Sastavnica civilizacije jest i sposobnost stjecanja pouka iz prošlosti bez potrebe da se toj prošlosti uvijek iznova neposredno svjedoči” Domovine, Osobna povijest Europe, Timothy Garton Ash
“U Europi je Nulta ona godina koja se vraća” – ta je godina različita u gotovo svakoj zemlji, ispravno primjećuje Timothy Garton Ash i kreće se u razdoblju od 1944., pa i 1943. za dio Italije, do 1995. Odnosno priča još nije završila, Ukrajina još čeka svoju Nultu godinu. Ja bih dodao kako je Nulta godina različita i u samim zemljama, već onako kako su se njihove osobne i obiteljske povijesti ispreplele s onom velikom i bešćutnom. Ashton pokušava, i uglavnom uspijeva, ispričati veliku povijest Europe od 1945. na osoban način. I mora se reći da je možda i ponajbolje pokušao razumjeti one kojima je Nulta godina, ustvari, bila 1989.
Uostalom, kao povjesničar i novinar svjedočio je većini velikih događaja, putovao iza Željezne zavjese, pokušavao razumjeti život u onoj točki u kojoj se ona spaja s velikom poviješću. Zato mu i uspijeva ispričati osobnu povijest Europe, osobnu povijest Domovina, ali i svoju osobnu povijest ljubavi prema Europi. Ipak, mora se to reći, Timothy Garton Ash tu je osobnu povijest Domovina i Europe, na trenutke pretvorio u navijačku, a samim time isključivu na onaj način na koji su navijači isključivi prema svemu što ne odgovara njihovu narativu. Nažalost, takav je upravo prema Hrvatskoj, o kojoj malo što ima reći, kao što vrlo malo kaže o tome što je to točno dovelo do rata u bivšoj Jugoslaviji. Naravno, nije problem u tome što, recimo to tako, Ash baš i ne navija za Hrvatsku nego u tome što ne iznosi sve činjenice. Kao što je ispravno primijetio kako se velik dio zapadne Europe priklonio jednostavnim i glupim tezama o nekakvom atavističkom sukobu plemena prezentiranima kroz neke knjige - a mora mu se priznati da te teze Ash s gađenjem odbacuje – tako i on malo toga objašnjava. Samo iznosi neke činjenice, ali ne i mnoge druge koje bi te činjenice osvijetlile. Ponavljajući jedan drugi, također zapadnoeuropski stav (koji, doduše, nikome ne pada na pamet javno izgovoriti, ali se negdje ispod svih slojeva krije), a to je da smo im svi mi na ovim prostorima simpatični samo kad smo romantični gubitnici. U svim ostalim situacijama i nismo im tako simpatični. U najmanju ruku.
Timothy Garton Ash je razumio, pa čak i vidio ljepotu u tom nekom običnom životu u kojem nedostaje blagostanje zapada, ali u nedostatku blagostanja ima se slobodnog vremena u kojem se druži, pjeva, razgovara. Isto tako vidi i kako to nestaje u godinama tranzicije. On je definitivno zagovornik Europe, zagovornik cijele Europe iako ne nudi konačne odgovore kako bi ta Europa u budućnosti trebala izgledati, kako tu zajednicu država i naroda čiji je službeni jezik, kako bi rekao Umberto Eco, prijevod, učiniti nečim višim od same zajednice. I bi li to trebalo uopće učiniti. Isto tako on vrlo dobro prepoznaje krize u koje Europa upada i na koje nema odgovora. Ističući točne i ključne detalje koje oslikavaju nerazumijevanje, pa i ne baš dobre namjere. Poput Mitterrandova prijedloga za stvaranje nekakve konfederacije kojom bi zemlje istočne Europe ostale u nekoj vječitoj čekaonici. Primjećuje i njezinu nemoć i dvostruka mjerila te kršenja pravila koja je sama postavila. Naravno, ako pravila krše veliki i jaki. Onima manjima kršenje pravila bit će tolerirano tek ponekad i vrlo kratko.
A tu je i taj strah od neprestanog ponavljanja povijesti iz koje se ništa nije naučilo – u trenucima u kojima Rusija kreće u osvajanje Ukrajine europski čelnici ponašaju se prilično slično kao i kad su počinjali ratovi na ovim prostorima. Zaokupljeni sobom, vlastitim državama i vlastitim interesima, teško mogu braniti dostojanstvo neke druge zajednice. Ash nije pretjerano blagonaklon niti prema sunarodnjacima, koji su odlučili izaći iz Europe, odnosno Europske zajednice. On sam njezin je vatreni zagovornik, ali nastoji razumjeti one koji su glasali protiv, njih ustvari vrlo dobro razumije, kao što dobro prepoznaje kako su oni neodlučni bili navučeni i prevareni da glasaju za izlazak, te točno upire prstom u one koji su u zadnji tren okretali kaput ili cijelo vrijeme držali figu u džepu.
Međutim, ono najbolje su sitne vinjete, detalji, romaneskni pasaži, u kojima se obična, osobna povijest susreće s onom velikom i bešćutnom. U tome je Ash najbolji i u tim detaljima, često pravim malim grčkim tragedijama (ili u rjeđim slučajevima komedijama) on pokazuje dubinsko razumijevanje i nudi slike kakve se rijetko mogu naći u povijesnim knjigama. Poput one u kojoj se na križanju stanica željeznice istočnog i zapadnog Berlina prebjeg na zapad i njegova obitelj, koja je ostala na istoku, mogu na trenutak vidjeti, gotovo pa dodirnuti, ali ne i zagrliti. Iako posljednja poglavlja ne nude najoptimističniju sliku budućnosti Europe, ustvari je optimist. Kao što i sam kaže za stvaranje Europe kakvu danas poznajemo, za pad Zida nije bilo potrebno čudo nego niz čuda u određenom trenutku i s određenim karakterima na sceni. Pa bi tako, da sve to nestane, opet bio potreban niz čuda i niz karaktera na sceni. Nažalost, neki karakteri već su tu, nadajmo se da ih neće biti još.
