Hrvatsko pravosuđe je nakon više od osam desetljeća poništilo presudu Vojnog suda Komande grada Zagreba iz srpnja 1945. kojom su na smrt strijeljanjem osuđeni svećenici Valentin Bocak, Ivan Šabalja, Antun Vrančić, Ilija Živković i Herbert Medić.
Inicijativu za reviziju pokrenula je Udruga Vigilare zajedno s nećakom jednog od pogubljenih svećenika, don Ivana Šabalje.
Sud je u iscrpnom obrazloženju zaključio da je postupak bio rezultat zlouporabe političke moći te da je komunistički represivni aparat sudove koristio kao sredstvo obračuna s političkim protivnicima i Katoličkom Crkvom. U obrazloženju presude se navodi da su vojni sudovi 1945. bili organizirani radi brzog učvršćivanja komunističke vlasti te da su djelovali kao instrument političke represije, a ne kao neovisna i nepristrana pravosudna tijela.
Posebno je istaknuto da tadašnji normativni okvir nije jamčio pravo na branitelja, pravo na žalbu ni odluku utemeljenu na dokazima. Sud je ocijenio i da u izvornoj presudi gotovo nisu bili navedeni konkretni činjenični opisi navodnih kaznenih djela. Svećenicima se stavljalo na teret širenje propagande za NDH, ali bez preciziranja kada, gdje i na koji način su to navodno činili.
Zagrebački sud je stoga ocijenio kako su u tom montiranom procesu prekršena gotovo sva temeljna načela suvremenog kaznenog prava, a osuđujuća presuda bila je isključivo posljedica političke samovolje i odmazde.
U srpnju 1945., samo dva mjeseca nakon završetka Drugog svjetskog rata, petorica svećenika izvedena su pred Vojni sud Komande grada Zagreba. Sudsko vijeće, sastavljeno od poručnika Žarka Kovačevića, kapetana Vladimira Valjana i redova Viktora Pierbona, donijelo je presudu "u ime naroda Jugoslavije". Svećenici su proglašeni krivima jer su, kako stoji u optužnici, "kao vojni svećenici i viši časnici aktivno sudjelovali u neprijateljskoj vojsci te iskorišćujući položaj i ugled svećeničkog staleža putem propovijedi širili propagandu za krvoloka Pavelića i NDH".
U obrazloženju presude, koje odražava ideološku isključivost novog režima, sud je odbacio obranu okrivljenika da su "izvršavali samo svoju duhovničku dužnost". Sud je, naime, zauzeo stav da je dužnost svećenika bila "da ukažu na sve strahote koji su ustaški i švapski zločinci počinili po našoj zemlji i da pozivaju narod da stupi u borbu protiv okupatora". Njihove propovijedi proglašene su "običnom agitacijom za ustaški režim" kojom su služili "ustaškim i nacističkim banditima". Takva retorika jasno pokazuje da cilj procesa nije bilo utvrđivanje istine, već eliminacija ideoloških protivnika. Optužbe su bile paušalne i lišene bilo kakvih konkretnih dokaza o vremenu, mjestu ili načinu počinjenja navodnih djela.
Slučaj petorice svećenika nije bio incident, već dio sustavnog i planiranog progona Katoličke crkve koji je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) provodila odmah po preuzimanju vlasti. Držeći se Marxove teze da je "religija opijum za narod", komunisti su u Crkvi vidjeli jedinog preostalog ideološkog protivnika s organizacijom i autoritetom koji je trebalo slomiti. Crkva je na partijskim skupovima proglašavana neprijateljskom organizacijom, a medijska propaganda stvarala je atmosferu linča. Članak "Ustaški zlikovci u fratarskim mantijama", objavljen u Borbi 8. veljače 1945., samo dan nakon masakra hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu, ilustrira brutalnost te kampanje.
Ilustrativan primjer tadašnjeg odnosa vlasti prema Crkvi zbio se samo nekoliko mjeseci prije zagrebačkog suđenja, u ožujku i travnju 1945. u mjestu Dioš kraj Daruvara. Službeni dokument Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) za Hrvatsku, upućen Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, detaljno opisuje operaciju iseljavanja svećenika iz tzv. Marijina doma.
Direktiva je stigla iz Beograda s nalogom da se svećenici isele u roku od 24 sata, a njihova zemlja podijeli agrarnim interesentima. No, operacija nije tekla glatko. Komisije poslane na teren sukobile su se sa svećenicima oko rokova iseljenja, a djelomično iseljeni klerici žalili su se mještanima. Situacija je eskalirala sljedećeg dana, u nedjelju, kada su svećenici, uz dopuštenje lokalnog partijskog dužnosnika, održali tri mise umjesto uobičajene jedne. Tijekom propovijedi, svećenik Vinko Sraka obavijestio je vjernike da se moraju iseliti i da misa više neće biti, što je izazvalo plač i negodovanje protiv narodne vlasti i agrarne reforme.
Pokušaj zastavnika Narodne milicije da uvjeri okupljene u ispravnost odluka vlasti bio je bezuspješan. Upravitelj svećeničkog imanja, Tomo Helenš, otvoreno je prkosio komisiji, uspoređujući nove vlasti s ustašama i Nijemcima. Narod je počeo vraćati svećeničke stvari natrag u samostan, a komisija se povukla. Svećenici su, međutim, organizirali procesiju za prijenos kipa Majke Božje u Daruvar, tvrdeći da se posvećeni kip ne može voziti na kolima, već ga netko mora nositi. Procesija od dvjestotinjak do 250 osoba, uglavnom žena i djece, krenula je prema Daruvaru, gdje su ih dočekali lokalni svećenici i aktivisti Komunističke partije, spremni spriječiti "protudržavne demonstracije".
U Daruvaru je došlo do otvorenog sukoba. Procesija je uzvikivala parole poput "Živjeli naši svećenici", "Ne damo naše crkve i svećenike", "Dolje agrarna reforma" i "Dolje vlada". Aktivisti, među kojima su bili i invalidi iz Doma invalida, napali su svećenike i žene u crkvi, tukući ih i izbacujući van. U tučnjavi, u koju su se spontano uključili i neki građani, daruvarski župnik Mijo Ethinger zadobio je lakšu ozljedu glave.
Iako je suđenje petorici svećenika u Zagrebu bilo očito montirano, optužbe za suradnju s režimom NDH nisu bile bez osnove u širem kontekstu djelovanja dijela klera tijekom rata. Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine dočekano je s entuzijazmom među dijelom katoličkog svećenstva, koje je u tome vidjelo ostvarenje dugogodišnjih težnji za hrvatskom neovisnošću od srpske dominacije u Kraljevini Jugoslaviji. Sam poglavnik Ante Pavelić smatrao je katoličanstvo integralnim dijelom hrvatskog identiteta i tražio je priznanje Vatikana kako bi osnažio legitimitet svoje države.
No, Sveta Stolica bila je oprezna. Odbila je formalno priznati NDH, čije su granice promijenjene silom, i umjesto nuncija u Zagreb je poslala apostolskog vizitatora, Giuseppea Ramira Marconea. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, čija je uloga i danas predmet prijepora, pozdravio je uspostavu hrvatske države, ali je kasnije osuđivao ustaške zločine nad Srbima i Židovima te je i sam sudjelovao u spašavanju Židova. Unatoč tome, Stepinac je bio izložen teškim kritikama zbog suradnje Crkve s režimom, a njegov pokušaj da se javno distancira od ustaša od svibnja 1941. bio je ograničenog dometa.
Dok su se viši crkveni dostojanstvenici poput Stepinca uglavnom distancirali ili protivili nasilju, dio nižeg svećenstva, posebno mlađi i radikalniji svećenici te neki franjevci, s entuzijazmom je podržao ustaški pokret. Neki su se i izravno uključili u zločine. Najozloglašeniji primjer je franjevac Tomislav Filipović, poznat kao "Fra Sotona", zapovjednik logora Jasenovac, odgovoran za smrt tisuća ljudi. Sarajevski nadbiskup Ivan Šarić otvoreno je podržavao ustaše i prisilna prekrštavanja pravoslavnih Srba, a njegov dijecezanski list pisao je da je "pokret za oslobođenje svijeta od Židova pokret za obnovu ljudskog dostojanstva". Svećenik Dragutin Kamber, isusovac i ustaški dužnosnik u Doboju, bio je izravno odgovoran za masovna uhićenja i ubojstva stotina Srba 1941. godine. On je kasnije cinično primijetio: "Stupanj patriotizma mjerio se prema broju zaklanih Židova i Srba".
Prema povijesnim podacima, komunistički režim odgovoran je za smrt 511 osoba iz struktura Katoličke crkve. Samo poslije rata, po nalogu vrha KPJ, ubijeno je 118 crkvenih osoba, dok su deseci tisuća vjernika i stotine svećenika prošli kroz zatvore i logore. Cilj je bio jasan: uništiti duhovnu i intelektualnu elitu hrvatskog naroda kako bi se lakše nametnula nova ideologija i spriječio svaki oblik otpora. Ubojstva, montirani procesi i konfiskacija imovine bili su alati kojima se taj cilj ostvarivao.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nakon osamdeset godina takve stvari gurati na videlo ne znače ništa ! Tada su bila druga vremena, no ako su ljudi bili izdajice i kolaboranti bili su smaknuti tadašnjim zakonom ! Uz ovo treba reći da je uz sve te ... prikaži još! izdajice bio smaknut i veliki broj ljudi koji nisu spadali u tu kategoriju ! Ali nakon toliko godina teško če biti kome nametnuti stav, da njegovi baš nisu bili izdajice ! Treba je znati, da je bio rat i da je jedan broj ljudi vjerovao strani koja je na kraju potegnula deblji kraj !