Pariz, grad koji je stoljećima bio simbol revolucija, političkih pobuna i velikih društvenih preokreta, ponovno se suočava s dubokom krizom. Ulice francuske prijestolnice pod pojačanim su policijskim nadzorom, političko nezadovoljstvo sve je izraženije, a zemlja se približava predsjedničkim izborima koji bi mogli značajno promijeniti njezin položaj u Europi. U takvom ozračju jedno ime dominira raspravama o francuskoj političkoj budućnosti: Marine Le Pen. Čelnica francuske nacionalističke desnice već godinama pokušava ostvariti cilj koji nije uspio njezinu ocu Jean-Marieju Le Penu, osnivaču Nacionalne fronte. Želi ući u Elizejsku palaču i postati predsjednica Francuske. Za razliku od prethodnih izbornih kampanja, njezin politički pokret danas više nije izoliran na krajnjem rubu francuske političke scene. Nacionalno okupljanje, stranka koju je transformirala i učinila prihvatljivijom dijelu birača, postalo je jedna od najvažnijih političkih snaga u zemlji.
Kako u opširnoj analizi piše talijanski Corriere della Sera, raspoloženje u Francuskoj obilježeno je umorom, nepovjerenjem i osjećajem da tradicionalne političke stranke više ne nude uvjerljive odgovore na probleme građana. Autor Aldo Cazzullo opisuje Pariz u kojem se politička napetost osjeća na svakom koraku, a istodobno primjećuje kako je među građanima sve manje energije za politički otpor i kolektivno djelovanje.
Pariz kakav Francuzi ne pamte
Francuska prijestolnica već je mnogo puta prolazila kroz dramatična razdoblja. Tijekom velikih štrajkova 1995. godine građani su se snalazili kako bi stigli na posao unatoč zatvorenom javnom prijevozu. Nakon terorističkih napada u Parizu 2015., u kojima su islamistički napadači ubili 130 ljudi, tisuće stanovnika izlazile su na ulice, palile svijeće i okupljale se na trgovima izražavajući solidarnost. Današnja atmosfera drukčija je, opisuje talijanski novinar. Oko Trga Republike raspoređena su oklopna policijska vozila, a pojedine trgovine i ugostiteljski objekti ostaju zatvoreni zbog straha od nasilja. Izlozi se zaštićuju drvenim pločama, dok policijski helikopteri nadziru grad. Čak su i prostori koji simboliziraju parišku svakodnevicu, poput parka Place des Vosges i okolice Louvrea, pod posebnim sigurnosnim mjerama.
Koliko su napetosti u Francuskoj eskalirale, pokazali su i posljednji prosvjedi u Parizu, tijekom kojih je jedan policajac završio u plamenu nakon što je na policijski kordon bačena zapaljiva naprava. Francusko tužiteljstvo pokrenulo je istragu zbog pokušaja ubojstva, a ministar unutarnjih poslova Laurent Nuñez napad je također okarakterizirao kao pokušaj ubojstva. Policajac je zadobio opekline gležnja i ozljede ruke, dok je još 14 njegovih kolega ozlijeđeno u sukobima. Samo tijekom subotnjih prosvjeda diljem Francuske uhićeno je više od 770 ljudi. Prosvjedi, koje od kraja rujna predvode uglavnom mladi nezadovoljni visokim troškovima života i stanjem javnih službi, okupili su stotine tisuća ljudi. Premda su većinom protekli mirno, nasilni incidenti dodatno su produbili atmosferu političke i društvene napetosti u zemlji koja se priprema za predsjedničke izbore.
Takve scene odražavaju šire raspoloženje u francuskom društvu. Građani su umorni od neprekidnih političkih sukoba, socijalnih prosvjeda i gospodarske nesigurnosti, dok vlast predsjednika Emmanuela Macrona teško pronalazi način da obnovi povjerenje javnosti. Za Marine Le Pen takvo nezadovoljstvo predstavlja priliku. Ona se nastoji predstaviti kao političarka koja bi mogla obnoviti red i sigurnost te ponovno uspostaviti autoritet države.
Marine Le Pen godinama je radila na promjeni percepcije političkog pokreta koji je naslijedila od oca. Jean-Marie Le Pen bio je poznat po radikalnim nacionalističkim stavovima, kontroverznim izjavama o Holokaustu i žestokom protivljenju imigraciji. Njegova kći postupno je mijenjala javni nastup stranke, udaljavala se od dijela očeve retorike i pokušavala pridobiti šire slojeve društva. Nacionalna fronta 2018. preimenovana je u Nacionalno okupljanje, čime je dodatno naglašena namjera da stranka postane prihvatljiva znatno većem broju birača. Njezina strategija temelji se na jednostavnoj političkoj podjeli: s jedne strane građani koji se osjećaju zanemarenima, a s druge političke, gospodarske i administrativne elite. Umjesto tradicionalnog sukoba ljevice i desnice, Le Pen pokušava nametnuti priču o sukobu običnih Francuza i privilegiranog političkog sloja. Takav pristup posebno je privlačan dijelu radničkog biračkog tijela, stanovnicima manjih gradova i ruralnih područja te građanima koji smatraju da su globalizacija, deindustrijalizacija i gospodarske promjene pogoršale njihov životni standard.
Posljednjih godina stranka je proširila utjecaj i među dijelom poslovnih ljudi te konzervativnih birača koji su nekoć podržavali tradicionalnu desnicu. U političkom vrhu Nacionalnog okupljanja sve važniju ulogu ima i Jordan Bardella, mladi predsjednik stranke, koji predstavlja novu generaciju francuske nacionalističke desnice. Bardella se pokušava obraćati mlađim biračima i predstavljati stranku kao modernu političku organizaciju. No istodobno se suočava s kritikama zbog prošlih izjava i političkih veza, a francuski istraživački mediji bavili su se i navodima o njegovim nekadašnjim antisemitskim internetskim objavama.
Politički program Marine Le Pen mogao bi imati dalekosežne posljedice za Europsku uniju. Francuska je, uz Njemačku, jedan od najvažnijih političkih i gospodarskih stupova europske integracije. Njezin predsjednik ima značajnu ulogu u oblikovanju europske vanjske, sigurnosne i gospodarske politike. Le Pen više ne zagovara izlazak Francuske iz eurozone, kao što je činila u ranijim kampanjama. Međutim, njezin program i dalje predviđa znatno snažniju nacionalnu kontrolu nad imigracijom, davanje prednosti francuskim državljanima u određenim područjima javne politike te ograničavanje utjecaja europskih institucija. Posebno je kontroverzna zamisao o prednosti nacionalnog zakonodavstva pred europskim pravom, koja bi mogla doći u sukob s temeljnim pravnim načelima Europske unije.
Corriere della Sera upozorava da bi takva politika otvorila duboku institucionalnu krizu između Pariza i Bruxellesa. U svojoj analizi Cazzullo čak povlači usporedbu s britanskim izlaskom iz Europske unije, premda Le Pen danas ne zagovara francuski Brexit. Ta usporedba ne znači da bi eventualni izbor Le Pen automatski doveo do raspada Unije. No Francuska je toliko važna članica da bi dugotrajan sukob francuske vlade s europskim institucijama mogao otežati donošenje zajedničkih odluka, uključujući one o proračunu, migracijama, obrani i odnosima s Rusijom.
Sudska presuda
Marine Le Pen osuđena je u postupku koji se odnosi na zlouporabu sredstava Europskog parlamenta namijenjenih parlamentarnim asistentima. U srpnju 2026. prizivni sud izrekao joj je kaznu koja uključuje godinu dana zatvora uz elektronički nadzor te 45 mjeseci zabrane kandidiranja, od čega je 30 mjeseci uvjetno. Takva odluka, prema tadašnjim pravnim tumačenjima, ipak joj omogućuje kandidaturu na predsjedničkim izborima 2027. godine.
Slučaj je politički osjetljiv jer Le Pen postupak predstavlja kao pokušaj njezina uklanjanja iz političkog života, dok pravosudne institucije ističu primjenu zakona neovisno o političkom položaju optuženih. Upravo zato unutar Nacionalnog okupljanja sve važniju ulogu ima Bardella, koji se nametnuo kao moguća alternativa u slučaju novih pravnih ili političkih komplikacija.
Tko može okupiti protivnike Le Pen?
Jedna od najvećih slabosti francuskih političkih protivnika Nacionalnog okupljanja njihova je razjedinjenost. Macron se nakon dva predsjednička mandata ne može ponovno kandidirati 2027. godine, a politički prostor koji ostavlja iza sebe pokušava popuniti nekoliko političara. Među najistaknutijima je Édouard Philippe, bivši francuski premijer i gradonačelnik Le Havrea. Nekadašnji Macronov suradnik nastoji okupiti birače umjerenog centra i desnice, ali njegova gospodarska politika, posebno zagovaranje fiskalne discipline i reformi, nailazi na otpor dijela birača. Drugo je važno ime Gabriel Attal, također bivši premijer i jedan od najprepoznatljivijih političara Macronova političkog tabora. Na tradicionalnoj desnici ističe se Bruno Retailleau, dok gradonačelnik Cannesa David Lisnard pokušava steći veći nacionalni utjecaj.
Ljevica je jednako podijeljena. Jean-Luc Mélenchon, predvodnik radikalno lijeve Nepokorene Francuske, ima stabilnu bazu pristaša, ali i velik broj protivnika. Socijaldemokratski i proeuropski birači okreću se Raphaëlu Glucksmannu, dok se među mogućim sudionicima političkih preslagivanja spominju i bivši predsjednik François Hollande te nekadašnji premijer Dominique de Villepin.
Jedna od ideja o kojoj se raspravlja jest organiziranje predizbora na centru i desnici kako bi se izbjeglo rasipanje glasova među kandidatima sa sličnim programima. Problem je što među njima zasad nema dogovora o zajedničkoj strategiji. Takvo stanje potvrđuju i razgovori koje je 2. studenoga objavio francuski Le Monde. Mnogi birači još ne znaju za koga će glasati, a neki razmišljaju i o apstinenciji. Prema rujanskom istraživanju Ipsosa za Le Monde, čak 75 posto ispitanih pokazalo je zanimanje za predsjedničke izbore, ali politička zainteresiranost ne znači i čvrstu opredijeljenost.
Izbori koji će odrediti smjer Francuske
Marine Le Pen već je dvaput izgubila predsjednički dvoboj s Emmanuelom Macronom, 2017. i 2022. godine. Oba puta politički protivnici Nacionalnog okupljanja nastojali su okupiti birače različitih političkih uvjerenja kako bi spriječili dolazak krajnje desnice na vlast. No francuska politička scena danas je znatno drukčija. Tradicionalne stranke više nemaju nekadašnju snagu, a podjela između ljevice, centra i desnice postala je složenija. Dio birača koji su nekada automatski podržavali kandidate protiv Nacionalnog okupljanja danas preispituje takvu strategiju.
Prema rujanskom istraživanju koje prenosi Le Monde, Marine Le Pen dobivala je najmanje trećinu biračke potpore u testiranim scenarijima prvog kruga. Ipak, konačan popis kandidata još nije utvrđen, a istraživanja ne mogu pouzdano odrediti rezultat izbora koji će se održati tek u travnju 2027. Za Francusku je ključno pitanje hoće li izbori donijeti nastavak proeuropske politike, drukčiju raspodjelu političke moći ili temeljitiji zaokret prema nacionalnom suverenizmu.
