Ne znam zašto želite raditi priču o meni. Moja životna priča je dosadna, reče Pal Salahadin Refsdal i osta živ. Čovjek koji je kao pripadnik UNPROFOR-a boravio u Tuzli tijekom rata u susjednoj državi, čovjek koji je ranjen u srpskoj zasjedi dok je pratio krijumčare oružja Oslobodilačke vojske Kosova, čovjek koji je bio u talibanskom zarobljeništvu. Čovjek koji je pratio bombaše samoubojice u Siriji i preživio da bi o svemu tome pričao.
Reče da je njegov život dosadan i osta živ.
Njegov zadnji uradak, dokumentarni film “Dugma: The Button” prati četvoricu džihadista iz Jabhat al-Nusra u Siriji dok čekaju svoj red za odlazak na samoubilačku misiju. Među njima su i jedan Arapin koji voli masnu hranu, što se vidi i na njemu, te jedan britanski konvertit koji ponekad pokazuje sumnju u svoju odluku da ode na samoubilačku misiju. “Dugma” je film o ljudima te njihovim motivima i osjećajima.
Kao da prolazim selekciju za posao
“Imao sam osjećaj kao da prolazim selekciju za posao. Tražili su me životopis, što sam prije radio i kakav film želim raditi. Trajalo je to više od godinu dana dok nisam napokon dobio odobrenje za snimanje”, priča Salahadin.
Nesumnjivo mu je pomogla i činjenica da je nekoliko godina ranije snimao film o afganistanskim talibanima koji je dobro primljen čak i među talibanima. Štoviše, tijekom priprema za obilježavanje desete obljetnice napada na New York i Washington, Al Kaidini šefovi za medije njega su osobno preporučili Osami bin Ladenu za moguću suradnju i izradu priče.
Amerikanci, kad su ubili zloglasnog šefa Al-Kaide, otkrili su na zaplijenjenim računalima korespondenciju između Bin Ladena i Al-Amrikija, naizgled zaduženog za propagandu. Pal o tome nije imao pojma i saznao je tek iz medija. Kako on to priča: “Kad me je nazvao novinar i pitao za komentar, prvo sam mislio da se šali. Da me zeza. Isprva mi je bilo neobično, ali sam poslije saznao da su talibani prihvatili moj film kao objektivan. Rekli su da ih moj film prikazuje kao ljude od krvi i mesa. Kao ljude koji imaju obitelji, smiju se, jedu i piju, kao i svi mi ostali”.
Kad ga pitate kakav je osjećaj biti čovjek prihvatljiv nekad najozloglašenijoj terorističkoj organizaciji na svijetu, on će stoički reći: “Ne razmišljam previše o tome. Znam da sam im prihvatljiv iz pravih razloga i ne gubim previše sna zbog toga”. Kasnije je objasnio da je on i htio napraviti film o talibanima kao o običnim ljudima i da je zadovoljan jer je u tome uspio.
U Siriji je proveo po nekoliko tjedana u dva navrata i tek je u drugom dolasku počeo razgovarati s bombašima samoubojicama. “Išao sam otvorenog uma i nisam imao spreman neki narativ. U prvom odlasku krajem 2013. godine upoznao sam Abu Qaswaru, a tek kasnije sam upoznao i ostale spremne na samoubojstvo”, rekao nam je Pal.
Bez pokušaja manipulacije izvještavanjem
Kaže da je imao nekoliko iznenađenja. Priča da mu je bilo neobično kako su ga pustili da praktički nesmetano snima što god želi. “Postavili su tek nekoliko uvjeta. Nisu mi dopustili da snimam mjesto gdje izrađuju automobile bombe za samoubilačke napade i nisu mi dopustili da snimam eksterijere zgrada. Rekli su da bi onda obavještajci mogli geolocirati njihovo baze i poslati im nekoliko preciznih bombi”, ispričao nam je Refsdal. Ljudi za odnose s javnošću su na njega ostavili dojam iskrenosti. Kaže da nisu pokušavali manipulirati njime, nisu pokušavali previše ograničavati što smije i što ne smije snimati.
U jednom trenutku tijekom snimanja u Siriji u blizini je pala bomba i ubila desetak militanata. On je uskoro došao na mjesto kratera i počeo snimati akciju spašavanja preživjelih. Pred kameru se ubacio civil i počeo glasno vikati da je to bila civilna kuća, da nije bilo vojnika nigdje u blizini. U riječ mu se ubacio jedan vojnik Jabhat al-Nusre i rekao mu da govori istinu. Da je tu bila vojna baza i da su zato koalicijski zrakoplovi gađali. “Mislim da to nisu bili neki profesionalci, baš zato što nisu pokušavali manipulirati narativom i zato što nisam osjetio da mi pokušavaju plasirati informacije koje baš njima odgovaraju”, priča on i dodaje da su ga specifično zamolili da ne snima scenu kada borci odlaze u restoran i goste se.
Visio po internet kafićima
“Ljudi umiru od gladi, a borci odlaze u restoran i to su me zamolili da ne iskoristim u filmu. Rekli su da bi im bilo draže da ne iskoristim te snimke, ali su isto tako rekli da su svjesni da ću ja to iskoristiti”. “Dok sam bio s borcima Jabhat al-Nusre, često sam visio po internet kafićima i razgovarao s rodbinom u Norveškoj”, kaže i dodaje da se tek povremeno nešto uzbudljivo događalo zato što, iako je bio u ratnoj zoni, nije bio u blizini same crte bojišnice i mogao je u miru razgovarati s vojnicima. Jedan od njih je i Abu Basir al-Britani, mladi britanski konvertit i sin slavnog filmaša Patricka Kinneya. On je bio jedan od dobrovoljaca za samoubilačku misiju, ali nakon što je dobio dijete počeo je sumnjati u svoju odluku.
“Nakon što je film dovršen, ali prije nego što smo ga objavili, kontaktirali smo Al-Britanijevu majku. Bolje rečeno, pokušali smo kontaktirati. Htjeli smo joj pokazati da je njezin sin živ i zdrav, htjeli smo da iz prve ruke dozna kako mu je i gdje, a ne da ‘iz medija’ sazna da je on živ. Nismo je uspjeli kontaktirati, a ni nakon objave filma nas ona nije pokušala kontaktirati”, prepričava Salahadin svoje pokušaje suradnje. “Htjeli smo joj napraviti uslugu, ali ona nam se nikad nije javila”, priča.
O sudbini bombaša samoubojica kaže da ne zna previše. Zna da su svi još živi, zna da su i Abu Qaswara i Al-Britani odustali od prvotnog nauma. S Al-Britanijem kaže da uopće ne komunicira: “Ne želim da ga neke tajne službe pronađu preko mene i onda mu pošalju dron u posjet”. Što se tiče korpulentnijeg Arapina Abu Qasware, Refsdal kaže da se on okrenuo misionarsko-propagandnom radu. Češće organizira javna događanja gdje ljudima govori o prednostima Al-Nusre, kao i svaki dobar propagandist. “On voli pjevati, on voli život. Vidi se da je misionarski poziv baš poziv za njega”, priča Refsda i prisjeća se događaja sa snimanja kad je Abu Qaswara organizirao natjecanje u jedenju banana. Sin bi morao davati ocu bananu, a otac bi ruke držao iza leđa. Pobjednik bi dobio neku simboličnu nagradu, ali naravno da je bilo bitnije druženje vojnika Al-Nusre s civilima koji žive ne teritoriju pod njihovom kontrolom.
“Hearts and minds”, rekli bi Amerikanci.
Pal Salahadin Refsdal već desetljećima je ratni izvjestitelj i smrt mu nije strana. Vidio je gomile mrtvih ljudi, a i sam je zamalo poginuo. Izvještavao je s Kosova tijekom oružanih sukoba između Oslobodilačke vojske Kosova i srpske vojske. Jedne večeri imao je priliku pratiti krijumčare oružja za OVK i on ju je objeručke prihvatio. “Upali smo u srpsku zasjedu i ručna bomba je eksplodirala negdje u blizini te me ranila”, opisuje Pal Refsdal svoje iskustvo borbi na Kosovu.
Nekoliko mjeseci je proveo u bolnici, ali ni tada nije razmišljao o prestajanju s izvještavanjem s bojišta. Čim je izišao iz bolnice, vratio se na Kosovo i nastavio izvještavati kao da se ništa nije dogodilo. “Ne bih rekao da je to ovisnost. Iskreno, ne znam točno zašto se stalno vraćam u ratnu zonu. Ja sam više politički aktivist i mislim da zbog toga radim to što radim”, otvoreno nam priča Pal.
Prestar sam za izvještavanje s prve crte
“Želim pokazati drugu stranu. U svakom ratu se vrši demonizacija neprijatelja. Isto tako su i Srbi demonizirali muslimane i Hrvate kako bi poveli rat. Da je netko prikazao neprijatelje kao ljude, vjerujem da do rata ne bi ni došlo”. Prikazivanje neprijatelja kao čovjeka je svojevrsna crta koju brojni mediji ne mogu ili ne žele prijeći, uvjeren je on i kaže da je baš zbog toga njegov rad politički bitan. Nakon desetljeća snimanja i izvještavanja s ratišta, Pal Salahadin za sebe će reći da mu je ipak malo dosta ratovanja: “Prestar sam sad za izvještavanje s bojišnice. Sad sam postao i djed te ne želim raditi neke akcijske dokumentarce gdje bih pratio oružane borbe”. Iako mu je malo dosta ratovanja, i dalje ima goruću želju za izvještavanjem s druge strane.
Kad ga pitate želi li snimati neko drugo ratište osim sirijskog, odlučno će reći da nema. Želi se vratiti u Siriju, opet među pobunjenike, opet ispričati njihovu priču. Izvještavanje s teritorija pod kontrolom Bašara al-Asada, kaže, uopće ga ne zanima: “Ima tamo dovoljno izvjestiteljskih ekipa. Uostalom, tamo je puno veća kontrola narativa. Tamo prate na svaki kadar koji snimate i sve mora proći kroz njihov filtar te dobiti potrebna odobrenja”. Pobunjeničku priču želi ispričati, baš zbog toga jer ih se demonizira.
“Kad uzmete u obzir da nezavisni izvori kažu da je Jabhat al-Nusra u pet godina sirijskog rata ubila tek nešto manje od 400 civila, a da je Bašar al-Asad ubio 188.000 civila, onda shvatite koliki je nesrazmjer u propagandi”, priča Salahadin i kaže da se upravo zbog toga želi vratiti u Siriju. “Moja životna priča je dosadna. Usporedite moje odlaske i dolaske na bojište sa životima ljudi koji svakodnevno žive pod granatama i koji ne mogu otići u sigurnost zapadnog svijeta kao ja. U usporedbi s njima, moja priča nije vrijedna pričanja”.
