Astronauti u Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) ovaj su tjedan trebali izaći u šetnju kako bi popravili neke sitne kvarove.
Premda je sve išlo prema planu, napuštanje sigurnosti postaje je izuzetno opasno i mnogo stvari može krenuti u krivom smjeru. Evo na što astronauti trebaju posebno paziti:
1. "Utapanje" u svemiru
Svemirsko odijelo je poput male, zasebne letjelice koja se može pokvariti kao i svaka prava letjelica. To je na svojoj koži iskusio talijanski astronaut Luca Parmitano kad mu se tijekom šetnje po svemiru, 2013. godine, kaciga počela puniti vodom.
Njegov ventilacijski sustav je naime imao rupu, a budući da tekućine ne mogu teći ondje gdje ne postoji gravitacija, tekućina je ostala u njegovoj kacigi i počela mu pokrivati oči i uši, te mu je blokirala nosnice.
Riskirajući utapanje, morao je brzo završiti šetnju.
"Krenuo sam natrag u zračnu komoru, a voda je nastavila kapati. Potpuno mi je prekrila oči i nos, teško sam vidio i nisam ništa čuo.
Nisam mogao komunicirati s drugima. Nisam mogao disati na nos, a kad sam pokušao dojaviti da imam problema jer ne vidim gdje hodam, oni me nisu čuli.
Umjesto da se usredotočim na problem, tj. mogućnost utapanja sa sljedećim udisajem, počeo sam razmatrati moguća rješenja."
Parmitano se na kraju - opipavajući sve oko sebe - vratio u zračnu komoru, uspješno prolazeći kroz zone "bez dodira" - točnije, dijelove postaje s oštrim rubovima koje mogu probušiti svemirsko odijelo - te se domogao sigurnosti.
Inače, on nije prvi atronaut s ovim problemom, jer je 2001. godine kanadskog astronauta Chrisa Hadfielda odjednom tijekom svemirske šetnje počelo svrbiti lijevo oko i puniti se suzama. Suze su oblikovale mjehurić tekućine koja je odmah prekrila i desno oko.
Zahvaljujući tome, u trenutku više ništa nije vidio. Iako je bio usred svemira, te je u rukama držao bušilicu.
Sa Zemlje su mu javili da otpusti zrak, jer su se bojali da ga je oko počelo peći zbog curenja otrovnih plinova unutar odijela. Premda se taj savjet kosio sa svim instinktima preživljavanja, ipak je funkcionirao i on je preživio.
2. Plutanje u daljinu
Iako nijedan astronaut dosad nije otplutao u svemiru, Hadfield tvrdi da je ovo njegov najveći strah - čak i veći od onog da će biti problema pri polijetanju ili slijetanju.
Svi astronauti pri izlasku u šetnju budu privezani za ISS sa sklopivim, 26 metara dugim, pletenim čeličnim remenom.
Astronauti obično u šetnje izlaze u parovima, a kad su u zračnim komorama - koje razdvajaju unutrašnjost letjelice od svemirskog prostranstva - privežu se jedno za drugoga.
Prvi astronaut koji napusti unutrašnjost poveže svoj kabel s vanjskim dijelom stanice prije nego učvrsti izvana i partnerov remen. Zatim se drugi šetač oslobodi iz unutrašnjosti zračne komore i pridruži kolegi.
Na ovaj način je rizik od razdvajanja minimalan. Ali ako bi se ipak dogodilo da astronaut odjednom zapluta bespućima svemira, mogao bi aktivirati joystick koji je sakriven njegovom odijelu, a s kojim bi upravljao sa svojim ruksakom, koji bi mu omogućio da se vrati do svemirske postaje.
3. Vrenje krvi
Svemirska odijela su tako dizajnirana da zaštite astronaute od gotovo vakuumskih uvjeta u svemiru, a njihovo pucanje može imati kobne posljedice.
Ljudsko tijelo se naime dvostruko proširuje u vakuumu, što je otkrio američki vojni pilot Joseph Kittinger kad je naglo iskočio iz balona 1960. godine. Desna rukavica ga nije dobro zaštitila te mu je zbog nagle promjene tlaka ruka drastično otekla.
Jednom kad se našao na zemlji, ruka mu se vratila na normalnu veličinu, a imao je puno sreće, jer da su mu se zbog tlaka smanjile kaciga ili odijelo - možda ne bi preživio pad.
Da se ista situacija dogodila u svemiru, puno bi veći problem bio gubitak kisika. Naime, kad svemirsko odijelo iznenada ostane bez tlaka, astronaut se može onesvijestiti u roku 15-ak sekundi, što je vrijeme potrebno da tijelo iskoristi sav kisik.
A to je ujedno i ono što se dogodilo jednoj osobi koja se za NASA-u podvrgla testiranju u gotovo vakuumskim uvjetima u Houstonu 1966. godine. Tijekom ispitivanja je došlo do nezgode, pa je osoba naknadno opisala kako je na jeziku osjetila mjehurić sline prije nego se onesvijestila.
U svemiru, budući da tlak ne može osigurati odijelo, tjelesne tekućine bi mogle zakuhati, dok bi se u njima proširili plinovi.
Drugim riječima, ako vas ne bi usmrtio nedostatak kisika, nešto drugo bi... i to brzo!
4. Iscrpljenost
Kad su debitirali u prvoj šetnju u listopadu, američki astronauti Scott Kelley i Kjell Lindgren su proveli više od sedam sati podmazujući robotsku ruku, slažući kablove i prekrivajući instrumenate - koji mjere intenzitet svjetlosti - s termalnim pokrovom.
Djelomičan razlog zašto svemirske šetnje traju toliko dugo krije se u tome da, iako je 160 kg teško svemirsko odijelo u bestežinskom stanju u svemiru, ono je i dalje veliko i nezgrapno, te u velikoj mjeri otežava kretanje.
"Kad biste se približili nekome u svemirskom odijelu i gurnuli da prstom, postigli biste isti pritisak kao da ste tu osobu pogodili odbojkaškom loptom. Svaki korak kojeg učinite znači da se cijelo tijelo treba progurati protiv ogromnog otpora unutar odijela. Nakon šetnje se vratite potpuno fizički iscrpljeni, te često krvarite, jer je stvarno teško raditi u tim odijelima", kaže Hadfield.
A bez gravitacije koja bi ih zadržala na mjestu, šetači ne mogu tek stajati na mjestu dok obavljaju posao, nego se cijelo vrijeme moraju kretati. Moraju koristiti mnoštvo mišića da bi uopće bili na jednom mjestu, što znači da ako još nešto rade, tijelo opterećuju dvostruko više.
Kad ljudi pak postanu umorni, oni griješe. Kod kuće, ako se slučajno spotaknete dok koristite bušilicu, možda završite u bolnici, ali u svemiru vam niti jedna hitna pomoć nije dostupna.
5. Velika nepoznanica
Svemirske šetnje su se uvelike promijenile otkad je u prvu izašao ruski astronaut Aleksej Leonov. Iako je on izvan letjelice proveo svega 12 minuta i dalje je za dlaku izbjegao veliku tragediju.
Naime, inženjeri koji su izrađivali njegovo odijelo nisu uzeli u obzir da će se ono proširiti kad bude u svemirskim uvjetima, pa se on nije nije mogao probiti kroz vrata kad se pokušavao vratiti u letjelicu. Morao je postepeno otpuštati ventil kako bi se pomalo smanjivao sve dok nije bio dovoljno "sitan" da može ući kroz vrata.
To je tek jedan od mnoštva primjera s kojima su se susreli astronauti na svojim putovanjima.
Iako je sve manje nepoznanica o tome što se može dogoditi tijekom šetnje svemirom, i dalje postoji šansa za nepredviđen scenarij, kojeg se svi pribojavaju. Iako bi zahvaljujući tome, sljedeći astronaut bolje prošao, nitko ne želi biti onaj prvi, na kojem je uočena greška, piše BBC.
