Jedno od najpoznatijih i najboljih književnih djela koje govori o tome kako "riječ" ubija pripovijetka je Danila Kiša "Knjiga kraljeva i budala" objavljena u njegovoj zbirci "Enciklopedija mrtvih". U njoj Kiš do kraja, gotovo udžbenički razotkriva taj mehanizam. U toj priči postoji jedan nezaboravan pasus. "Po polumračnim odajama leže u lokvama krvi unakažena tela muškaraca, a silovane devojčice izbezumljenih očiju zure u prazno iza teških pokidanih zavesa. Prizor je, međutim, stvaran, kao što su stvarni i leševi. U toj košmarnoj scenografiji samo je sneg veštački. Po ulicama, razbacani komadi nameštaja, ogledala, razbijenih lampi, rublje i odeća, madraci, razvaljene perine. Ulice su pokrivene snegom: svuda je popadalo paperje, pa i po drveću." Ovaj pasus govori o pogromu Židova u Kišnjevu početkom dvadesetog stoljeća koji je bio posljedica jedne od najpoznatijih "knjiga ubojica", "Protokola Sionskih mudraca". Tijekom posljednjeg rata na ovim prostorima u opustošenim selima kroz koje su prolazile vojske, bez razlike, mogao se vidjeti tu i tamo "vještački snijeg".
Logika je bila jednostavna, identična onoj kod Kiša, pretpostavljam: pljačkaši su tražili skriveni novac ili dragocjenosti u pernatim jastucima ili madracima, isjekli bi ih, istresli perje, a vjetar bi onda "raznio snijeg" oko kuća. Ljudska tijela, ako ih je bilo, u ovom su slučaju vrlo brzo bila uklonjena s "prizorišta", dok se strašni zadah životinjskih strvina osjetio tjednima. Prizora poput onih iz Kišnjeva ne nedostaje ni u današnjem "divnom novom svijetu", samo su ulogu Židova preuzeli Jazidi, šijiti, Kurdi, sirijski, irački ili pakistanski kršćani, Palestinci... A iznad svih tih "vještačkih snjegova", kao poruga, nadnosi se sablast političke korektnosti koja se u principu svodi na banalno relativiziranje, tako da je moguća, primjerice, i dilema tipa smijemo li paperje rasuto oko opljačkanih kuća nazvati "vještačkim snijegom". Oslobađajućom presudom Vojislavu Šešelju, Haški tribunal je na neki način amnestirao "riječ" kao "smrtonosno oružje", iako je kroz povijest upravo "riječ" najviše "ubijala", odnosno po pravilu je "u početku bila riječ".
Ova presuda je na neki način i poraz uzusa političke korektnosti koja je jedna od najvažnijih značajki "globalnog svijeta", barem onog njegova "uljuđenog" dijela. U jednom od svojih posljednjih "obračuna" sa Sarajevom, poznati režiser Emir Kusturica, među ostalima, spominje i tekst "Zločinac u razvoju", koji je za časopis Rolling Stone napisao književnik Aleksandar Hemon, Sarajlija s čikaškom adresom, a koji govori o Donaldu Trumpu. Kusturici smeta to što Hemon u tekstu poredi Vojislava Šešelja i Donalda Trumpa s nacistima. Kusturica, braneći Trumpa, posredno brani i Šešelja, nazivajući Hemona "politički korektnim piscem iz Amerike, rođenim u Sarajevu". Hemonova usporedba Trumpa i Šešelja, bez obzira na to u kojem kontekstu, prilično je logična, jer je sličnost između ova dva opskurna lika nevjerojatna. Ne postoje dvije osobe koje su, na način na koji su to oni napravili, doslovce prekrižili i ismijali uzuse političke korektnosti. Međutim, s ovim ni u jednom trenutku ne smijemo miješati Šešeljevu "političku nekorektnost" iz devedestih koja je bila otvoreni poziv na zločine.
"Vještačkom snijegu", koji je padao po Lovasu, Iloku ili Bijeljini, prethodile su Šešeljeve huškačke tirade. A u toj scenografiji, da se vratim Kišu, "samo je sneg bio veštački", dok su ljudi koji su umirali u minskim poljima po istočnoj Slavoniji ili na ulicama istočnobosanskih gradova bili itekako stvarni. Znači, iza Šešeljevih riječi ostajala je Kišova "košmarna scenografija", i to je nepremostivi i duboki jaz koji (još) dijeli Vojislava Šešelja i Donalda Trumpa. Nadalje, sličnost između ovog američko-srpskog dvojca bez kormilara frapantna je i na pojavnoj razini. Obojica neodoljivo podsjećaju na one demonske klaunove iz romana Stephena Kinga, smijeh i strah u jednom. Bizarne Šešeljeve "zarđale kašike" izazivale su salve smijeha u trenucima kada ih je izgovarao, ali nije trebalo dugo da se taj smijeh na licima ljudi zaledi, dok i danas, gotovo u pravilu, novinski komentatori karikiraju Šešeljevu govornu manu, misleći valjda kako je to smiješno, iako Šešeljevo "r", odnosno "v", nije nimalo "smješnije" od Kingovih klaunova.
Drugi jedan događaj, "Otvoreno pismo" Džemaludina Latića i Almira Fatića, profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, glavnom tužitelju Bosne i Hercegovine od 5. travnja ove godine koje bi još samo prije nekoliko godina moglo stajati tek u rubrikama tipa "vjerovali ili ne", a danas je opasna bizarnost koja ne izaziva čuđenje, nego strah, ima određene veze s gornjim tekstom. U pismu se traže "sankcije" po "članku 145a Krivičnog zakona BiH" za književnicu i orijentalisticu Jasnu Šamić i novinarku Ajlu Terzić zbog intervjua objavljenog u sarajevskom časopisu Dani zbog "uvrede islama i muslimana Bosne i Hercegovine". U pismu su taksativno pobrojani "grijesi" Jasne Šamić grubo istrgnuti iz konteksta, poput onih najapsurdnijih, čisto dogmatskih, primjerice onoga po kojem Jasna Šamić "tvrdi" kako je "Kur’an pjesničko djelo" ili onog "da je Kur’an mješavina Biblije i judaizma". Najopasnija je tvrdnja kako je po Šamićki "poslanik Muhammed – sallallahu ‘alejhi ve sellem (neka su blagoslov i mir s njime) pedofil".
U tom smislu u pismu se kaže: "Poštovani Tužioče, Vi ste sigurno obaviješteni o tome koliko, ovih godina, medijske i sudske afere s pedofilijom na Zapadu razaraju ne samo Katoličku crkvu, nego i samu religiju kršćanstva svih njegovih denominacija. Mi ovom prilikom ne ulazimo u istinitost tih medijskih navoda već saosjećamo sa građanima kršćanske religije", te se navodi kako "žene Arabijskog poluotoka i općenito ovog podneblja sazrijevaju mnogo ranije od žena Zapada te da azijske žene već sa dvadeset godina ulaze u proces oronulosti". Za ne povjerovati! "Muškarci koji mrze žene" ili nešto drugo? Kako nazvati ovo "Otvoreno pismo"? Svjedočimo li nametanju jednog novog vida korektnosti koji bi mogli nazvati "medijskom korektnošću", a koji nije isključivo samo jedan vid cenzure? Zapravo jeste, ali s jednim novim "pristupom", poput "kritike" upućene novinarima Charlie Hebdoa. Je li osnovna razlika između ubojica koje su pucale na novinare pariškog lista i dvojice sarajevskih profesora tek u "metodologiji"?
I koliko vremena treba proći da nakon izgovorene riječi napada "vještački snijeg". Vratimo se sad prvom slučaju, još jednom njegovu aspektu. Iako Haški sud u svom politikantskom sljepilu ne vidi vezu između "riječi", "klanja zarđalim kašikama" i trupala po istočnoj Slavoniji i Bosni, ipak je napravio jedan povijesni presedan: doveo je posredno u istu ravan političku korektnost i nekorektnost, izjednačio Donalda Trumpa i Baracka Obamu, jer se politička korektnost u biti svela na puku mimikriju iz koje se izostavlja "riječ", a koja se, opet, nekako podrazumijeva. Kusturica brani Trumpa tezom kako ne
postoji ništa što je Trump izgovorio, a da to netko od njegovih (ne)suđenih prethodnika već nije napravio, te da je Trump zapravo samo određene stvari nazvao pravim imenom. Ovdje problem predstavlja i Kusturičina principijelnost, odnosno vjerodostojnost, tako da njegova priča zapinje na pola puta između lauda Slobodanu Miloševiću i "antikapitalističkog" pokopa Hollywooda na Mokroj Gori oličenog u filmu "Umri muški 4".
Drugim riječima, vrlo lako je upasti u zamku po kojoj je veći "zločin" kada Donald Trump, hipotetski, nazove muslimane "prljavim psima", nego li kada američka vojne snage pogreškom (ili "pogreškom") pogode svadbu "Afganistanaca islamske vjeroispovijesti" i ubiju pritom nekoliko desetaka ljudi. Tako da je Trump, zasad, samo politički nekorektni luđak, druga strana medalje blagoglagoljivog cinizma svjetskih moćnika koji svoje "ludilo" uspješno skrivaju ispod debelih naslaga "političke korektnosti" koja je počesto "stvarna" kao Kišov "vještački snijeg", a u biti je licemjerno i unaprijed sračunato pranje ruku.
