Ne događa se često da se u našem kazalištu postavljaju drame domaćih autora koje su pisane na engleskom i praizvedene u Londonu, a tek zatim postavljene u Hrvatskoj. Rijetkost je i to da neka drama, kao što se dogodilo s ovom, s vremenom postaje sve aktualnija i sve jasnije upozorava na događaje u Europi.
Upravo to se dogodilo Teni Štivičić, proslavljenoj hrvatskoj dramatičarki i autorici hvaljene drame "Tri zime", nagrađenom s prestižnom nagradom Susan Smith Blackburn, koja je prošle sezone u londonskom National Theatreu i u zagrebačkom HNK doživjela veliki uspjeh kod publike i kritike.
Njezina drama "Nevidljivi", originalno pisana na engleskom ("Invisible") i praizvedena u kazalištu New Wolsey u Ipswichu, a zatim prevedena na hrvatski jezik, koja govori o problemu emigranata i azilanata, napokon je izvedena i u Zagrebu, u režiji slovenskog redatelja Mataža Pograjca.
Tena Štivičić, koja se kao intelektualna emigrantica prije više od 15 godina preselila u London, dramu "Invisible" napisala je prije nekoliko godina, još prije velikog migracijskog vala koji je natjerao milijune ljudi da napuste svoje domove u Siriji, Afganistanu, Pakistanu i Africi te pokušaju započeti novi život u Europi. Ta zapravo ljubavna priča s elementima trilera nije inspirirana njezinim osobnim emigrantskim iskustvom, kaže, nego iskustvima različitih migranata, od studenata i političkih izbjeglica pa do onih koji prate put novca.
Što se promijenilo u vašem životu nakon velikog uspjeha s dramom 'Tri zime' u National Theatru u Londonu, a i u zagrebačkom HNK?
Svakako mi je uspjeh 'Tri zime' u National Theatre otvorio mnoga vrata, ali baviti se pisanjem je život osuđen na neizvjesnost koju diktira imperativ stalne proizvodnje novog materijala i stalnog pritiska da on bude uspješan, da se izvodi, prodaje, prelazi granice itd. Pisanje u svojoj biti ne postoji da bi se ganjao uspjeh.
Kad je londonska kazališna kompanija Transport naručila od vas dramu o imigrantima 'Invisible, jeste li razmišljali o tome da u tekst ugradite i vlastito iskustvo imigrantice u odnosu na domaće stanovništvo? Kako je drama nastala?
Tu svakako imamo mojih doživljaja, ali drama nije inspirirana mojim biografskim iskustvom. Imigranti su danas mitski 'Drugi'. I u ovim golemim brojevima u kojima se kreću kroz Europu, oni u svijesti većine ljudi postoje kao amorfna masa kojoj se događa nešto što se nas tiče samo posredno, iako navodno ugrožava naš način života. Htjela sam ispričati priču u kojoj se s neizbrisivim posljedicama sudaraju dva svijeta, svijet imigranata došljaka i onaj lokalnih ljudi, jedne noći u Londonu u jednom noćnom klubu, jedan susret koji izmakne kontroli i promijeni život svima upletenima. Zanimalo me istraživati zaleđe jednog takvog susreta – pošto nije nasumičan, nego rezultat dugog preplitanja socio/političkih i ekonomskih silnica.
Kakvi su Vaši likovi, bježe li od nečega, kakve su im sudbine?
Pokušala sam obuhvatiti čitav niz iskustava jer je to slika današnjeg svijeta. U svakom velikom gradu Zapada križaju se i prepliću putovi čitave sile ljudi u tranzitu – od ekonomskih migranata, studenata, političkih izbjeglica, azilanata, ali i do onog gornjeg sloja migracije, ljudi koji prate put kapitala i dosta se ležerno sele po planetu. I o tom dvosmjernom kretanju riječ je u drami, o perverznom fenomenu današnjice, da bogati zapadnjaci sa strateškim biznis planovima odlaze ostvarivati goleme profite na resursima zemalja iz kojih na Zapad dolaze gomile ekonomskih izbjeglica.
Drama je praizvedena prije izbjegličkog vala koji je kasnije zahvatio Europu. Kako je londonska publika doživjela ovaj tekst koji im govori o njihovim susjedima imigrantima?
Htjela sam ovu važnu temu ispričati s velikom dozom humora, jer ga ima u životu i u najtežim situacijama, i kroz neke svakodnevne, obiteljske, intimističke situacije. To je zapravo ljubavna priča s elementom trilera. Patos je često faktor otuđenja, dopušta nam da se osjećamo plemenito dok sažalijevamo jadne ljude, ali ih i dalje doživljavamo kao 'druge' koji nemaju veze s nama. 'Nevidiljivi' je drama o 'drugima' koji nisu toliko drugačiji, kao što to mainstream narativ nameće.
Sami ste preveli tu svoju dramu s engleskog na hrvatski. Kakav je osjećaj prevoditi sebe, koliko mijenjate originalni tekst?
Mijenjam kad postoji bolji način da se u drugom jeziku izrazi ista misao. To je zapravo zabavan i neobičan posao, uglavnom užitak, osim kad nema adekvatnog prijevoda.
Koliko su Londončani generalno tolerantni prema imigrantima?
London nije utopija integracije, ali sigurno je ne samo jedan od najtolerantnijih, nego i u svojoj biti duboko multikulturalan grad u kojem već generacijama žive građani najrazličitijeg podrijetla i smatraju se Londončanima. U Londonu se govori stotinjak jezika, nema kulture na svijetu koja nema svoj kutak. U raznim aspektima života građani su međusobno integrirani. Međutim, takav stav nije nešto što pada s neba. On je posljedica duge tradicije miješanja kultura, ali i socijalne politike koja se danas mijenja te postaje sve rigidnija i ksenofobičnija. Izbjeglice su danas obilježene kao prijetnja, a i fizički getoizirane, dakle svakako ne žive u Londonu u trajnom bratskom zagrljaju s Londončanima, ali ipak postoji mnogo incijativa, programa i volonterskih udruga koje pokušavaju olakšati boravak i pružiti razne vrste pomoći od emocionalne podrške pa do pravnih savjeta i materijalne pomoći.
Kako ocjenjujete djelovanje Hrvatske prema problemu izbjeglica?
Primjećujem da je vrlo malo vijesti na tu temu u našim novinama u zadnje vrijeme, nisam sigurna što to znači. Kad je situacija bila najdramatičnija, mislim da su izjave tadašnjeg premijera Milanovića bile vrijedne poštovanja, pune ljudske empatije i osvježavajuće direktne. U javnom diskursu postalo je sasvim prihvatljivo izgovarati stvari kojima bi se ponosio prosječni fašist 1939. Postalo je normalno gledati svoje dupe i ponašati se prema ljudima u stravičnoj, bezizlazoj situaciji, uključujući malu djecu, kao prema štetočinama čiji život naprosto ne vrijedi. Bilo mi je drago vidjeti da se službena Hrvatska ne ponaša recimo kao Madžarska. Iako se bojim da je Hrvatska zemlja destinacije, a ne tranzita, da bi prevladao manje plemeniti svjetonazor.
I sami ste imigrantica – otišli ste zbog nastavka školovanja i usavršavanja. Je li vam taj početak u drugoj zemlji bio traumatičan? Jeste li se susreli s predrasudama o ljudima iz Hrvatske?
Postoje naravno stereotipi koji se odnose na istočnu Europu, od kojih neki nisu netočni, ali nikad nije ugodno biti žrtvom generalizacije. Ali svi to radimo. Predrasude su neka vrsta prečica po kojima svijet funkcionira, razlika je samo u tome da se u progresivnijim društvima ljudi posrame kad im se na to skrene pažnja, a u primitivnim društvima agresivno brane svoje pravo na generaliziranje. Ja sam imala nekoliko neizvjesnih, usamljenih i materijalno vrlo skromnih godina, ali s obzirom na jeziva iskustva koja imigranti svakodnevno prolaze, moje iskustvo je bilo sasvim podnošljivo. Dakle, ne pokušavam prisvojiti tu imigrantsku naljepnicu, ali me moje iskustvo učinilo osjetljivijom i zainteresiranijom te nekako razgranalo moju empatiju prema nizu problema s kojima se bakću ljudi u situaciji izmještenosti i nepripadanja.
Jednom ste izjavili da se osjećate i kao hrvatska i kao londonska spisateljica. Možete li to - londonska spisateljica - pobliže objasniti, na koji Vas način određuje?
Danas imam osjećaj da sam tek u Londonu odrasla jer sam tek tad potpuno preuzela odgovornost za sebe te se suočila s velikom neizvjesnošću i potrebom da se zaista ponašam kao zrelo, odgovorno ljudsko biće. Samo u mojem haustoru živi nekoliko bijelih britanskih obitelji, jedna britanska obitelj azijskog podrijetla, jedan Nigerijac oženjen Portugalkom, još jedna Hrvatica, jedna Kanađanka udana za Engleza, jedan gay bračni par i mi. Sve nas određuje neka kulturološka specifičnost, ali više od toga određuje nas pripadnost Londonu i njegovim sociokulturološkim kodovima. Život u takvoj sredini na neki nježan, posredan način dopušta apsorbiranje različitosti i utječe na širenje svjetonazora.
Povrh toga, britanski kazališni sistem i jedan vrlo temeljit pristup razvoju drame, brušenje dramskog pisma kroz niz verzija uz pomoć vrlo kompetentnih i obrazovanih osoba koje se uglavnom zovu 'literary manager', što je neka vrsta dramaturga kuće, jedan vrlo posvećen pristup usavršavanju zanata, na tome sam zahvalna Londonu. U Hrvatskoj takav pristup ne postoji, ne postoji koncizna, strukturirana pomoć piscima u procesu pisanja, rane verzije drama i scenarija završavaju na pozornici ili pred kamerama, i to se u globalu osjeća na kvaliteti totalnog nacionalnog pisma, pri čemu mislim i na film i televiziju.
Kaže se da svi emigranti žive u dvije zemlje, dva identiteta, dva jezika, kao da su stalno razapeti između dva pola. Kako vi stojite s tim osjećajem pripadnosti?
S vremenom se taj osjećaj, koji može biti turbulentan, smiri, odnosno ranije me je znao jako uznemiravati, sad već znam što da s njim radim, kako da ga kanaliziram. Neke stvari, poput osnivanja obitelji i roditeljstva, to su prijelomni događaji koji te ukorijene na neki novi način. Moja kći je rođena Londončanka. Ne znam hoćemo li tamo zauvijek živjeti, ali to je za mene jedna nova i neizbrisiva spona s Londonom.
