Tako je i došao ponovno u kontakt s Emilijom. Ona je kasnije izjavila da je u Iliji prepoznala rijedak slučaj ruskog umjetnika koji se nije izgubio ili bio preplašen u novostečenoj slobodi nego ju je spremno dočekao da proširi svoju poruku. "Bilo mi je vrlo jasno da je velik umjetnik", rekla je Emilija, koja je s Ilijom dijelila i skeptičnost prema komercijalnoj prirodi umjetnosti na Zapadu, težnji za "publikom bez pokreta" ili poruke.
Sama Rusija pokazala se nespremna za Kabakovljeve eskapističke i kritičke poruke. Primjerice, njegova instalacija "Zahod" iz Njemačke 1992. godine naišla je na nerazumijevanje ruske publike. Njome je tipični sovjetski državni stan, kompletno s krevetom, dječjom sobom i kuhinjom postavljen unutar zidova istrošenog javnog zahoda. Ruski posjetitelji nisu vidjeli u tome metaforu već samo protudomoljubnu uvredu. Iste godine trajno se preselio u SAD.
S Emilijom je počeo raditi 1988. u New Yorku i vrlo brzo postali su nerazdvojni. Emilija je kasnije izjavila da je znala od mladosti da će se udati jednog dana za njega. Vjenčali su se 1992., a usprkos desetljećima samostalnog života brzo su srasli u prirodnu umjetničku dijadu i tim. Dok je Ilija stvaratelj, Emilija je već četvrt stoljeća glavni administrator i organizator njegovih ideja, a njihovu kolaboraciju opisuju kao igru tenisa, sa stalnim prebacivanjem koncepata, ideja i mogućnosti.
Iz zahvalnosti Ilija je često navodi kao suautoricu djela. Kabakovi žive u bivšoj kući krijumčara alkohola iz doba prohibicije u Mattitucku u okolici New Yorka. Par je prije toga živio u umjetničkoj četvrti na Manhattanu, no preselili su se izvan grada na Ilijino inzistiranje. Smetala mu je američka kultura stalnog socijaliziranja umjetnika, poput "stalnog performansa, stalne zabave".
"Što umjetnici koji žive [ovdje] rade? Socijaliziraju se. Svaku večer susreću se s drugim umjetnicima, večeraju s umjetnicima, piju s njima. Pa kad rade?", prigovara Ilija, koji i danas radi osam sati na dan (nekad je radio deset sati, no prestao je kad je navršio 80 godina). Dok su devedesete bile posvećene uglavnom izlaganju na Zapadu, početkom 21. stoljeća vratio se aktivnom izlaganju u Rusiji, za što je najzaslužniji njegov sad svjetski glas.
Instalacija "Neće svatko biti poveden u budućnost" (2001.), koja prikazuje vlak s eponimnim natpisom kako napušta postaju punu odbačenih avangardnih djela. Njegova djela redovito se prodaju za milijunske iznose, a jedan od njegovih najvećih kolekcionara je ruski milijarder Roman Abramovič (vlasnik engleskog nogometnoga kluba Chelsea). Ilija Kabakov 2004. postao je prvi živi ruski umjetnik koji je izložio u glasovitome muzeju Ermitaž (koji je 1864. osnovala carica Katarina Velika).
Ove godine njegova djela doživjela su niz velikih svjetskih izložbi, slučajno ili ne, povodom stote obljetnice Oktobarske revolucije. Kabakovljev umjetnički opus opisan je kao "neuspjeh utopije i težnji za njome, koje usprkos tome preživljavaju". Njegovo stvaralaštvo često se opisuje isključivo u autobiografskim crtama iako je to pogrešno i ljuti Kabakove. Ilija nije stvarao samo o svojim iskustvima u Sovjetskom Savezu nego, kako njegova supruga Emilija pojašnjava, "to je fantazija o fantaziji stvarnog života."
Ilija je inkorporirao motive iz svakodnevnog sovjetskog života, ne nužno vlastitih iskustava, prepoznavši u njima univerzalne težnje. "Njegova rad nikad nije bio ruski, uvijek je bio univerzalan jer je vrlo humanističan", dodaje Emilija.
Čak je i u izolaciji vjerovao da dopire do iskonskih težnji i problema koji se pojavljuju u svakoj kulturi i prilikama, pa kontekst ne treba poistovjećivati sa smislom. Ilijine riječi: "Strah je razlog za stvaranje umjetnosti. To je sredstvo slobode" mogu se protumačiti i egzistencijalistički i disidentski. Potrebno je nadati se da će Kabakovljeva djela jednog dana biti izložena i u Hrvatskoj jer je njegova tematika bliska i razočaranjima posttranzicijskoga konzumerističkog društva.
