Kultura Best Book
109 prikaza

Ruski pisci i spisateljice o ratu u Ukrajini

1/3
Alkis Konstantinidis/REUTERS/PIXSELL
’One sekunde kad je takozvani predsjednik Putin zapovjedio početak rata s Ukrajinom, Rusija je nestala, a mi smo svi odrasli ruski ljudi umrli’

U Sofiji je prošle godine, 25. veljače 2023., održana jedna u nizu debata o budućem razvoju i sudbini Europe. Dok je većina rasprava bila posvećena migrantskim pitanjima, završne riječi iznio je bugarski pisac Georgi Gospodinov, posvetivši ih ratu u Ukrajini. U govoru naslovljenom “Kronostalgija, bitka za europsku prošlost”, Gospodinov navodi da je Europa kontinent s najviše zaliha prošlosti i s najdulje razgrađivanim sjećanjem. Sjećanje i kultura su, prema Gospodinovim riječima, dio imunosnog (drugim riječima: obrambenog) sustava Europe. Tko je imao dovoljno volje i slobodnoga vremena, mogao je poslušati dvosatni razgovor Tuckera Carlsona s Vladimirom Putinom i primijetiti da je Putin odgovor na prvo pitanje, u kojem ga ovaj traži da objasni razloge napada na Ukrajinu, započeo opaskom da će ponuditi minutu kratak pregled povijesti Rusije i Ukrajine. Minuta se, međutim, pretvorila u predavanje dulje od pola sata, tijekom kojega je Putin objašnjenje invazije na Ukrajinu tražio u prošlosti stare Rusije, u događajima koji sežu do 9. stoljeća. To je samo jedan od najrecentnijih primjera koji pokazuju da je u suvremenoj Rusiji povijest objekt intenzivnog prekrajanja i agresivne političke manipulacije. Konačno, još 2014. u Rusiji je uveden “memorijalni zakon” koji je predviđao - kako je isticao i tadašnji ministar kulture Vladimir Medinskij - da su “korisni mitovi” važniji od povijesnih činjenica te da slavna prošlost, kojom se oživljuje ideja sakralne i svemoćne države, na velika vrata ulazi u politički i društveni diskurz suvremene Rusije. Georgi Gospodinov u ranije spomenutom govoru taj je fenomen točno prepoznao, ističući da je ovo u čemu danas živimo bitka za prošlost ili, točnije, za preraspodjelu prošlosti. Prošlost je u suvremenim okolnostima i alibi i resurs, i danas, što ilustrira Putinova lekcija o ruskoj prošlosti, nedostatak perspektive budućnosti populisti i nacionalisti obilato iskorištavaju kako bi, namjesto nesigurne budućnosti, narodu obećali - prošlost. Obećanje prošlosti Putina je dovelo do nulte trijumfalne točke odbrojavanja novije ruske povijesti koja potvrđuje mesijansko poslanstvo tog naroda što bi ga trebala stalno iznova potvrđivati pobjeda Crvene armije nad nacizmom 1945.

 | Author: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL

Kakvu ulogu u takvoj politici povijesti može odigrati književnost?

Riječima Georgija Gospodinova, spori, ali trajni medij književnosti ipak i ovdje može štogod reći: može odnjegovati otpor i empatiju te - što mi se čini posebno bitnim u vremenima u kojima zatrpavanje i zagušivanje medija stvara poseban tip cenzure - ponuditi alat za prepoznavanje zamjena teza. Književnost je u tim okolnostima vid kulturne ekologije. Da književnost može, riječima Gospodinova, sačuvati osobne priče iz epicentra bola, dokazuje ruska književnost nastala tijekom 2010-ih godina, od kojih su neka djela dostupna i u prijevodu našem čitatelju: primjerice, “Sjećanja, sjećanja” Marije Stepanove, “Granica zaborava” Sergeja Lebedeva, “Pismovnik” Mihaila Šiškina, “Avijatičar” Evgenija Vodolazkina ili “Volgina djeca” i “Zulejha otvara oči” Guzelj Jahine. Naime, upravo je tijekom 2010-ih osnaživana politička kriza koja je eskalirala ratom u Ukrajini 2022. godine. Vrhunac je apsolutizacije vertikalne osovine moći u Rusiji napad na susjednu državu i na Kijev - simboličku majku Rusije (jer prema jednoj od verzija ruskog nacionalnog identiteta Moskva je glava Rusije, Sankt-Peterburg srce, a Kijev majka). Povratak Putina na vlast 2012. bio je praćen masovnim demonstracijama, što je osnažilo sustav represije, a od 2020. sustavno se radilo na uništenju horizontalnih spona između države i društva (gušenje nevladinih udruga ili njihovo proglašavanje “inozemnim agentima” ili ekstremističkim organizacijama itd.). Književnost 2010-e razotkriva te mehanizme i hegemonijske narative jer pokazuje da neprorađene traume progone ne samo one koji su političke represije osjetili na svojoj koži, nego i njihove potomke, kao i da trijumf pobjede 1945. u svojoj utrobi skriva traumu rata, stradanja, gladovanja i smrti. Trijumf i trauma su - uči nas književnost - međusobno isključivi.

Sergej Lebedev | Author: James Hill Sergej Lebedev James Hill

 

Kako su ruski pisci i spisateljice reagirali na rat u Ukrajini?

Rusiju (ni u tome) ne treba egzotizirati: ruski su pisci i spisateljice izražavali otvoreno neslaganje s ratom (Lev Rubinštejn, Ljudmila Petruševska), pri čemu su neki Rusiju i napustili (Marija Stepanova, Ljudmila Ulicka, Oksana Timofeeva itd.), neki su izrazili suzdržanu kritiku tzv. Ezopovim jezikom (primjerice, spisateljica Maja Kučerska), neki su se povukli u unutarnju emigraciju i odlučili na šutnju, neki - treba i to reći - u potpunosti i bez zadrške podržavaju rat (primjerice, Zahar Prilepin). Ipak, niz intelektualaca (prije svega se to odnosi na one koji su nakon početka rata napustili Rusiju) uložio je značajnu energiju u samoorganizaciju i povezivanje razasutih proturatnih glasova u zajedničke publikacije dostupne javnosti. Jedan je od primjera dvojezični (na ruskom i engleskom) časopis ROAR (Russian Oppositional Arts Review) u kojem su sabrani različiti tekstovi (književni, esejistički, vizualni itd.) koji čitatelju mogu dati uvid u to kako Rusi vide rat u Ukrajini. Teško da je moguće pronaći bolji zajednički nazivnik tog viđenja od onoga Olega Lekmanova, koji se na početku svojega eseja nadovezuje na riječi filozofa Fjodora Sologuba: “Živa su djeca, samo djeca, mi smo mrtvi, davno smo mrtvi” te ističe da je pjesnička metafora 24. 2. 2022. zaživjela kao medicinska dijagnoza, surova konstatacija: “One sekunde kad je takozvani predsjednik Putin zapovjedio početak rata s Ukrajinom, Rusija je nestala, a mi smo svi odrasli ruski ljudi umrli”. Kako se, ipak, vremenski udaljujemo od veljače 2022., primjećuje se manje ili više očekivana tendencija: čak i glasovi onih koji su na početku rata jasno i glasno izražavali svoje stavove sad su ušutjeli. Velikim je dijelom ta šutnja povezana sa strahom: jasno i glasno izražavanje stava u suvremenoj je Rusiji čin transgresije granice zabranjenog koja može - kao što je nedavno posvjedočila smrt Alekseja Navaljnog (koji se u Rusiju i vratio upravo kako bi izvršio taj čin transgresije zabranjenog) - završiti tragično.

Aleksej Navalni, ožujak 2017., na sudu u Moskvi | Author: TATYANA MAKEYEVA/REUTERS/PIXSELL Ajeksej Navalni TATYANA MAKEYEVA/REUTERS/PIXSELL

Kako je istaknula i mlada aktivistkinja Alla Gutnikova, “sad je misliti i ne biti ravnodušan opasno po život”. Također, razni su istraživači ruske kulture, od Aleksandra Etkinda do drugih, već i prije rata postkolonijalnu kritiku primjenjivali u svojim istraživanjima Rusije govoreći da se to društvo može promatrati kroz optiku unutarnje kolonizacije: Rusi su i kolonizatori i oni koji su kolonizirani. Takvu shizofrenu situaciju u kojoj se našao pojedinac može dobro ilustrirati niz primjera, istaknut ću samo jedan: nakon šestomjesečnog perioda tranzicije (do 16. 9. 2022.) građani Ruske Federacije izgubili su mogućnost prijave Europskom sudu za ljudska prava, a isključenje iz Vijeća Europe omogućilo je ruskoj državi da ponovno uvede, recimo, smrtnu kaznu. Možda će takva vrsta pritiska osnažiti onih 20 milijuna Rusa kojima čak ni statistika ne poriče postojanje, a koji ne podržavaju vladajuću garnituru vlasti u Rusiji i koji bi se protiv sustava mogli boriti iznutra (još kad je djelovalo da takva perspektiva postoji): meni se, ipak, čini da ih osuđuje na još dublju, (auto)destruktivniju i uporniju šutnju, ukopanost u spirali nemoći. Ili stihovima pjesme “Ritual” Danijela Dragojevića:

 

Kada sam se odmah poslije rata

našao u Dubrovniku, gledao sam jednog

starog Rusa iz Ruskog doma koji je

od proljeća do jeseni dolazio oko podne

na Banje i s jedne stijene skakao

naglavce u more. Bilo je neobično

vidjeti bradatog čovjeka koji je iz

daljine doputovao, moglo bi se reći

bio izbačen u ovaj grad, kako ustrajno

godinama skače sa stijene u more.

Činilo se da je to neki čudan ritual

za daljinu u kojoj se zatekao. Skakao je

u dubinu kao u daljinu, miješao daljinu

i dubinu, teško disao, malo ne disao,

bacao se onamo odakle je bio došao,

ulazeći i izlazeći iz mora brojio je dane.

Tako si otprilike - doputovale iz daljine, izbačene u nepoznati im prostor, u ustrajnom skakanju sa stijene u more, u dubinu kao u daljinu, u teškom disanju i zadržavanju daha, u bacanju onamo odakle je došao/došla, u ulaženju i izlaženju iz daljine i dubine - možemo predočiti suvremenog ruskog pisca.

Jer taman nakon što se već pomalo ohladila vijest da su s vidljivih mjesta polica moskovskih knjižara na manje vidljivo mjesto sklonjena djela Borisa Akunjina, Dmitrija Bikova, Viktora Vahštajna, Vladimira Kara-Murze, Ljudmile Ulicke te nekolicine drugih pisaca i spisateljica (osim što su knjige sklonjene, zaposlenici knjižara dobili su ciničnu uputu da sa zainteresiranim kupcima ne ulaze u polemike), novu je buru na društvenim mrežama nedavno podigla preporuka o 250 knjiga zabranjenih u Ruskoj Federaciji jer sadrže “LGBTQ propagandu”. Popis koji je sačinila internetska trgovina Megamarket sadrži i neka po ne potpuno jasnim kriterijima optužena književna djela, poput “Netočke Nezvanove” Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ili “U potrazi za izgubljenim vremenom” Marcela Prousta. Premda trenutačno ne postoje dokazi da se takva zabrana doista i planira primijeniti u Ruskoj Federaciji, pa joj stoga, barem zasad, ne treba pridavati suviše pozornosti, nekoliko činjenica je neospornih: Grigorij Čhartišvilji (pseudonim: Boris Akunjin), autor i kod nas prevedenih i rado čitanih kriminalističkih romana o Erastu Fandorinu, odnedavno se u Ruskoj Federaciji smatra “inozemnim agentom” kao i Ljudmila Ulicka. A romani koji se i izrijekom bave LGBTQ tematikom, poput “Rane” Oksane Vasjakine (koja bi uskoro u Hrvatskoj trebala ugledati svjetlo dana), već se neko vrijeme ne izlistavaju u pretraživačima OZON-a ili sličnih internetskih trgovina, lociranih u Ruskoj Federaciji. Dok romane Borisa Akunjina potencijalni čitatelj može naručiti jedino nakon potvrde o punoljetnosti. Do sada ne postoje mjerodavni podaci o broju književnih tekstova koji su trebali biti objavljeni u Ruskoj Federaciji, ali su iz izdavačkog plana povučeni zbog - u ovim geopolitičkim okolnostima - nepoćudne tematike.

 | Author: A. Savin/CC BY-SA 3.0 Boris Akunjin A. Savin/CC BY-SA 3.0

Ipak, iako je već postalo uobičajeno govoriti i pisati o krizi i oslabljenom društvenom i političkom dometu pisane riječi, ovakve zabrane zapravo dokazuju nešto suprotno: da književni tekst i pisana riječ nešto ne znače, tj. da nemaju mogućnost mijenjati izvanknjiževnu stvarnost te utjecati na status i putanje kretanja političkih i društvenih debata, ne bi im se pridavalo toliko pozornosti. Iako je i rusko društvo, barem od perestrojke, slijedilo globalne tendencije i sve više prestajalo biti književnocentričnim, zanimljivo je primijetiti da se u ovim novim okolnostima zapravo osnažuje institucija književnosti te se ispisuje nova stranica dugotrajnog, barem od 9. stoljeća starog, složenog odnosa pisca i vlasti.

Postoji li, uostalom, bolja i primamljivija preporuka za čitanje određenog književnog djela od njegove zabrane?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.