Sjedinjene Američke Države i Saudijska Arabija postigle su povijesni dogovor kojim bi se, korištenjem američke tehnologije i stručnosti, uspostavio civilni nuklearni program u toj zaljevskoj zemlji, što je potez koji je izazvao zabrinutost diljem Bliskog istoka i u hodnicima moći u Washingtonu. Veliki dio sporazuma i dalje je nejasan, no zabrinutost se prvenstveno usredotočuje na to bi li Saudijska Arabija imala sposobnost obogaćivanja urana unutar vlastitih granica i potencijalnu proizvodnju nuklearnog oružja što bi stvorilo domino efekt na nemirnom Bliskom istoku, prvenstveno u kontekstu Turske i Irana. Tridesetogodišnji sporazum osmišljen je kako bi zadovoljio “energetske potrebe” Saudijske Arabije bogate naftom, stoji u izjavi američkog ministra energetike Chrisa Wrighta. Prema ekonomskom planu prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, cilj Saudijske Arabije je koristiti nuklearnu energiju za dio proizvodnje električne energije, čime bi se potaknula prodaja nafte oslobađanjem većih količina zaliha za izvoz. Sporazum bi američke tvrtke učinio ključnima u razvoju nuklearne infrastrukture zemlje, dok bi se konkurentima poput Kine i Rusije uskratio utjecaj u toj zemlji.
Bin Salman i Trump
Donald Trump je kasnije rekao da je uvjet nuklearnog programa potpisivanje Abrahamskih sporazuma, to jest normalizacija odnosa s Izraelom, ali Rijad tvrdi da se prvo mora uspostaviti Palestina. Nuklearni sporazum se promatra kroz prizmu nuklearne ugroze iz Irana. Odnosi između Saudijske Arabije i Irana predstavljaju jedno od najvažnijih i najsloženijih geopolitičkih rivalstava na Bliskom istoku, a iako se u medijima često najviše pozornosti posvećuje sukobu Irana i Izraela, suparništvo između Rijada i Teherana duboko je ukorijenjeno u povijesnim, vjerskim i političkim razlikama koje desetljećima oblikuju cijelu regiju. U središtu tog neprijateljstva nalazi se prvenstveno vjerska podjela unutar islama, s obzirom na to da je Saudijska Arabija vodeća sunitska monarhija i samoproglašeni čuvar svetih mjesta u Meki i Medini, dok je Iran najveća šijitska teokracija koja teži širenju svog utjecaja i zaštiti šijitskih manjina diljem Bliskog istoka. Obje države su uključene u posredničke ratove u Jemenu, Siriji, Iraku i Libanonu. Geopolitička dinamika dodatno se zakomplicirala energetskim interesima, zato što su obje zemlje globalni divovi u proizvodnji nafte, čije odluke o kvotama izvoza i cijenama energenata često utječu na svjetsko gospodarstvo, ali i strateškim pozicioniranjem prema globalnim silama, pri čemu se Saudijska Arabija tradicionalno oslanja na blisko savezništvo sa Sjedinjenim Američkim Državama, dok je Iran izgradio antizapadnu poziciju uz bliske veze s Kinom i Rusijom. Iako je povijest odnosa obilježena prekidima diplomatskih veza, poput onoga 2016. godine nakon napada na saudijska veleposlanstva u Iranu, u posljednjih nekoliko godina došlo je do značajnog diplomatskog normaliziranja i smirivanja tenzija, ponajviše zahvaljujući posredovanju Kine u ožujku 2023. godine, kad su dvije države pristale na obnovu službenih odnosa i ponovno otvaranje veleposlanstava. Unatoč tom povijesnom pomaku i pokušajima ekonomske suradnje, temeljno nepovjerenje i natjecanje za regionalnu dominaciju i dalje postoje.
Temelji Saudijske Arabije postavljeni su 1932. godine, kad je kralj Abdulaziz Ibn Saud, nakon dugogodišnjih iscrpljujućih vojnih pohoda, vještih plemenskih savezništava i postupnog podčinjavanja suparničkih frakcija, uspio ujediniti povijesne pokrajine Hidžaz i Nedžd te službeno proglasiti Kraljevinu Saudijsku Arabiju, stvorivši centraliziranu monarhiju kojom njegova dinastija suvereno i strogo vlada sve do današnjih dana. U svojim najranijim desetljećima postojanja, novoosnovana kraljevina bila je duboko siromašna, agrarna i ekonomski strogo ograničena tradicionalnim načinima preživljavanja u suhoj i negostoljubivoj pustinji, a njezini malobrojni državni prihodi počivali su gotovo isključivo na skromnim sredstvima koja su donosila tradicionalna vjerska hodočašća u sveta mjesta Meku i Medinu. Ipak, čitava ekonomska sudbina ove regije i njezina pozicija na svjetskoj geopolitičkoj karti promijenile su se iz temelja 1938. godine, kad je geološkim istraživanjima na njezinu teritoriju otkrivena nafta u neizmjernim količinama, čime je započelo razdoblje nagloga gospodarskog uspona, industrijalizacije i potpune transformacije dotadašnjeg načina života. To kapitalno otkriće crnog zlata ujedno je uspostavilo neraskidivu, duboku i dugoročnu geopolitičku i sigurnosnu povezanost sa zapadnim silama, ponajprije sa Sjedinjenim Američkim Državama, čije su moćne naftne kompanije osigurale prijeko potrebnu tehnologiju, financijski kapital i vrhunsku inženjersku stručnost nužnu za brzu i masovnu eksploataciju nafte koja je ležala duboko ispod pustinjskog pijeska. Sredinom 20. stoljeća golemi priljev petrodolara u potpunosti je preoblikovao saudijsko društvo, omogućivši gradnju moderne infrastrukture, prostranih autocesta, suvremenih škola, sveučilišta i naprednog zdravstvenog sustava te je drastično podignuo životni standard milijuna građana koji su preko noći zakoračili iz tradicionalnog nomadskog života u suvremeno doba. Kulminacija ekonomske i političke moći kraljevine nastupila je 1973. godine, tijekom globalne naftne krize, kad je Saudijska Arabija demonstrirala zastrašujuću stratešku moć korištenjem nafte kao geopolitičkog oružja kroz embargo, čime je potvrdila dominantnu ulogu unutar organizacije OPEC i osigurala financijske rezerve bez presedana koje su joj omogućile dugoročnu financijsku neovisnost.
Ipak, iduće desetljeće donijelo je ozbiljne unutarnje i vanjske potrese koji su pokazali krhkost regije, ponajprije 1979. godine, obilježene pobjedom Islamske revolucije u susjednom Iranu, koja je stvorila trajnu geostratešku prijetnju i duboko neprijateljstvo, te dramatičnom, krvavom opsadom Velike džamije u Meki od radikalnih islamista. Ti su događaji duboko potresli temelje monarhije, ozbiljno ugrozili njezin legitimitet i natjerali vladajuću strukturu na radikalan unutarnji društveni zaokret prema strožem, konzervativnijem tumačenju vjerskih propisa, čime se pokušalo udovoljiti radikalnim krugovima u zemlji i dugoročno očuvati krhka politička stabilnost. Kad se analiziraju korijeni suvremenog saudijskog utjecaja na globalnoj sceni, ključno je sagledati desetljeća bliskih, povjerljivih obavještajnih i sigurnosnih savezništava sa zapadnim prijestolnicama, partnerstva koja su preživjela brojne regionalne krize, ali su se redovito sudarala s teškim ideološkim izazovima. Jedan od najmračnijih trenutaka u toj složenoj mreži međunarodnih odnosa dogodio se s pojavom globalnog terorizma nadahnutog ekstremističkim interpretacijama islama, čiji je najistaknutiji i najrazorniji simbol bio Osama bin Laden, rođeni Saudijac iz golemo bogate i utjecajne građevinske obitelji, čija je teroristička mreža Al Kaida izvela napade 11. rujna 2001. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Činjenica da je većina otimača zrakoplova u tim terorističkim napadima bila saudijskog podrijetla izazvala je neviđeni šok, golemu napetost i duboku krizu povjerenja u odnosima između Rijada i Washingtona, prisilivši saudijske vlasti na temeljitu unutarnju reviziju sigurnosnih protokola, pojačanu kontrolu financiranja vjerskih institucija i beskompromisnu obavještajnu suradnju sa Zapadom.
Unatoč tim povijesnim potresima i dubokim sumnjama, strateško savezništvo sa zapadnim silama nikad nije trajno puklo jer su one u Saudijskoj Arabiji i dalje prepoznavale nezamjenjivog stupa stabilnosti na Bliskom istoku, pouzdanog globalnog opskrbljivača energijom i ključnu protutežu iranskim hegemonističkim ambicijama. Upravo je to pragmatično savezništvo omogućilo službenom Rijadu da zadrži visoku razinu međunarodnog diplomatskog imuniteta i nesmetane trgovinske razmjene, čak i kad su međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, nevladine udruge i svjetski mediji oštro osuđivali unutarnju politiku kraljevine, uključujući višedesetljetnu primjenu zloglasnog kafala sustava. Kafala sustav bio je rigidan, duboko nepravedan, gotovo robovski i često kritiziran pravni mehanizam za kontrolu i upravljanje milijunima radnika migranata iz siromašnih država Azije i Afrike, koji ih je zakonski beskompromisno vezao uz lokalnog poslodavca kao jedinog jamca i vlasnika njihovih radnih dozvola, oduzimajući im slobodu kretanja, pravo na promjenu zaposlenja bez dopuštenja te ih nerijetko izlažući teškim oblicima izrabljivanja, neisplate plaća, loših uvjeta rada i oduzimanja putovnica po dolasku.
Teške mrlje na međunarodnom ugledu zemlje nastavile su se nizati i kroz druge oblike sustavnog kršenja temeljnih ljudskih prava, gušenja političkih sloboda, strogih zabrana oporbenog djelovanja, primjene drakonskih kazni poput masovnih pogubljenja i smrtne kazne te neumoljivog progona, uhićenja i zatvaranja aktivista, boraca za ženska prava i neovisnih intelektualaca. Među svim tim slučajevima, globalna javnost je s posebnim zgražanjem pratila brutalno ubojstvo istaknutog saudijskog novinara i kritičara Jamala Khashoggija u konzulatu Kraljevine Saudijske Arabije u Istanbulu 2018. godine, što je ogoljelo mračnu stranu obračuna s neistomišljenicima na međunarodnoj razini.
Jamal Khashoggi
Taj gnusni i pomno planirani zločin izazvao je neviđenu globalnu osudu, ozbiljno narušio ugled zemlje i privremeno zahladio diplomatske odnose s ključnim zapadnim saveznicima, primoravši vodstvo na dramatičnu promjenu strategije komunikacije s javnošću. Kako bi ublažila negativne reakcije, skrenula pozornost s političkih kontroverzi, represije i vojnih intervencija u Jemenu te izgradila privlačan imidž moderne nacije, Saudijska Arabija se posljednjih godina okrenula masovnim, višemilijarderskim ulaganjima u takozvani sport washing, koristeći globalno popularne sportove, dovođenje najvećih svjetskih nogometnih zvijezda u domaću ligu, organizaciju utrka Formule 1, vrhunskih golf turnira i borilačkih spektakla kao strateški alat meke moći za popravljanje ugleda.
Od 2005. godine pa sve do danas zemljom su upravljali kralj Abdulah, a potom i aktualni kralj Salman, dok je u posljednjim godinama svu stvarnu, faktičku i političku moć preuzeo ambiciozni prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, čija vladavina savršeno odražava složen, intrigantan i duboko proturječan politički dualizam. S jedne strane, on provodi radikalne, brze i dalekosežne ekonomske i društvene reforme u sklopu plana “Vizija 2030”, koje donose povijesnu modernizaciju društva, otvaranje kina, kazališta i koncerata, ukidanje višedesetljetne zabrane vožnje ženama, postupne korekcije kafala sustava, digitalizaciju državne uprave te masovna ulaganja u razvoj umjetne inteligencije i revolucionarnih gradova budućnosti poput Neoma.
S druge strane, Mohammed bin Salman čvrsto i nepokolebljivo zadržava rigidan, autokratski model vladavine obilježen koncentracijom moći u rukama najužeg kruga lojalista, nemilosrdnim gušenjem bilo kakvog oblika političke oporbe i potpunom kontrolom javnog prostora, čime Saudijska Arabija potvrđuje svoju jedinstvenu poziciju na globalnoj pozornici kao država koja istovremeno hrabro i ubrzano korača prema 21. stoljeću kroz tehnološki napredak, dok istovremeno čvrsto čuva temelje svoje autokratske prošlosti. Saudijska Arabija ključni je zapadni saveznik zbog golemih zaliha nafte, energetske stabilnosti globalnog tržišta te golemih kupovina zapadnog naoružanja, čime osigurava gospodarske i strateške interese SAD-a i Europe. S druge strane, Iran je geopolitički protivnik zapadnih i regionalnih interesa, poznat po izvozu radikalne ideologije, podršci militantnim skupinama diljem Bliskog istoka i nuklearnom programu. Kad zapadne zemlje kritiziraju Iran zbog ljudskih prava, a istovremeno surađuju sa Saudijskom Arabijom, unatoč njezinim vlastitim autoritarnim problemima, kritičari to često nazivaju dvostrukim standardima. U međunarodnoj politici kojom često dominiraju realpolitika i modus vivendi interesi, sigurnost i stabilnost opskrbe energijom nerijetko imaju prednost nad ideološkim načelima, zbog čega se partnerstva grade s državama koje mogu jamčiti stratešku ravnotežu, bez obzira na njihovo unutarnje uređenje.
