Svaka vijest o kineskom nosaču aviona "Liaoning" u Kini je apsolutna vijest dana, ako ne i tjedna ili mjeseca. Takav je bio slučaj i krajem prošlog mjeseca kada je objavljeno da zasad jedini nosač aviona Narodne oslobodilačke vojske NR Kine upućen na dodatnu modernizaciju, ugrađivanje najmodernijeg radara i kontrolnog centra, u veliku luku Dalian.
U toj istoj luci "Liaoning" je 1998. uopće započeo svoju kinesku priču, nakon što ga je Ukrajina prodala Kini kao tek 68 posto dovršen nosač aviona klase "Kuznjecov" čija je gradnja započela još 1985. Kina ga je dovršila, uvrstila u svoje borbene snage i... Osnovni problem "Liaoninga" je danas u tome što je dizajn broda zastario i ne omogućava Kini, osim odlične političke propagande i utjeravanja discipline u lokalno okruženje, korištenje najmodernijih kineskih ratnih aviona sa svim njihovim potencijalima.
Vidi se to najbolje na primjeru borbenog aviona četvrte generacije Shenyang J-15, koji zbog konstrukcijom uvjetovanog oblika uzletišta u obliku skijaške skakaonice, ne može nositi svu onu opremu koju bi bio kadar. A po kinesku vojsku bilo bi fantastično kad bi J-15 to bio u stanju, jer ih "Liaoning" može prevoziti čak 24 odjednom, plus 12 helikoptera za uništavanje podmornica, uzbunjivanje, izviđanje i spašavanje. Tu se već duboko ulazi u priču o navici Kine da marljivo skuplja ratnu tehnologiju najvećih svjetskih vojnih sila i kopira je.
Shenyang J-15, najprostije rečeno, ruski je Suhoj Su-33. Ne jednom Peking je nudio Moskvi brdo novca za određeni broj Su-33. Posljednji put bilo je to početkom 2009., bez neke prevelike nade jer je još 2006. na vidjelo izišlo da je Kina od Ukrajine kupila jedan prototip aviona Su-33 i krenula graditi vlastitu verziju obrnutim inženjeringom. Prvi vlastiti prototip aviona sada nazvanog Shenyang J-15 svijet je vidio prije točno devet godina.
Nešto malo više od pola godine poslije avion namijenjen uzlijetanju s nosača aviona u simuliranim uvjetima svladao je rampu za uzlijetanje poput one s "Liaoninga", a u studenom 2012. isto je uspješno izvedeno i na pravom nosaču aviona.
Nije to bio i prvi put. Još od raspada SSSR-a Peking je iskoristio užasno ekonomsko stanje Rusije u 90-ima za kupnju tehnologije Sukhoija SU-27, što je postala osnova za kineski Shenyang J-11/16. Još i prije toga Kina je od Izraela kupila američki F-16, što se obradom kineskih stručnjaka pretvorilo u Chengdu J-10. Kina je odranije još primijenila sovjetsku tehnologiju iz MiG-21 skupa s američkom tehnologijom iz F-16, kako bi na kraju konstruirala svoj FC-1 Xiaolong.
Primjera je bilo još nekoliko, no najčuvenija i najdramatičnija je priča o tome kako je NR Kina napravila svoj Shenyang J-20, borbeni avion pete generacije, što znači nevidljivi, odnosno sa stealth tehnologijom. Peta generacija znači da je ovakva ratna letjelica "nevidljiva" za radare čak i pri nadzvučnim brzinama i opremljena projektilima, te da raspolaže najmodernijim kompjuterskim sustavima, senzorima i elektronikom.
Ovim korakom Kina staje uz bok SAD-u koji je prvi razvio stealth tehnologiju i koji danas u svom zrakoplovstvu ima F-22 Raptora, te Rusiji koja raspolaže svojim letjelicama Suhoj T-50. Osim njih, vlastite projekte razvijaju još i Indija i Japan, no vojske tih zemalja još su relativno daleko od ovakvih letjelica.
Ono po čemu je kineski J-20 poseban jest to da je u povijest ušao po nizu u najmanju ruku indicija da je NR Kina do stealth tehnologije došla tijekom NATO-ovog bombardiranja Srbije, tada još pod režimom Slobodana Miloševića, kada je protuzračna obrana srbijanske vojske srušila američki nevidljivi avion F-117 Nighthawk.
Da bi potom, navodno, vlasti Miloševićevog režima u praktično raspadu pomogle Kini da se dočepa dijelova oborenog aviona opremljenog najmodernijom tehnologijom, što je NR Kini, opet navodno, omogućilo da obrnutim inženjeringom razviju vlastitu stealth tehnologiju. Nesporno je da je protuzračna obrana u Srbiji 27. ožujka 1999. usred bombardiranja oborila jedan F-117. Pilot se na vrijeme katapultirao, sigurno je prizemljio, a potom su ga američke snage sigurno i spasile i izvukle iz Srbije.
Rušenje tog aviona bila je tog dana apsolutno senzacionalna vijest. Pentagon i danas smatra da je do rušenja F-117 došlo "kombinacijom lukavih taktika, nešto sreće i sovjetskog protuzračnog sustava SA-3". O tome je prije sedam godina pisao New York Post. Te godine je Kina objavila i da je razvila prototip svog nevidljivog ratnog aviona i te godine prvi vojni stručnjak u svijetu koji je javno izjavio da je Peking do toga došao zahvaljujući tome što se 1999. dočepao ostataka oborenog američkog aviona, bio je – hrvatski admiral Davor Domazet Lošo.
"U to vrijeme, prema našim obavještajnim podacima, kineski agenti su išli po toj oblasti i kupovali dijelove aviona od lokalnih poljoprivrednika. Vjerujemo da su Kinezi iskoristili te materijale da bi stekli uvid u tajnu stealth tehnologiju i onda ih napravili", kazao je Domazet Lošo 2011.godine za AP.
Nije prošlo dugo, Pentagon je – svojim neformalnim kanalima – objavio da "sumnja da je Kina uspjela izvući stealth tehnologiju" iz olupine F-117 iz 1999. Od 2011. Peking navodi, što je također razumljivo, da je u J-20 ugrađena isključivo kineska tehnologija i isključivo plod istraživanja kineskih znanstvenika. Neke stvari, međutim, vrište da je vrlo moguće da Kina nije stajala skrštenih ruku u ožujku 1999. dok je NATO udarao po ciljevima po Srbiji.
Ključan trenutak za sumnju da se događalo nešto posebno bilo je NATO-ovo bombardiranje Veleposlanstva NR Kine u Beogradu 7. svibnja, jedino diplomatsko predstavništvo koje je stradalo u tim napadima na infrastrukturu države koju je Milošević tada u željeznom stisku držao već dugi niz godina i odakle je upravo bio pokrenuo već četvrti rat na području bivše Jugoslavije, ovaj put na Kosovu.
Guardian je već u jesen 1999. objavio članak koji su potpisala tri njegova renomirana novinara, u kojem je izričito ustvrdio: "NATO je Kineze bombardirao namjerno." Tamo je stajalo da se NATO na to odlučio nakon što su tri njegove baze utvrdile na temelju praćenja radio signala da je kinesko veleposlanstvo vojsci tadašnje SR Jugoslavije, zapravo državnom savezu Srbije i Crne Gore, služilo kao mjesto preko kojega se odvijala glavna komunikacijska aktivnost vojske i državnog vrha.
Prema Pentagonu, to je utvrđeno iz baza u Napulju, Makedoniji i Bruxellesu. Do toga je došlo, tvrdili su, nakon što su američki avioni bombardirali Miloševićevu rezidenciju u Beogradu i popratnu infrastrukturu. Sva komunikacija utihnula je na 24 sata, da bi se odjednom opet pojavila. Ovaj put in kineskog veleposlanstva. Odluka NATO-a da udari po veleposlanstvu Kine nije bila laka i protekla su dva tjedna. A kad se već dogodilo, kineski predsjednik Jiang Zemin je poludio od gnjeva.
Predsjednik Bill Clinton i direktor CIA-e George Tenet tada su objavili da je to bila pogreška, američki ministar obrane William Cohen kazao je: "Jedan od naših aviona napao je pogrešno jer je upute o bombardiranju dobio na temelju zastarjelih karata." I malo tko im je vjerovao. Posebno ne Guardian, čiji je izvor rekao da je "priča o zastarjelim kartama prokleta laž".
U svakom slučaju, Kina od toga nije više pravila poseban problem, unatoč "gnjevu Zemina", nakon što se Washington ispričao Pekingu zbog "tragičnog gubitka života". Bila je riječ o tri kineska obavještajca. Već tada naveliko se čak i među novinarskim krugovima pričalo da nije slučajno to što je, kako se tvrdilo, kinesko veleposlanstvo u rekordnom roku nakon rušenja F-117, prikupilo krhotine tog aviona, da bi ubrzo potom pretrpjelo direktni NATO-ov udar.
Tada se navodilo i to da su Kinezi, koji su inače tradicionalno krajnje konzervativni da bi se miješali u bilo koji rat po svijetu, Miloševiću odlučili direktno pomoći isključivo zato što im je ovaj omogućio da se dočepaju najvećeg dijela srušenog F-117. Kao i to da ta olupina treba Pekingu za razvoj vlastitog stealth bombardera. Narednih 12 godina ova tema u širim kuloarima vrtjela se praktično samo na Balkanu. A onda je 2011. Peking objavio da ima svoj avion.
Domazet Lošo javno je rekao ono što je postalo opće mjesto i tada su zapadni mediji stali iznositi sve ono o čemu se na području bivše Jugoslavije pričalo čak i uz kavu u kafiću. Tada je direktor Muzeja vazduhoplovstva u Beogradu Zoran Miličević objasnio, bolje reći nije objasnio zašto njegov muzej od tog F-117 ima samo kupolu, sjedalo kojim se pilot katapultirao, pilotovu kacigu i radio.
Neobično s obzirom na to da je bila riječ o najspektakularnijem vojnom uspjehu tadašnje Jugoslavije plus još i SFR Jugoslavije, sve tamo od Drugog svjetskog rata. "Ne znam što se dogodilo s ostatkom aviona. Puno delegacija nas je posjetilo proteklih godina, uključujući Kineze, Ruse i Amerikance, ali nitko nije pokazao nikakav interes za doći do bilo kojeg dijela mlažnjaka", kazao je Miličević New York Postu 2011.
Vojni savjetnik Zoran Kusovac, tada iz Rima, kazao je ovo: "Uništeni F-117 bio je apsolutno na vrhu liste želja Rusa i Kineza." Trebalo je pomiriti jedno s drugim. A tu je bila i ta sitnica da su 2010. i Rusi lansirali svoj prototip Suhoj T-50. Nadalje, kineski znanstvenici već dulje vrijeme do tada bili su poznati kao vrlo vješti u obrnutom inženjeringu, Zapad im je često predbacivao vrlo agresivnu industrijsku špijunažu i za slaganje cijele priče nedostajalo je još samo...
AP je, nakon Lošine izjave, od neimenovanog visokog službenika iz Srbije doznao da su krhotine F-117 nakon rušenja uzimali kolekcionari suvenira i da su neki od njih "završili u rukama stranih vojnih atašea". To je bilo identično onome što je rekao i Lošo. A kratko nakon Lošine izjave, u agencijskim vijestima pojavila se i ocjena Alexandera Neilla koji je tada vodio program za Aziju Royal United Services Institute, londonskog think-tanka.
"Sve to znači da su Srbi i Kinezi dijelili svoje obavještajne podatke. Vrlo je vjerojatno da su dijelili i tehnologiju koju su rekonstruirali iz tog F-117 i vrlo je uvjerljivo da su dijelovi tog aviona završili u Kini", kazao je tada. No, pitanje je koliko je bila riječ isključivo o aranžmanu samo Srbije i Kine, jer su još 2011., a vremenom sve češće, pojedini stručnjaci na kineskom J-20 primjećivali niz osobina ruskog Suhoja T-50, radarski nevidljivog aviona čiji je prototip izišao samo jednu godinu prije kineskog pandana.
