Hrvatsko političko biće podijeljeno je na polutke, poput Zemlje, koju presijeca ekvator: otprilike pola birača je na centru pa lijevo, a druga polovica na centru pa desno. Na zadnjim predsjedničkim izborima 2014. godine Ivo Josipović, izrazito lijevi kandidat, dobio je 1,082.436 (49,26 posto glasova), a Kolinda Grabar Kitarović (tad jedva primjetno desna) pobijedila je s 1,114.945 (50,74 posto). Razlika je, dakle, stala u jedan postotak!
Pet godina ranije lijevi je kandidat, Ivo Josipović, puno uvjerljivije pobijedio “desnog”, Milana Bandića (Bandić je dobio 883.222 glasa, ili 39 posto, a Josipović je osvojio 1,339.385 glasova ili 61 posto). Izrazito ljevičarski kandidat, poznat po povremenim desnim skretanjima, Stipe Mesić, još je uvjerljivije 2005. godine pobijedio Jadranku Kosor, dobio je 66 posto glasova, a na prvim izborima 2000., startajući kao autsajder, pobijedio je nacionalnu ikonu Dražena Budišu s 56 posto.
Kandidati ljute desnice bili su na svim dosadašnjim izborima rubne pojave. Da je Kolinda Grabar Kitarović u prošloj izbornoj kampanji otvoreno koristila retoriku koja je obilježila njen mandat, ne bi imala ni trunke šansi pored Josipovića. U to vrijeme nitko nije ni slutio da je ona jednako desno, ako ne i desnije, od Tomislava Karamarka.
No na predstojećim izborima desničarski će kandidati biti dominantni. Zanimljivo - prema dosadašnjim nastupima, najdesnija je baš ona, Kolinda Grabar Kitarović. Uspoređujemo li njenu retoriku sa Škorinom (Škoro je, doduše, dao samo jedan veliki intervju, u Hrvatskom tjedniku, gdje se i ona proslavila), vidjet ćemo da je pjevač miljama bliže centru.
On nije lupetao, vidjelo se da traži retoriku s kojom će moći dohvatiti i birače centra. “Moramo naći”, rekao je, “minimum konsenzusa za ključna pitanja pa ih rješavati zajednički, neki s lijeva, neki s desna, a neki s centra.
Tito je za Kolindu najveći zločinac i izdajnik hrvatskog naroda, “o čemu sam sve rekla micanjem njegove biste”, a Škoro se o Titu nije izjašnjavao, premda ne djeluje kao nepopravljivi štovatelj njegova kulta. Ustanak 27. srpnja, do kojeg je dovela postrojba Maksa Luburića - kojeg je Pavelić morao sklanjati u konfinaciju jer je ljutio Nijemce suludim zločinima, od kojih su i oni i NDH imali samo štete - Kolinda je nazvala “pokoljem Hrvata” dodajući da bi “valjalo razmisliti o zabrani proslave”, što je ideja koju u Hrvatskoj podržava samo Dražen Keleminec.
Uz Kolindu i Škoru gura se i Anto Đapić, u čijem je uredu visjela slika Ante Pavelića. Milan Bandić više je desni kandidat nego socijaldemokrat, iako on od svih ideologija najviše ljubi novac i moć. Zoran Milanović nije desničar, ali se svojedobno sjetio “djeda ustaše”, pohodio šator u Savskoj 66 (koji je u novoj mitologiji zamijenio trošni “čamac na Kupi” kao entitet koji vodi s gubitničke na pobjedničku obalu), a na naslovnicama srpskih tabloida osvanuo kao Poglavnik, što u toj mjeri nije uspjelo ni jednom hrvatskom političaru, što doduše više govori o razini tih listova.
Mislav Kolakušić izbjegava govoriti o tim temama, no sjetit ćemo se da ga je Tomislav Karamarko htio vidjeti kao ministra pravosuđa u svojoj vladi. Bruna Esih još se nije oglasila o kandidaturi, ali njeni su stavovi slični Kolindinim. Uđe li i Anto Đapić u arenu, desnilo će biti još intenzivnije - ako je to uopće moguće zamisliti. Bandiću je u predsjedničkoj utrci pomagao Tomislav Merčep. Čovjek dijamantne volje kasnije se zbog toga pokajao, ali svi znaju da nakon kampanje nema kajanja.
Kako je došlo do ovog širokog zaokreta Hrvatske prema desno pa nazad? Nacionalni brod je velik, ali manevri okretanja su trajali dugo i imali puno sudionika. U tom je slapu, da parafraziramo pjesnika, bila važna svaka mala kap.
Majka svih ovih ratova za bolju prošlost bio je sukob Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, u koji su oba ušli s uvjerenjem da je većina na njihovoj strani. Taj je sukob vratio zemlju desetljećima unatrag - obojica su, za njih neočekivano, izgubila, a još je više izgubila Hrvatska koja iz njega još nije izašla, iako je evidentno besmislen, pa i gore od toga: štetan.
Andrej Plenković, kojemu desnica zamjera “jugokomunistički background” prema spomenutim je temama popustljiviji - iz psihološki posve jasnih razloga - nego Ivo Sanader, koji je spomenik Francetiću uklonio bagerima. On je to mogao jer je, kao izdanak klerikalne obitelji, neupitno domoljub. Plenković baš i nije. Tamo gdje je Sanader koristio bagere, on se služi pincetama.
Desnici ne predstavlja točku nesavladivog otpora, a ona je to shvatila: za njihovu stvar, on je na čelu Vlade upravo idealan jer će pronaći “dvostruke konotacije” u svemu i time legitimirati svaku njihovu do jučer nelegitimnu ideološku fantazmu. Skejo sad bez problema održava crnokošuljaške marševe po Kninu, Keleminec radi što hoće, deseci tisuća mladih po Splitu viču “Za dom spremni”, Kolinda osporava žrtve u Jasenovcu, a vlast - od sudova do ministra Bošnjakovića - ne može učiniti ništa jer smo postali zarobljenici, gotovo taoci priče o dvostrukim konotacijama.
Hrvatska je, dakle, neosjetno, tiho, postala poprištem dominantno desničarskih narativa ali u tom preokretu postoji puno otvorenih pitanja. Prvo, zašto toliko ljudi misli da je hrvatska populacija jako desničarski nastrojena, kad brojke pokazuju nešto drugo? Ljuta, proustaška desnica ovdje ne prelazi deset posto biračkog tijela.
Najveći dio građana inklinira centru. Tri mandata prije Kolinde imali su ljevičari. Bez milijun glasova nije moguće postati predsjednik. Kako će Kolinda Grabar Kitarović, u sučeljavanjima, objasniti glasačima centra - pa i ljevice - svoje vratolomije s NDH, pozdravom “Za dom spremni”, Pavelićem, Hrvatskim tjednikom, koji se izruguje genocidu nad Romima u NDH? Hoće li glasači s tog dijela scene biti za nju ili Škoru? Ili možda Antu Đapića, Brunu Esih?
Sva će ta pitanja, naravno, postati još važnija u drugom krugu. No tko će u drugi krug ući? Premda je Zoran Milanović skoro lišen idejnog predznaka, on ipak kupi mnogo glasova s ljevice i centra, ali ima nezanemarive simpatije i na dijelu desnice. Uđe li u okršaj u drugom krugu, moći će skupiti puno centrističkih glasova, a kako će do njih doći aktualna predsjednica?
To je zagonetka. Ako u drugi krug uđu Kolinda i Škoro, imat ćemo praskavi vatromet kakav dosad nismo vidjeli. Kolinda Grabar Kitarović ima nezanemarivu prednost pred svim kandidatima. To je njen fotoalbum. Ona je napravila više selfieja s poznatim i slavnim osobama od bilo kojeg živućeg i pokojnog Hrvata.
Nitko se nije uspio fotografirati s Trumpom, Bushom, Putinom, Merkelovom, Dalićem, Modrićem, Macronom, nekolicinom papa, desecima sportaša i vojskom celebrityja, kao ona: kad se te slike zavrte u promo kampanji, Milanović, Škoro, Đapić i ostatak škvadre nalikovat će na pionire koji čekaju na autogram.
Kumice s placa, penzioneri iz metropole i provincije, razmišljaju ikonički - oni će vidjeti sliku kraljice, blistave političarke kojoj su otvorena sva vrata svijeta, a to što od ulaska kroz ta vrata nemaju nikakve koristi, koga briga?
No moguće je još nešto. Zamislivo je da biračko tijelo, umorno od srljanja u bivše ratove, postavi stvari drugačije, pa se umjesto kandidata desnice i ljevice odluči za kandidata novih snaga nasuprot starog establishmenta, u kojega bez izuzetka spadaju svi pobrojeni.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Srbija je izumitelj rata, agresor i kreator genocida, napali su Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, Hercegovinu i Kosovo, iza sebe su ostavili pljačku, palež, silovane žene, stotine logora i masovnih grobnica, zbog svega toga je bombardirana Srbija, dok ih je Haag osudio ... prikaži još! na 1200 godina zatvora. Srbija nije doživjela K od Katarze, umjesto toga rehabilitirali su Dražu Mihajlovića i druge zločince. Hrvatska je potpuna suprotnost, apsolutno nitko ne podržava NDH.