Zoki kaže da ima lijevo srce... Strah me konzervativne glave

Imam lijevo srce i konzervativnu glavu”, izjavio je prije nekoliko godina Zoran Milanović.

Danas bi se moglo reći da ga je lijevo biračko tijelo dovelo na Pantovčak, gdje bi u idućih pet godina mogla vladati njegova “konzervativna glava”.

Neke naznake već su tu. Njegov savjetnik za ekonomiju zalaže se za ukidanje rada nedjeljom, što nije samo na tragu višegodišnjeg nastojanja Katoličke crkve, nego je i protivno logici slobodnog tržišta, dok je najveću buku na ljevici diglo njegovo imenovanje Jadranke Žarković Pečenković na mjesto savjetnice za obrazovanje.

Kao bivša ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje, Žarković Pečenković bila je u vrijeme mandata SDP-ove vlade vrlo pasivna u provedbi obrazovne reforme, a kao najveći grijeh uzima joj se bliskost sa Željkom Markić, pokroviteljstvo nad edukacijskim skupom koji je obilovao homofobnim i konzervativnim stavovima, dok su neki podsjetili i na činjenicu da je Žarković Pečenković svojedobno kao literaturu za nastavnike preporučila teoretičara (neo)fašizma Alaina de Benoista.

Uz to, Milanović je odmah otklonio bilo kakve sumnje da bi mogao eventualno preskočiti rečenicu: “Tako mi Bog pomogao” na kraju predsjedničke prisege (koju je Franjo Tuđman samovoljno izgovorio 1997. godine), a i nagovijestio je da mu ne pada na pamet vraćati bistu Josipa Broza na Pantovčak.

Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Ta konzervativna glava uvijek je nekako pretegnula pred lijevim srcem.

I nije to prvi put. Nadaleko su opjevana Milanovićeva ideološka i svjetonazorska lutanja o kojima je volio kontemplirati u javnosti proteklih godina.
Nazivao se “reformiranim ljevičarom i kalvinistom”, moglo se od njega čuti da je “prije svega liberal”, zatim čak i “liberalni konzervativac”, da bi se svojedobno deklarirao kao “agnostik i ateist”.

A ta njegova lutanja pratilo je i lutanje njegovih birača koji su na predsjedničkim izborima morali Milanovića promovirati u uzdanicu liberalne i progresivne ljevice, sve kako bi svrgnuli ikonu radikalne HDZ-ove revizionističke, bandićevsko-brkićevske desnice.
Glasali su za liberala i ljevičara, dobili su konzervativca koji se uvijek više trudio komunicirati s desnicom nego ljevicom.

Geni kameni Top News 'On je obrazovan i sve, ali nije mu bura s Dinare čistila kosti'

To je, međutim, novost samo onima koji nisu pratili Milanovića od njegova stupanja u visoku politiku prije petnaestak godina.
Oduvijek se, i to godinama, odupirao reviziji Vatikanskih ugovora i micanju vjeronauka iz škola. O Franji Tuđmanu imao je više lijepih riječi od mnogih HDZ-ovaca, predlagao je da se po njemu imenuje Trg svetog Marka, pa mu je dao Zračnu luku. Bio je fasciniran Antom Gotovinom i Domovinskim ratom, kao i vojnom paradom u zadnjoj godini premijerskog mandata.

Slavko Midzor/PIXSELL

Njegova vlada optuživana je da vodi neoliberalnu politiku i da se nalazi u permanentnom konfliktu sa sindikatima i radništvom, a time i političkom ljevicom. Iako se protivio referendumu o braku, nije imao snage, hrabrosti ni volje boriti se protiv njega, slanjem zahtjeva za ocjenom ustavnosti tog referenduma kojim se direktno zadiralo u Ustavom zajamčena ljudska prava. Ipak, progurao je Zakon o životnom partnerstvu, kojeg vjerojatno ne bi još dugo bilo da nije bilo tog nesretnog referenduma.
A onda, tu je bilo i ono paradiranje s domoljubljem u izbornoj kampanji, šatoraško ćaskanje s Josipom Klemmom, pa čak i potpisivanje postizborne koalicije s klerikalcima iz Mosta.

Pa sve do autodestruktivnog napada na Hajdukovu petokraku i Tita u ovoj kampanji, koji je pak evocirao uspomene na dane kad je njegov gradonačelnik Splita Ivo Baldasar svakog 10. travnja pohodio svečanost HOS-ovaca na spomeniku s natpisom “Za dom spremni”.

Noćna mora Top News Milanović ima novi cilj - razbijanje Milana Bandića

Toliko puta liberalna ljevica ostala je razočarana Milanovićevim ispadima da ovoga puta ne smije biti šokirana kad shvati da je na Pantovčaku dobila konzervativnog predsjednika.

Koji je vodio kampanju na paroli “Svatko ljubi koga voli”, a onda imenovao savjetnicu koja je bliska sa Željkom Markić.
To, međutim, nije tek obično pomirivanje različitih svjetonazora. Diskriminaciji se ne smije ni davati legitimitet tako što će se svrstavati pod egidu nekakvog svjetonazora.

U Milanovićevoj “kući za sve” ne mogu egzistirati oni koji se zalažu za ravnopravnost i jednakost svih društvenih skupina i pojedinaca i oni koji direktno pobijaju tu ravnopravnost. Koja se očituje kroz pravo na istospolni brak ili pravo istospolnih brakova na udomljavanje djece.

Goran Stanzl/PIXSELL

Milanović se može predstavljati kao predsjednik svih građana, ali ne može biti i predsjednik svih političkih opcija. Kao što to, uostalom, nije ni želio biti, jer je na inauguraciji okupio predstavnike vlasti, ali ne i predsjednike oporbenih stranaka, pa čak ni SDP-a.
Također, Milanović ne može biti predsjednik radikalno suprotstavljenih svjetonazora: jednog koji poštuje svačija ljudska prava i drugog koji ta prava želi ograničiti, jednog koji promovira slobodu govora i drugog koji promovira govor mržnje, jednog koji se bori za jednakost i drugog koji se bori za diskriminaciju.

Međutim, kod novog predsjednika oduvijek je bio problem detektirati na kojoj ideološkoj i svjetonazorskoj poziciji se on točno nalazi. Ne nužno na onoj na kojoj je izabran. Bit će stoga zanimljivo pratiti Milanovićev predsjednički mandat i promatrati ga kroz prizmu prethodnih deset godina u visokoj politici, kad se tradicionalno mučio s ljevicom i postojano tendirao prema desnici. Kad je socijaldemokraciju miješao s liberalizmom, a liberalizam povremeno podredio konzervativizmu. Predsjednik treba znati zašto je izabran, kao što birači trebaju biti sigurni u ono što su birali. Da se ne bi na sljedećim izborima ponovno morali mučiti s odabirom.