U jednom svom zapisu Ivo Andrić piše o dramskom stvaralaštvu kao nužnom preduvjetu da bi neka nacionalna književnost postala velikom. Iako sam nije napisao nijednu dramu, smatrao je kako je Miroslav Krleža svojim dramama upisao književnost bivše Jugoslavije u svjetske okvire. Zanimljiv je podatak da su rijetke i dramske adaptacije Andrićeva književnog djela, bez obzira na izniman dramski potencijal pojedinih njegovih pripovijetki, primjerice priče “Proba”, koja je po mojemu mišljenju, uz “Čašu” i “Most na Žepi”, jedna od najboljih Andrićevih priča.
Priča se u cijelosti odvija u jednoj prostoriji u kojoj se nalaze četiri lika od kojih je glavni fra Serafin Begić, jedan od najzanimljivijih karaktera iz Andrićeva fratarskog ciklusa. U dugoj i bogatoj povijesti kazališnog života u Travniku samo je jednom, i to davne 1976. godine, na scenu postavljeno jedno Andrićevo djelo, duža pripovijetka “Priča o vezirovom slonu”, koju je na scenu postavilo tadašnje Amatersko pozorište Travnik. Stoga je uprizorenje duodrame “Čaša” u šljiviku franjevačkog samostana sv. Franje u Gučoj Gori - mjesta koje se nalazi na obroncima Vlašića, devet kilometara sjeveroistočno od Travnika, do kojega vodi uski i nepregledni put pun krivina i ekstremno strmih dionica - samo po sebi izniman događaj. Međutim, ovdje je cijela priča podignuta na jednu višu razinu: predstava je rađena povodom 600. obljetnice prvog spomena Guče Gore u povijesnim izborima, jednog od najvažnijih bosansko-hrvatskih toponima, a ove godine istovremeno se obilježava i 50. obljetnica Andrićeve smrti. Uz to, postignuto je i jedinstvo mjesta radnje pripovijetke i predstave, koji se odvijaju na istoj lokaciji.
Njezina kompozicija podsjeća na kompleksnu strukturu romana “Prokleta avlija”. Priča je većim dijelom ispripovijedana iz perspektive fra Petra, koji leži na samrti, a koji je kazuje neimenovanom pripovjedaču. U predstavi fra Petar igra dvostruku ulogu, on je ujedno i lik i pripovjedač, što u određenoj mjeri narušava dramsku strukturu, što je moja osnovna zamjerka predstavi. Bilo bi mnogo bolje, čini mi se, da je u predstavu uključen i treći lik, kao pripovjedač. Možda i sam Andrić? Ono što nesumnjivo treba pohvaliti su scenografija, glazba i izvedba Mire Barnjaka. Scenografiju je radio kipar Dejan Pranjković iz Travnika, a glazbu Albert Bojan Savić, jazz saksofonist i kompozitor iz Banje Luke, koji je koristio tradicionalne napjeve Guče Gore, koja me na trenutke podsjetila na glazbu iz filma “Prije kiše” Milča Mančevskog, što je iz moje perspektive najveća moguća pohvala.
“Čaša” je prije svega poznata po čuvenom monologu fra Nikole Granića koji je Enes Škrgo, direktor Zavičajnog muzeja Travnik, u programskom biltenu opisao kao “najjezgrovitiju književnu sliku Bosne”, koja je ujedno i Andrićev manifest “o zemlji svog porijekla i književnih opredjeljenja”. “Čaša” je objavljena 1940. godine, u vrijeme kad je Andrić obnašao dužnost opunomoćenog ministra i izvanrednog izaslanika Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj, i u njoj je Andrić donekle opisao i svoj emigrantski status.
“Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?”, rečenice su kojima završava Muminov monolog.
O Andriću je beogradska čaršija godinama širila raznorazne ružne priče i tračeve, o čemu piše i Svetislav Basara u svojim romanima “Andrićeva lestvica užasa” i “Kontraendorfin”, što se nastavilo čak i u vrijeme dok je Andrić ležao na samrti u beogradskoj Vojno-medicinskoj akademiji, o čemu je pisao Erih Koš, srpski književnik i prevoditelj židovskog podrijetla koji je rođen u Sarajevu 1910., s kojim je Andrić bio u prijateljskim odnosima: “Po Beogradu, koji je, uza sve svoje milionsko stanovništvo, ipak samo jedna mala kuhinja, svašta se i koješta govorilo o Andrićevom stanju i toku njegove bolesti. Govorilo se da je te prve noći u bolnici zapao u teško delirično stanje, u kome više nije mogao da kontroliše svoje postupke, i podižući se iz postelje i tumarajući odeljenjem, toliko uznemirivao ostale teške bolesnike da su lekari bili prinuđeni da mu potraže adekvatniji smeštaj. Čula su se i krajnje neukusna tvrđenja koja je u ovakvom svedočenju neuputno ponavljati (da je navodno seksualno napastovao bolničarke, op.a.)”.
Važnu ulogu u onom što je Škrgo nazvao “najjezgrovitijom književnom slikom Bosne” igra fra Nikolina čaša, “najslavnija čaša južnoslavenskih književnosti” (Miljenko Jergović), koju su fratri prozvali Mostarkom: “U stvari, čaša je iz Mletaka, samo su je ovdje tako nazvali, jer je za gučegorsku fantaziju već i Mostar daleka tuđina, tamo negdje zemlji na ćenaru”. Fra Nikolina čaša vrlo je brzo došla na loš glas: o njoj je bilo govora na sastancima definitora, a čak je ušla i u prepisku jednog apostolskog vizitatora, dok ju je jedan revnosni gvardijan nazvao “poculum scandali” (sablažnjivi pehar). Fratrima nije smetala čaša sama po sebi, već način na koji je fra Nikola pio iz nje: “Pio je polako i nikad nije ni dolivao ni po drugi put nalivao. Obično je dlan držao na čaši da mu u nju ne pada behar ili lišće, ili ne silaze mušice. (...) Nije to da je fra Nikola pio, još manje da je mnogo pio. Stvar je bila u tome ‘kako’ je fra Nikola pio. Kako ću ti kazati? Stvar je bila u tome da je fra Nikola pio kao da je sam na svijetu. Da je pio i triput toliko, po grobljima iz seljačkih bardaka i zaplitao jezikom, ne bi mu niko ništa rekao. Ali mu ovu neobičnu čašu i njegovo ćefleisanje nisu zadugo mogli da oproste”.
Andrićeva čaša je zapravo svevremenski simbol, karakterističan za Bosnu u kojoj se u korijenju sasijeca sve ono što odudara od cjeline, što je drugačije, u kojoj se sa zazorom gleda čak i na način na koji netko pije. Koliko je ovo duboko urezano u jedan mentalitet znaju, čini mi se, samo oni koji su u Bosni odrasli. Na koji način pojasniti toliki trijumfalizam kod strane Bošnjaka na mogući politički pad Milorada Dodika, nakon što je presuda protiv njega postala pravosnažna, kojom mu je zabranjeno političko djelovanje na period od šest godina. Bilo je u vlasti nakon rata srpskih političara, dokazanih ratnih zločinaca, poput jednoga za kojega je sarajevska propaganda širila priču kako je igrao nogomet s odsječenim ljudskim glavama. Sarajevom se godinama, mažen i pažen, šetao Novak Kilibarda, jedan od najbližih ratnih suradnika Radovana Karadžića. Zbog čega toliki odium prema Dodiku, koji je u ratu odigrao poprilično časnu ulogu, za razliku od dvojice spomenutih miljenika sarajevske čaršije, štiteći pojedine banjolučke Bošnjake.
Nije, rekao bih, da parafraziram Ivu Andrića, bilo važno što je Milorad Dodik pričao, već način na koji je pričao. Često otvoreno, sipajući svakome u lice neizrečene istine. Bez obzira na to što mislili o njemu, Dodik se razlikuje od svih političara na Balkanu koji je svoje javne nastupe prilagodio svojim najzagriženijim glasačima, koji je razotkrio visoke dužnosnike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini kao najobičnije kolonijalne namjesnike, bez obzira na to što i sam pripada toj kasti, koji umjesto naloga iz Bruxellesa ili iz Washingtona, ili iz Zagreba, revno izvršava naloge iz Moskve, prkoseći tako Europskoj uniji, na isti način na koji to čini Viktor Orban. Jedini političar na ovim prostorima koji donekle podsjeća na Milorada Dodika je Zoran Milanović koji je, uzgred, u posljednje vrijeme povukao ručnu i zašutio, iako je svojevremeno osudio prvostupanjsku presudu Miloradu Dodiku.
U Andrićevoj priči, čaša fra Nikole Granića završila je nakon njegove smrti na fra Petrovoj polici, među odbačenim i zaboravljenim sitnicama koje više nikome ne trebaju. Slična analogija vrijedi i u Dodikovu slučaju, kojega će povijest vrlo brzo zaboraviti. U ovom trenutku još nije jasno kako će se okončati drama u Republici Srpskoj, jer po presudi Dodik mora odstupiti s mjesta predsjednika Republike Srpske, nakon čega će biti raspisani izvanredni izbori. Ono što se u ovom trenutku gotovo pouzdano može reći je da će upražnjeni prijestol, ako Dodik uistinu nestane s političke scene, što ne ovisi samo o njemu, već i o odnosu snaga u svijetu, zauzeti Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, kao nasljednik Andrićeve “čaše”, koji je najavio da njegova stranka neće sudjelovati u prijevremenim izborima te da je proces protiv Dodika politički motiviran, bez obzira na animozitet koji je vladao između ove dvojice vodećih političara Republike Srpske, što je prije svega znak političke zrelosti, nešto što je u Bosni i Hercegovini ravno čudu.
