena je na manje atraktivno radno mjesto u predgrađe Beograda.

Međutim, ništa od svega toga nije upalilo, a nije ni bilo realno to očekivati. Naime, nijedan član obitelji nije imao namjeru odati Mladića, a pogotovo jer su imali zaštitu puno moćniju od međunarodnih istražitelja. Bio je to ruska Federalna sigurnosna agencija, koja je zapravo naslijedila nekadašnji KGB u kojem je nekad radio Vladimir Putin. Moskva je u Mladiću vidjela slavenskog heroja kojeg su zapadne sile htjele uhvatiti kako bi pojačale svoj utjecaj u Srbiji, starom ruskom savezniku. Prema mišljenju Moskve, hvatanje Mladića bio bi i strateški gubitak za njih, a i navodno im nije bilo svejedno što bi sve Mladić mogao otkriti o njihovo sudjelovanju i potpori u ratu u Bosni.

Miodrag Rakić, koji je vodio lov na Mladića je rekao kako svaki put kad bi se istraga približila nekome tko je bio blizak s Mladićem, ta bi osoba završila na razgovoru u ruskom ambasadi, a nakon izlaska nije bilo šanse da s njima razgovora niti surađuje. Rakić je sumnjao da je Rusija redovito uplaćivala novac Mladićevoj obitelji i njegovim ljudima kako bi ih oslobodili financijskog pritiska, ali i kako bi osigurali njihovu šutnju.

Rakić je jednom prilikom dobio prijetnje od Mladićevih ljudi koji su mu zaprijetili da će mu ubiti sina, a da bi mu pokazali koliko su ozbiljni, Rakiću su poslali detalje o tome kako njegov sin provodi dane i dokazali da ga prate.

Mladićev život kao bjegunca završio je racijom kuće njegovog rođaka Branislava na sjeveru Srbije u selu Lazarevo. Mladić je živio u maloj sobici i grijao se na malu električnu grijalicu, zdravlje mu se pogoršavalo, a Branislav ga je jedno jutro našao zgrčenog na podu, navodno nakon što je pretrpio moždani udar.

No, Mladić je i dalje bio u većem strahu da će biti uhvaćen nego da će umrijeti, pa je odbio da ga Branislav odvede u bolnicu. Do tada je Mladić postao potpuno izoliran od svih. Čak ni sinu ni supruzi nije dozvolio da ga posjećuju. Međutim, unatoč svim mjerama predostrožnosti, na kraju je otkriven upravo zbog obitelji.

6. svibnja 2008. godine Darko je doveo svoju djecu, Stefana i Anastaziju u posjet rođacima u Lazarevo, na slavu Svetog Georgija, značajnog blagdana u Srbiji. Slava je bila u kući drugih rođaka, ali su usput stali u Branislavovoj kući. Zadržali su se u dvorištu kuće, stajali su tamo 20 minuta bez nekog očitog razloga, što je probudilo sumnju među policijom koja ih je pratila. Tek nakon što su uhvatili Mladića postalo im je jasno zašto su stajali u dvorištu.

"Mladić ih je gledao kroz prozor. Nije mu bilo dobro. Nije mogao dozvoliti sinu i unucima da ga vide, ali on ih je želio vidjeti. Dva puta u tri dana Mladićeva obitelj je telefonom zvala u Lazarevo. Bilo nam je čudno zašto dva puta i to nas je dovelo do Branimirove kuće", ispričao je Tadić.

U zoru 26. svibnja 2011. godine službenici suda za ratne zločine u civilu su došli u selo i obavili raciju u svim kućama Mladićevih rođaka. Dvoje službenika su se popeli stepenicama u Branislavovoj kući i primijetili da se jedna vrata na katu teško otvaraju. Netko ili nešto je bilo iza vrata. Kada su gurnuli vrata, zatekli su neurednu sobu u kojoj je očito netko boravio. Pogledali su iza vrata i vidjeli starijeg muškarca sa šiltericom na glavi.

Službenici su mu rekli da se predstavi, a Mladić im je dao svoje dokumente. Na njima je pisalo Ratko Mladić, ali službenici nisu mogli vjerovati da je to on. Mladić naime uopće nije izgledao onako kako su očekivali.

"Tko ste vi?", pitali su.

"Našli ste onoga kojeg ste tražili. Ja sam Ratko Mladić", rekao je Mladić i to je bio kraj njegovog 14-godišnjeg bijega.

Mladić je puno prije uhićenja rekao svom rođaku Branislavu da ga ubije, samo da ne dozvoli da ga uhvate život. Čak mu je i pokazao pištolj kojeg je za to trebao upotrijebiti. No, Branislav je tog jutra kada je Mladić uhvaćen bio vani. Ali, Branislav je kasnije rekao da ga ionako ne bi mogao ubiti, a život si očito ni Mladić nije mogao oduzeti jer je baš taj pištolj pronađen među robom u ormaru u sobi u kojoj se skrivao.

Predsjednik Tadić je bio na jutarnjoj vježbi kada je dobio poziv da je Mladić uhvaćen. Priveden je na sud u Beogradu, gdje ga je posjetio odvjetnik Šaljić.

"Bio je sav plav, a lice mu je bilo iskrivljeno. Da sam ga vidio na cesti ne bih ga prepoznao", rekao je Šaljić, a kad ga je Mladić vidio, prišao mu je i počeo jecati.

Sljedećeg jutra došao mu je Rakić, donio mu doručak i obiteljske fotografije.

"Bio je preplašen. Pitao me hoću li ga ubiti. Rekao sam mu da sam mu samo donio doručak i potom ga pitao tko mu je pomagao u bijegu. Rekao mi je: Uhvatili ste me. Što želite sad od tih ljudi? Oni su se žrtvovali radi mene, pustite ih na miru", ispričao je Rakić.

Sudac mu je ispunio jednu želju dok je još bio u Srbiji - da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila godinama ranije njegovim pištoljem.

Dozvolili su mu da se na njenom grobu zadrži 45 minuta.

"Vidjeli smo da mu se usta miču. Pričao je s njom", rekao je Rakić.