Vrijedne knjige i vrijedni filmovi na temu migracija s Bliskog istoka i Afrike na europsko tlo tek se trebaju dogoditi u nadolazećim godinama i desetljećima, jednom kad djeca imigranata budu dovoljno zrela da počnu prenositi svoje priče. O hororu odrastanja u ratom uništenim zemljama, o hororu odbacivanja zajednice u zemljama u koje su se doselili, hororu besperspektivnosti. Takvih priča će biti puno i bez sumnje će prenositi traumu.
Iz radionice mladog britanskog redatelja Remija Weekesa stiže zanimljiva priča koja se bavi izbjeglištvom 21. stoljeća, no koja nije socijalna drama, nego lovecraftovski horor o ukletoj kući i duhovima. Ako ste gledali Oscarom nagrađeni film “Bježi!” Jordana Peelea, “Njegova kuća” mogla bi vas klaustrofobičnom atmosferom podsjetiti na taj film.
No ovakvoj priči nemoguće je pristupiti bez određenih očekivanja. Svi smo na vijestima vidjeli čamce s promrzlim izbjeglicama koji dolaze na Lampedusu ili prekrcane kampove u Grčkoj i Turskoj, a naposljetku i migrante koji pokušavaju prijeći granicu koja dijeli Bosnu i Hrvatsku.
Kad se mladi par iz Južnog Sudana predstavlja davateljima azila u Velikoj Britaniji, izjašnjavaju se da su dobri ljudi, dok im sredovječni bijelac odvraća da to nije uopće bitno. Kasnije par ponavlja istu stvar muškarcu koji im pokazuje kuću koju su dobili u jednom londonskom predgrađu. Kažu: “Mi smo jedni od onih dobrih“, aludirajući na to da ih ima loših. Ta rečenica na neki način pogađa srž današnjeg poimanja migrantske krize.
Dolaze dobri i loši, no domicilno stanovništvo ne zna prepoznati koji su dobri, a koji su loši. I od tuda problem. Europljani se boje da među migrantima koji bježe od svojih užasnih života ima i onih koji će raditi probleme, i zato najviše vole kad su migranti negdje pospremljeni, da su im izrazili dobrodošlicu, no da ih ne gledaju, da su pridošlice toliko tihi i nevidljivi da ostavljaju dojam kao da ih nema. Od tuda ta rečenica da su jedni od dobrih, jer da su suprotno od toga, bilo bi to previše buke, što opet znači previše komplikacija, a to opet generira negativno javno mnijenje i moguće socijalne nemire.
Par, za koji se čini da ima 30 plus godina, doista se želi uklopiti u svoje novo susjedstvo, koje prema njima ne iskazuje previše dobrodošlice, no ni to nije problem, sve dok kuća ne počne proizvoditi čudne zvukove. Dok se ne počnu pojavljivati duhovi koji ih krenu psihički maltretirati.
Dovde ste već shvatili da je to horor o ukletoj kući koja svoje stanovnike ne pušta na miru, želeći ih potpuno psihički rastrojiti. Još na početku filma saznajemo da se paru u brodici kojom su doputovali iz Afrike u moru utopila djevojčica, njihova kći. To je ono što im teško pada, a osobito ženi. Duhovi koji se pojavljuju nisu nepoznati duhovi nepoznatih ljudi, nego upravo oni koji su za njima došli iz Afrike.
Nažalost, strašne scene u kojima protagonist u mraku osluškuje čudne glasove nisu uopće strašne. Već smo ih stotinama puta vidjeli. Pojavi se nešto čudno u prostoru, protagonist ne miruje, nego istražuje to što se pojavilo, slijedi nekoliko desetaka sekundi građenja napetosti, da bi iz kakvog zida ispao šišmiš ili lutkica.
Otkud živ šišmiš u zidu nečijeg dnevnog boravka, pitanje je za sebe. Tako da je film dobar tamo gdje je fokus na psihološkoj drami, dok kiksa tamo gdje bi trebao biti horor. Ono što se ističe kao sjajan element poigravanje je s afričkom mitologijom i vjerom u vračeve i duhove.
Da je cijela stvar napravljena više “afrički”, primjerice, onako kako se vjerovanjem u vračanje bavi roman “Ribari” nigerijskog pisca Chigoziea Obiome, a manje “zapadnjački”, po tipičnoj horor špranci, cijela stvar mogla je ispasti uzbudljivije. I sam redatelj ističe spoj elemenata afričke i europske kulture.
“Ono u čemu sam uživao radeći ovaj film je kulturalni sudar južnosudanskih priča o duhovima i zapadnjačkih priča o duhovima. Priča koju je Wunmi pričala utemeljena je na Dinka folkloru, a izmiješati to s idejama zapadnjačkog koncepta o ukletoj kući bilo je zabavno”, rekao je Weekes. No kad se skine taj žanrovski sloj, “Njegova kuća” solidna je psihološka drama o izmještanju, poimanju doma, drugosti, roditeljstvu i gubitku.
Ono što se ispostavlja glavnim problemom protagonistima je to što se ne mogu otarasiti prošlosti. Da bi započeli svoj novi život, daleko od nesigurne zemlje u kojoj su odrasli, moraju zaboraviti svoj stari život. No ne mogu, jer je stari život sve što imaju. Unatoč tome što su izbjeglice izuzetno neprijateljski primljene u svoju novu zemlju, ovaj film ne bavi se pitanjem rase. Oni su neželjeni zato što su izbjeglice, a ne zato što su crni. Jedna scena to posebice naglašava.
Kad protagonistica Rial iziđe u šetnju susjedstvom, tražeći neku posebnu ulicu, vrlo brzo se izgubi u labirintu ulica, osjećajući pritom klaustrofobiju. Kad naleti na grupu tinejdžera koje upita gdje se nalazi ta ulica, oni joj daju krive upute, na kraju joj dobacivši da se vrati u Afriku. Tinejdžeri koji se bezobrazno ponesu prema ženi koja ih je samo upitala za smjer također su crni. Doima se da je ta scena ubačena upravo iz tog razloga, kako gledatelji film ne bi tumačili kroz prizmu rase.
No s obzirom na to da je film na neki način nastao po narudžbi (Weekesu su pristupila dva britanska producenta i tražila da iznese svoj prijedlog horor filma iz imigrantske perspektive), redatelj je priču pokušao učiniti sebi bliskom.
“Na neki sam se način oslanjao na svoja iskustva odrastanja u Londonu kao osoba druge boje kože te kao dio zajednice na koju se gleda kao na drugu. Često smo rascijepljeni između dva puta - jedan dio nas želi pokušati i asimilirati se, uklopiti se i nestati unutar kulture. No onda je tu i drugi dio nas koji se želi pobuniti protiv toga, želi biti ponosan na naše nasljeđe i na našu povijest. Te dvije strane se uvijek međusobno bore u nama”, izjavio je redatelj.
Ono što je definitivno došlo kao pozitivno iznenađenje posljednja je četvrtina filma. To je svojevrsni rasplet u kojemu gledatelji napokon shvaćaju zašto par vidi sve te duhove, što se doista dogodilo na njihovu putovanju prema Europi. Taj posljednji dio više ima afrički nego europski predznak, pa tako svjedočimo veselom i neslomljivom duhu afričkih žena, njihovoj pjesmi i živopisnim haljinama.
S druge strane, svjedočimo i posebno okrutnim međuplemenskim sukobima (u očima prosječnog Europljanina, mačeta izgleda strašnije od metka, iako je ishod isti) i siromašnom životu tih ljudi. Sve u svemu, “Njegova kuća” zanimljiv je spoj horor priče o duhovima i psihološke migrantske drame, no često suviše predvidiv da bi gledatelja intelektualno stimulirao ili mu ponudio novu perspektivu.
