S obzirom na njihov manifest protiv praćenja, čovjek bi mogao pomisliti da WikiLeaks ne zna ništa o običnim smrtnicima koji kao 'krajnji korisnici' čitaju tajne dokumente nakon što ovi ugledaju svjetlost dana.
Svi se nadamo da organizacija koja, za razliku od toliko drugih stranica, ne skuplja informacije o svojim korisnicima, ne prodaje iste po visokoj cijeni u oglašavačke svrhe, te stoga i garantira anonimnost.
Anonimnost je uostalom ono što ih prodaje, jer kako bi drugačije mogli tako uspješno pronalaziti izvore?
No svejedno, WikiLeaks operateri nisu potpuno slijepi kad je riječ o njihovoj publici.
U nedavnom intervjuu za 'Der Spiegel' Julian Assange, glavni urednik i osnivač WikiLeaksa, objavio je da ne zna puno toga o svojim čitateljima jer ih ne špijunira, no priznao je da zna neke stvari; kao da većina njihovih čitatelja dolazi iz Indije, nakon čega slijede ljudi iz SAD-a,
"Također imamo velik broj čitatelja koji traže određene ljude. Recimo sestra se udaje i netko želi provjeriti mladoženju. Ili netko treba sklopiti poslovni ugovor i želi saznati više o potencijalnom partneru ili birokratu s kojim mora razgovarati", kaže Assange, te uskače sam sebi u usta budući da sve navedeno zvuči kao špijuniranje.
Naravno da se neka osnovna znanja o čitateljima mogu pokazati korisnima. Ona mogu pomoći izdavačima da bolje služe svojoj publici i da izgrade bolju distribucijsku platformu.
No to ide u potpuno drugom smjeru od onoga zbog čega je uopće pokrenut Leaks, iako se djelatnici WikiLeaksa ponose jer su ove godine povratili sustav anonimne prijave.
I dalje, neke bi čitatelje moglo iznenaditi, koliko god minimalno to bilo, da WikiLeaks prati njihove lokacije i pretrage, piše Fortune.
Iako na izuzetno suženim pravilima privatnosti piše da neće spremiti korisnički IP niti bilo kakve druge identifikacijske detalje, to ne znači da su ostali u potpunom mraku i da ne znaju baš ništa o vama. Čisto da znate.
