Alexander Rose i skupina strojara i stručnjaka iz potrebnih područja imaju plan. U sklopu organizacije "The Long Now Foundation" oni namjeravaju izgraditi sat koji će trajati, raditi, otkucavati 10.000 godina. Rose je danas direktor zaklade, ideja potječe još iz 1986., a prototip su uspjeli sagraditi taman na vrijeme da obilježe novu godinu 2000. Sat je tada pokazivao godinu 02000., a da ima nekog smisla u njihovom planu da slože kronometar za izmjeriti 10.000 godina, pokazuje i to što im je Jeff Bezos za prototip u punoj veličini dao i zemljište i još 42 milijuna dolara. A milijarderom se ne postaje tako što će se novac rasipati na šašave ideje...
Osnovna ideja iza "The Long Now Foundation" je da to postane kulturna institucija za duge vremenske periode, da djeluje kao čuvar civilizacije, kao što objašnjava na svojoj stranici. Kad se stvari tako poslože, postaje jasna važnost promatranja ljudskog razvoja u razdobljima od po npr. 10.000 godina, u razdobljima dovoljno dugima za proučavati razvoj civilizacije, što se sve događalo s čovječanstvom, za promatranje klimatskih promjena i sl.
Alexander Rose sada je za BBC objasnio i motive za poduhvat gradnje sata koji će trajati 10.000 godina u pustinji u Teksasu i tehničke probleme i lokaciju što sve treba imati u vidu, ako se namjerava da stroj doista radi tako dugo. 20 godina je Rose, kaže, proučavao materijale, sustave i strukture koji su se u ovim ili onim varijantama pokazali kao otporni na duga razdoblja. Nevolja u planiranju takvog nečega je to što su predmeti koji su uspjeli preživjeti tisuće godina redom to uspjeli – pukom slučajnosti, izgubljeni su pa su pronađeni, primjerice Kamen iz Rosette ili Mehanizam iz Antikitere.
Roseu je posebno zanimljiv bio Mehanizam iz Antikitere zato što je riječ o nekoj vrsti sata za predviđanje položaja Mjeseca i Sunca u odnosu na Zemlju, čudo tehnologije niz stoljeća ispred svog vremena, točnije 1300 godina. Rose danas o tom mehanizmu, pronađenom kao gromada oksidiranog metala, kojega su znanstvenici godinama proučavali rendgenskim skeniranjem, kaže da je neobično to što nije pronađen niti jedan drugi takav, iako bi bilo logično da civilizacija koja uspije sagraditi jedan tako čudesno napredan i koristan stroj, napravi još nekoliko istih. On zaključuje da je razlog za to što je ovaj očuvan, što su ga izgubili.
Iz toga Rose izvlači sljedeći zaključak; da su mehanički predmeti puno bolji svjedoci svog vremena nego što bi to mogli biti elektronički na koje će neki arheolozi nailaziti u dalekoj budućnosti. Ako se zamisli nekakav uređaj sa silicijskim sklopovima koji bi proveo 2000 godina na dnu Sredozemnog mora, dolazi se do slike da bi bio nemoguće odrediti kako je taj predmet u svoje vrijeme funkcionirao.
"To je glavni razlog zašto smo odlučili graditi veliki mehanički uređaj. Čak i ako nakon 10.000 godina od njega prežive samo dijelovi, vjerojatno je da će ljudi iz tog doba biti u stanju odgonetnuti čemu je služio i čak ga i popraviti ako je potrebno", napisao je Rose.
OK, a gdje graditi taj uređaj? Gradovi ne dolaze u obzir. Oni, pokazalo se, rijetko uspijevaju potrajati duže od 1000 godina, a razdoblje od 10.000 godina u tom kontekstu je nezamislivo. Na svaki urbani artefakt koji je uspio preživjeti cijeli milenij, dolazi nebrojeno mnogo onih koje su uništili ratovi, promjene u gradu, nesreće i mnoge druge stvari koje su sastavni dio postojanja gradova. Petra i Machu Picchu, recimo, očito su onako spektakularno uspjeli očuvati se samo zato što su bili tako izolirani od modernih doba. Znači, dovoljno je naći izolirano mjesto i to je to. Uopće ne. Kad se planira nešto graditi u izolaciji, usto da traje tako dugo, onda to pridonosi mitskom doživljaju mjesta.
Tako je bio slučaj s Globalnom bankom sjemena na Svalbardu, debelo unutar sjevernog polarnog kruga, s trezorom konstruiranim da uzorke sjemena čuva najmanje 1000 godina kao posljednje mjesto za čuvanje bio-raznolikosti Zemlje. A onda su znatiželjnici, turisti, svi mogući počeli sve češpće navraćati. U knjizi dojmova Rose je našao potpise Jimmyja Cartera, Bana Ki-moona...
Ljudima iz Roseovog tima tako je palo na pamet da mjesto mora biti i udaljeno i teško dostupno. Odabrali su lokaciju u pustinji, što udaljenijoj od aerodroma, prometnica, svega sličnog i sve kako bi znatiželjnicima trebalo što više vremena za doći na to mjesto, a onda se još i vraćati nazad. Logičan izbor bio bi, nadalje, da se takav stroj, za 10.000 godina, konstruira u podzemlju.
U podzemlju je, uostalom, pronađena velika većina drevnih predmeta ili građevina, jer tamo je temperatura ujednačena, nema utjecaja zračenja sunca, uopće svega što bi ubrzavalo kemijske promjene predmeta. Vidjelo se to i po slikarijama grobova Egipćana u Luxoru i po onima po zidovima pećine Lascaux u Francuskoj. Odlično, samo da nije jedne stvari – vode. Rose je još proučavao i shvatio je da su najbolje očuvane građevine od vode bile pošteđene ne onda kad bi graditelji uspjeli zapriječiti prodor vode do građevine, nego onda kad su joj omogućili da građevinu zaobiđe.
To je, uostalom, logika i skladišta nuklearnog otpada. Zato su u svom projektu odlučili smjestiti svoj 10-milenijski sat na vrhu jednog brda, točnije ukopati ga na njegovom vrhu. I kad su sve to riješili, došli su do pitanja koje materijale da koriste pri konstrukciji sata.
“Jedan od prvih znanstvenika s kojim sam razgovarao o tome kako da se napravi nešto što bi trajalo tisućama godina, kazao mi je: ‘Sve gori, samo s različitim brzinama.’ Pritom je mislio na to da ono što mi vidimo kao starenje, zapravo je oksidacija, poput hrđanja.”
Drugim riječima, ako se stvari dobro zaštiti, čak i ljudsko tijelo može se očuvati tisućama godina. Nedavno je, navodi dalje Rose, u Armeniji pronađena savršeno očuvana kožna cipela, stara 5500 godina. Bila je pohranjena u pećini zapećaćena izmetom ovaca. Bilo je to savršeno okruženje za očuvati je, konstanta temperatura i konstantna vlaga. U slučaju sata od 10.000 godina stvari su drugačije.
Ovdje se mehanizam do određene mjere ipak mora izložiti okolišu, makar zraku koji je nama neophodan za disanje, a to onda znači određenu vlagu, prašinu koju unosimo na odjeći, masnoćama s naše kože. I zato materijal mora biti dugovječan.
Čak niti nehrđajući čelik nije dolazio u obzir jer i kod njega vremenom, kad je riječ o dijelovima koji rotiraju, dolazi do procesa galvanske erozije. Usto, neophodno je osigurati i podmazivanje. A to onda znači redovito održavanje, što sa sobom povlači redovito održavanje. Na kraju se samo od sebe iskristaliziralo rješenje. Svi takvi dijelovi bit će od keramičkih dijelova poput onih koji se koriste kod satelita i svemirskih letjelica. U to vrijeme problem s time je bio to što su takvi materijali tada bili jako skupi, samo jedan dio od takve keramike košta bio desetke tisuća dolara. Ali, danas su takvi dijelovi došli do samo desetak dolara.
S tehničke strane s time su svi problemi bili riješeni i počeli su s konstrukcijom prototipa. Ostao je još samo jedan praktičan problem, na koji niti do danas nisu uspjeli naći odgovor. A riječ je o – čovjeku. Povijest nas uči o čemu je riječ i s pljačkašima grobova drevnih egipćana kroz tisuće godina i kroz Taj Mahal. No, tamo se moglo primijetiti još nešto. Pljačkaši su odnosili zlato i dragulje, dok su one najvrednije stvari ostajale čak neprimijećene, pljačkašima nisu značile ništa, a to su bile gravure i slikarije, odnosno arhitektura, danas neprocjenjivo vrijedno kulturno blago.
Još gori je problem s ratovima i ideologijama za koje se nikada ne može sigurno ustvrditi u kojem smjeru će se razvijati. Kao što je bio slučaj s usponom talibana na vlast u Afganistanu u 90-ima kada su se okomili na divovske kipove Buda u Bamiyanu u toj zemlji. I minirajući ih uništili skoro do temelja.
“Zato se nadamo da će nas pvaj projekt ponukati da odgojimo bolje nasljednike nego što smo mi sami.”
