I dok sam tako, zakovane mašte, Zlatku Crnkoviću i bezimenom krdu golemih sivih štakora, koji su nakon objavljivanja “Rute Tannenbaum” iskakali iz mraka pa mi grizli petne tetive, odgovarao na način na koji nikad nisam učiteljici Aidi i razrednim drugaricama i drugovima iz drugoga dva, zapravo sam pun nekoga vječnog i nesmirenog očaja ponovo ispisivao ono svoje K, L, N, r, i izgovarao rajčica i vrhnje. I onda je u utorak, 11. rujna 1973. na radiju i televiziji objavljeno da su vojne postrojbe pod zapovjedništvom generala Pinocheta topovima i navođenim raketama zasule Palacio de la Moneda, predsjedničku palaču u Santiago de Chileu, i da je predsjednik Salvador Allende vjerojatno ubijen.
Tu napokon nešto izranja iz magmom zatrpane memorije, i iz prethodnih uzaludnih nastojanja da se rekonstruira prvi tjedan škole u drugom dva razredu Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, na Banjskom brijegu, na Mejtašu, u Sarajevu. Jasno pamtim ekran crnobijelog televizora na Sepetarevcu, pogled s kauča, i fotografske prizore bombardirane palače. Pamtim Allendeovu sliku s vojničkim šljemom na glavi i pogledom negdje u visine. I pamtim iz te večeri uzbuđeni glas dopisnika Tanjuga odnekud iz Latinske Amerike, možda baš iz Santiaga, koji izvještava o događajima, i pamtim lice Augusta Pinocheta, hladno i nepomično, lice čovjeka u uniformi i pod šapkom, sakriveno neprobojnim tamnim naočalama. Ono što će se dalje događati i što na Sepetarevac stiže preko televizijskih slika, novinskih članaka i fotografija iz Oslobođenja na koje smo pretplaćeni, pa u rukama držim ispresavijane novine, mokre od jutarnje rose i inja, i od tiskarskih boja crne i plave - Oslobođenje tih se godina radnim danima štampa u toj kombinaciji boja, a samo je nedjeljom crno-crveno - dio je mitološke konstrukcije puča i diktature fašističke vojne hunte, koja je potom uslijedila u Čileu.
Taj mit jedan je od dugog niza nikad katalogiziranih mitova iz kojih se djetinjstvo dalje razvijalo i koji svi zajedno tvore opis ličnosti i romanesknu biografiju pripovjedača i glavnog junaka, a koja bi, ako bi ikad bila napisana, morala biti uznemirujuće ambiciozna knjiga, žanrovski postavljena između Joyceova “Uliksa” i romaneskne epopeje Uwea Johnsona “Jahrestage: Aus dem Leben von Gesine Cresspahl”. Takva bi knjiga, vjerojatno, imala dvije-tri tisuće stranica, iziskivala bi silan, možda i samoubilački mentalni i emocionalni angažman, ali je ugodno sanjariti o njoj. A onda je u snu čitati s unutarnje strane čeone kosti. Drugi će put, godine 2001. 11. rujna ponovo biti utorak.
U sjećanjima ovako to biva: jutro je u Kopernikovoj 5, u tom stanu u kojem sam proveo posljednje godine prije zagrebačkog ukorjenjenja, žena s kojom sam živio zastala je u prolazu s lijeve strane televizora, a ja sam, sjedeći na otomanu, sa stolića pred sobom uzeo daljinski i uključio televizor. To sam učinio jasno osjetivši da se nešto događa.
Naprosto sam znao, i ona je znala, da nastupa apokalipsa, premeću se svijet i kosmos, i u tom premetanju za koje se ne može znati kakvo je, dobro ili zlo, kao što se ni za apokalipsu zapravo ne zna što iza nje slijedi, valjalo bi uključiti televizor i provjeriti što se događa. Trebalo bi uloviti slijed događaja, priključiti se onom neizbježnom, učiniti to po vlastitoj volji, jer ionako će sve isto poteći i bez našega pristanka. Na ekranu pojavila se slika, prizori Manhattana, upravo onog dijela grada u kojem ću u jednom hotelu iznad Tritity Church, ili Crkve svetoga Trojstva, na proljeće 2024. proživjeti šest dana života. Premda je u gornjem desnom uglu bio znak Hrvatske radiotelevizije, glas koji se čuo govorio je engleski. Nije bilo prijevoda. A taj glas nije zvučao kao da pripada televizijskom novinaru, reporteru ili političaru.
Jutarnjost ovoga događaja možda je i najvažniji detalj u cijeloj priči. Apokalipsa započinje s jutrom. U mom je iskustvu uvijek tako. Rat je u Sarajevu započeo ujutro 5. travnja 1992: budeći se čuo sam prvu daleku eksploziju i mitraljeske rafale kako međusobno razgovaraju; tada sam znao da započinje nešto što je različito od svega što je ranije bilo, nešto što istovremeno mijenja i prošlost, skupa sa svim mojim sjećanjima. Započinje jutarnja apokalipsa. Isto tako, dvadeset godina ranije, ujutro 4. rujna 1972, probuđen sam u sedam ujutro, prvi dan je škole, u strahu sam jer nisam još uvijek naučio vezati cipele, i taj strah donekle ipak poništava osjećaj da započinje nešto čega nikada ranije nije bilo i što nikada neće prestati. Započinje jutarnja apokalipsa.
U zbilji, međutim, 11. rujna 2001, u vrijeme kada sam uzeo daljinac i uključio televizor, nije bilo jutro. Bilo je kasno popodne.
Skoro je već prošao dan, a jutro je u New Yorku. Šest sati je vremenske razlike, koja će se protokom vremena izgubiti. Dvadeset i pet godina kasnije zagrebačko i njujorško jutro bivaju isto, u skladu sa činjenicom da apokalipsa uvijek započinje jutrom. Kao u onoj dalmatinskoj pjesmi, apokaliptičnoj uspavanki, u kojoj će se spomenuti jutro Sudnjeg dana. Vremenske je razlike možda nestalo, jer je priča o 11. rujnu 2001. toliko puta ponovljena, inscenirana i odigrana u nekoliko desetina različitih verzija: dokumentarnih, igranih, književnih, filmskih, i u tom su se ponavljanju naša sjećanja susretala s interpretacijom događaja.
Interpretacija je redovito bivala nalik onome čega se sjećamo, ali nikad posve ista. Ali ono što se ponavlja će nadrasti to što se dogodilo samo jednom, svojom će učestalošću nadistiniti i samu istinu čovjekova života, pa će se tako zagrebačko vrijeme izjednačiti s njujorškim. I to sravnjivanje u sjećanju popodneva s jutrom tim je zanimljivije, jer se svega drugog sjećam. Tačnije, sjećam se tog stana na trinaestom katu u Kopernikovoj 5, sjećam se rasporeda stvari u prostoriji, a naročito se jasno sjećam svih mirisa tog trenutka, 11. rujna 2001, kada se rastvorila slika na ekranu i kada se čuo glas koji govori engleski, premda smo na prvom programu domaće televizije, i koji zvuči kao nečiji privatni glas, glas čovjeka koji nema svijest o tome da je ispred njega mikrofon ili da upravo obavlja neki posao.
Svega se, kažem, mogu sjetiti u toj sobi s pogledom na postaju gradskog autobusa na Ukrajinskoj ulici i na krošnje ispred malenog caffea, pamtim većinu onog što se zbivalo u sljedećih nekoliko sati, dio onog što sam govorio i što mi je ona govorila, samo što u tom sjećanju blijedi pomalo njen lik, tako da mi se na trenutke učini da to i nije ona, žena s kojom sam tada živio, nego da je to Ana, i da s njom, s Anom, razgovaram o onom što se upravo dogodilo.
Taj kvar u sjećanju, iz kojeg s vremenom blijedi stvarna osoba, ona koja se tu doista zatekla 11. rujna 2001, a pojavljuje se ona koje tu nije bilo, koja nikad nije ušla u stan na trinaestom katu Kopernikove broj 5, u prirodi je svakog pamćenja. Sjećanja su, ako u njima doista ima istine, ako nisu puki konstrukt i izmišljotina s kakvom se svjedoči na sudu, izmaknuta iz stvarnosti. Sjećanja su fikcija, koja nastaje nehotično, po logici po kojoj nastaje priča. A ona je, priča, vjeran odraz čovjekove naravi.
