Top News
6601 prikaza

Ratna priča koju nismo čuli: "Hrvate sam skrivao u podrumu"

Muškarac koji je za vrijeme rata spašavo Hrvate
Thinkstock
"Hrvate sam potajno vozio preko granice. Nisam mogao okrenuti glavu i praviti se da me se ne tiče tuđa muka. Ni po cijenu mog i života moje djece"

S vremena na vrijeme dolaze razdoblja u kojima neki ljudi postaju neljudi, dok istodobno neki ljudi opstaju ili umiru- kao ljudi, s nekim moralnim, etičkim, pa i vjerskim uvjerenjima kojih se ne žele odreći ni po cijenu sigurnosti, čak i života, ne samo svog, nego i svoje djece, obitelji...

Tako je bilo tijekom svih sukoba, ratova, pa i u Domovinskom ratu. Jedan od takvih, koji su u neljudskim vremenima ostali čovjek, je, nazovimo ga Milan, Srbin iz mjestašca u Baranji, kraj Belog Manastira, koji je riskirao ne samo svoj nego i život svoje djece i supruge da bi spasio Hrvate. 

Nije želio otkriti pravo ime prezime jer, kako reče, "ni sad me moji ne vole, a Hrvatima sam i dalje samo Srbin". Iz istog se razloga nije želio ni fotografirati. Nevoljko je pristao prisjetiti se olovnih i krvavih 1990-ih.

Idila je trajala do 1990.

"Ljudi uglavnom ne žele čuti ništa što se ne uklapa u njihove sterotipe i predrasude. Puno je lakše uklopiti se i prihvatiti da su svi Srbi četnici a svi Hrvati ustaše. Moje selo 1990-ih je imalo oko 1200 stanovnika. Naseljeno je uglavnom kolonizacijom. Osim nešto starosjedilaca Srba, koji su tu bili nekoliko stotina godina, ljudi su došli sa svih strana bivše Jugoslavije. Naši očevi i djedovi bili su redom ustaše, četnici, partizani i sve između toga. Uglavnom, Srbi su bili u manjini. S vremenom su se izmiješali i tadašnja djeca uglavnom su rođena u miješanim brakovima, raznih kombinacija. Malo je te djece u takvom okruženju bilo svjesno svoje nacionalne pripadnosti i bilo im je super", pojašnjava Milan.

I život je tekao, djeca su se rađala, rasla... Idilično, reklo bi se. Ali idila je trajala do 1990.

"E, onda su došle devedesete. Moja obitelj se trudila ignorirati sve te gluposti. I dalje smo živjeli normalno. Ali u ljeto 1991., kad još nije zapucalo u našem kraju, vozio sam Hrvate na pregovore kod Srba, nadajući se da će se dogovoriti, a ne pobiti. Tu sam već zaradio minus kod Srba", prisjeća se Milan složenih ali jednostavnih utrpavanja u iste koševe.

"U početku granatiranja sela od strane Srba (naših), bio sam na poslu, farmi. Izvadio sam benzin iz svog auta i dao prijatelju Ivanu. On je morao pobjeći u Mađarsku. Selo napušta većina Hrvata, a oni koji su ostali bili su ili starci ili nezainteresirani za sve te nevolje. U našem ‘srpskom’ podrumu su se sklonili susjedi. Sve uglavnom Hrvati", kazuje Milan.

Tu, dodaje, kreću njihovi problemi. A i njegovi.

Divljaštvo je odnosilo živote i tako su se pobunili i - Srbi

"Hrvate su odvozili, privodili, pljačkali. Vodili su ih na prisilan rad. U zgradi ambulante bila je nekakva ‘komanda’, u koju su privodili ljude. Ondje su stolovale nekakve glavešine, a zapravo najveći ološ i šljam na granici fiziološke tuposti. I upravo su takvi dobili oružje i punu slobodu da rade što hoće", iskren je Milan. 

Dvorište pravoslavne crkve miloševićevski ekstremisti i razne druge formacije koriste kao sabirni centar. 

Milan i još nekoliko Srba, normalnih, kako kaže, pobunilo se protiv divljaštva.

"Rekli su da se slobodno možemo pridružiti ustašama s druge strane ograde", zbori Milan. Vrag je odnio šalu. 

A počeo je odnositi i živote.

"Kreću i prva ubojstva civila, staraca, iz raznih pobuda, sve pod izgovorom da su, naravno, ustaše. Vjerojatno znajući što se sprema, jedne noći u kuću nam dolazi troje ljudi iz susjedstva: majka, sin i bolesna kći. Sina su već bili par puta prebili jer mu je brat bio u ZNG-u. Tu noć su im zapalili kuću, bacili bombe. Oni se više nisu vraćali tamo. Prebacio sam ih u Mađarsku, i to preko Srbije. Kad su ovi saznali gdje su, počeli su otvoreno prijetiti svima nama. Počeli su noćni pozivi, vređanja…Nakon toga u selu su ubili još jednog čovjeka, i to usred dana. Počinitelji su poznati, privela ih je vojna policija iz Srbije. Ali nakon toga kreće peticija za puštanje ‘srpskih junaka’, pa su ih oslobodili. Tu peticiju ja ni moja obitelj nismo potpisali", jasan je Milan.

Ni danas sa Srbima u selu nema normalan odnos

U toj shizofrenoj situaciji Milan se odlučuje na novi korak. Odlazi u Beograd da bi preko jedne od humanitarnih agencija osiguirao sebi i svojoj obitelj iseljenje u Kanadu.

"Pošto nismo imali dovoljno novca, od toga nije bilo ništa. Vratio sam se u selo. A onda su pucali na mene. Srećom, bili su previše pijani, pa su me promašili. Ne zna se tko su, niti se ikad saznalo. Da se razumijemo, nisam ja bio jedini koji se bunio prtiv ludila. Nažalost, najviše je onih koji su šutjeli, pravili se da ih se tuđa muka ne tiče. Ali okretanjem glave ne rješavamo probleme", sjetno govori Milan. 

Rat je trajao, ljudi su ginuli, a onda se ludilo završilo...

"Nakon rata i mirne reintegracije Baranje, Ivan s početka priče, inače ranjen za vreme rata, dolazi nenajavljen na naša vrata. Nosi benzin, rakiju, pršut…Izljubili smo se ko ljudi, ispričali, ponapijali. Kao da smo se jučer razišli", govori Milan. 

Kaže da ni danas zbog svega s lokalnim Srbima nema baš neki odnos. No mirne duše i visoko uzdignuta čela svima može pogledati u oči, a najprije sebi u ogledalu, dodaje.

Ne treba mu, veli, ništa što već nema. Živi svoj život, uživa u unucima. Nije nikomu napravio zla. I zato želi ostati malen, neimenovan, jednostavno samo - Čovjek.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.