Ridley Scott se vratio u formu. Nakon razočaravajućeg “Prometeja“, mizantropske crne komedije “Savjetnik“ i površnog “Egzodusa“, Scottov “Marsovac“ osvaja gledatelja napetom pričom, virtuoznom režijom i nadasve inteligencijom.
Ponovno je njegov film napučen zanimljivim, pametnim junacima i snažnim ženskim likovima, što je Scottov “trademark“. “Marsovac“ je, jednostavno, vrhunsko kino i vrlo dobar film u jednom paketu.
Posebno za ljubitelje znanstvene fantastike. No iako se radnja zbiva na Marsu, gdje junak filma, astronaut Mark Watney (Mark Damon u ulozi vrijednoj Oscara) ostaje sam nakon što zbog razorne oluje posada napusti planet, osnova radnje nije znanstvena fantastika nego čovjekova urođena, praiskonska sposobnost da opstane u nemogućim uvjetima.
Znanost i fantastika samo su premise ljudske pustolovne priče o preživljavanju, samoći i potrebi za ljudskom zajednicom.
Junaka filma može razumjeti i poistovjetiti se s njim ne samo moderni gledatelj nego i pračovjek, jer su njegovi porivi upisani u gene svakog ljudskog bića.
Gotovo je nemoguće odoljeti junaku poput Marka Watneya, bez obzira na to sadi li krumpir u izoliranoj marsovskoj astronautskoj nastambi ili snima dnevnik vlastitog preživljavanja.
Watneyu nije mogao odoljeti ni Ridley Scott koji se nakon “Egzodusa“ uhvatio priprema za nastavak “Prometeja“, što je redateljeve poklonike opravdano tjeralo u očaj.
Od tog nastavka lošeg znanstvenofantastičnog filma spasio ga je scenarij Drewa Goddarda koji ga je tako osvojio da je, srećom, odlučio raditi “Marsovca“ prije “Prometeja 2“ (kojega, nažalost, sada priprema pod naslovom “Alien: Izgubljeni raj“).
Scenarij je napisan prema romanu Andyja Weira, a priča o nastanku i uspjehu romana potvrđuje činjenicu da postoje priče, romani i filmovi koji nastaju pod sretnom zvijezdom.
Weir je bio frustriran što mu nijedan agent i izdavač nije htio prihvatiti i izdati njegove romane pa se, onako za zabavu, počeo baviti pričom o opstanku jednog astronauta na Marsu.
Proučavao je povijest svemirskih letova, orbitalnu mehaniku, astrofiziku i slične stvari jer je želio da mu priča bude zasnovana na znanstvenim činjenicama.
Na svojoj blog stranici objavljivao je, jedno po jedno, poglavlja romana nudeći ih besplatno i stekao mnogo čitatelja, nakon čega je Amazon izdao Kindle izdanje koje je postalo hit.
Kao u bajci, pojavili su se izdavači, roman je postao hit, otkupljena su filmska prava, napisan je scenarij i snimljen film koji sada postaje hit.
Pišući priču iz zabave, za sebe, uživajući u maštanju o marsovskom Robinzonu Crusoeu, Andy Weir je postao slavan pisac i spasio karijeru Ridleya Scotta.
Prva stvar koja vas osvaja kad gledate „Marsovca“ je Scottova narativna i vizualna virtuoznost.
Početak filma u kojemu marsovska posada jedva preživljava oluju i bježi brodom s planeta pravi je filmski audiovizualni tornado.
Ne znam koji bi drugi redatelj mogao tako dojmljivo spojiti spektakl i intimu svojih junaka.
I to s takvom lakoćom kakvu ne viđamo često u američkim blockbusterima koji su spektakularni, ali teškog narativnog hoda, obilježeni umjetnom dinamikom i tromim hodom.
„Marsovac“ leti od prizora do prizora lakoćom klizača na ledu, izvodi dramatične piruete bez patetike i pompoznosti (koji opterećuju Nolanov “Interstellar“), a pritom sve to radi uz zarazni smisao za humor i duhovitu ljudsku gestu.
Dok gledamo Matta Damona kako tri četvrtine filma potpuno sam sjedi, hoda, baulja, pada, jednostavno živi u nemogućim uvjetima, istodobno proživljavamo sve što mu se događa i, kao u pametnom Brechtovzu komadu, smijemo mu se smijući se sami sebi.
Scott je treći put, nakon “Aliena“ i “Blade Runnera“ (za mene dva najbolja ZF-a ikad snimljena) uspio stvoriti svijet budućnosti kao prostor ljudske intime, bliske svakom gledatelju.
S Kubrickovom “Odisejom“ proživjeli smo tisuće godina, od postanka ljudskog roda do beskraja, s Lucasovim “Ratovima zvijezda“ doživjeli galaktičke pustolovine iz klasičnih mitova i bajki, ali samo nam je Ridley Scott uspio približiti budućnost tako da je osjećamo kao da sjedimo i vlastitom dnevnom boravku ili čekamo da se skuha ručak.
Scott je čak uspio umjetnim ljudskim bićima u “Blade Runneru“, replikantima, dati naše misli i emocije, stvoriti od replikanata tragična ljudska bića.
U “Marsovcu“ Scott napušta prostor metafizičkih apstrakcija i spušta se sa svojim junakom na marsovsku crvenu zemlju pokazujući nam da ljudska sudbina ne ovisi toliko o bogovima koliko o čovjekovoj sposobnosti da u svemiru posadi krumpir.
