Life Svjetsko prvenstvo 2018
2610 prikaza

Hrvatski izbornici: Preživjeli su atentate i zatvore

Naslovnica Kickera o porazu NDH protiv Trećeg Reicha
Screenshot
Ususret prvoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, objavljujemo seriju feljtona eminentog stručnjaka Pere Zlatara o hrvatskim izbornicima

Na spomen ploči Hrvatskoga nogometnog saveza (HNS), na kojoj će jednoga dana, a možda i ranije, biti uklesana imena svih izbornika, Zlatko Dalić bi trebao biti osamnaesti. Nije naodmet podsjetiti se sažeto na likove i djela muževa koji su, u proteklih 77 godina, od 1940. do danas, sastavljali momčadi Lijepe naše. Jedanaestorica Banovine Hrvatske, ogledala se 1940. četiri puta, u dva navrata sa Švicarskom i isto s Mađarskom.

Za izbornika je imenovan legendarni tajnik zagrebačkoga Građanskog Jozo Jakopić, rođen 1901. u Ljubinju, u Hercegovini, a umro 1948. u Zurichu. gdje je i pokopan. On se domogao dviju pobjeda: oba puta sa Švicarskom, u Zagrebu (4-0) i Bernu (1-0), te uz poraz s Mađarima u Budimpešti (0-1), a s njima je ulovio neriješeno (1-1), u uzvratu, u Zagrebu.

Evo čete koja se sučelila sa Švicarcima, 2. travnja 1940., na lešnatome terenu na Koturaškoj cesti: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Matekalo. Kapetan je bio Mirko Kokotović, dok je prvi, povijesni, pogodak djelo Florijana – Conje Matekala. Desetoricu je dao Građanski, a Concordia jedanaestoga - Zvonka Jazbeca.

U Bernu je pak svih jedanaest momaka došlo iz Građanskoga. Jozo Jakopić je s Mađarima u Budimpešti, 2. svibnja 1940., izveo desetoricu iz svoga Građanskog, kojega je bio svemogući vladar, uz jedinu bijelu vranu iz Concordije - ponovno Jazbec. Banovina Hrvatska se 8. prosinca 1940., u Zagrebu, za nedjeljnoga rana poslijepodneva, predstavila posljednji put. Povrh devetorice iz Građanskog, Jakopić je konačno poklonio vjeru i nezagrebačkim asovima. Protiv veličajnih Mađara uvrstio je Hajdukove majstore s mora: Makaranina Gaju Raffanellija i Zadranina Ratka Kaciana.

Arena Kaliningrad Uhićenja Life Smrt i korupcija na stadionima gdje će igrati Hrvatska

Drugo, trogodišnje, razdoblje je za Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je sredinom 1941. bila primljena za punopravnu jedinku u Međunarodni nogometni savez (FIFA). Do 1944. upisala je 15 susreta s Njemačkom, Slovačkom, Italijom, Rumunjskom, Švicarskom i Bugarskom. Prvi put, u okupiranom Beču, Hrvatska se sudarila s Njemačkom, na stadionu u parku Prateru, 15. lipnja 1941.

Naočigled 10.000 promatrača, izbornik dr. Rudolf Hitrec (38) izveo je družinu s devetoricom purgera iz Građanskoga. Iza kapetana, vratara Franje Glasera, istrčali su: Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Đanić, Cimermančić, Wolfl i Pleše, a s njima tek Ratko Kacian iz Hajduka i Toni Pogačnik iz Concordije. Iako je Hrvatska povela pogotkom rasnoga bombardera Franje – Mare Wolfla, na kraju je ostala zgromljena s previsokih 1-5.

Kao najblistavija zvijezda kod pobjednika zasjao je mlađahni Fritz Walter koji će, trinaest godina potom, slavljenički podignuti pokal nakon što je ondašnja podijeljena Njemačka, Zapadna, s njime kao kapetanom, u finalu prvenstva svijeta, u švicarskom glavnom gradu Bernu, u ljeto 1954., čudesno, s 3-2, potukla dotle nepobjedivu "laku konjicu", Mađarsku, i prvi put se okitila lovorovim vijencem.

Iako izvrstan nogometaš – jednom je, u dvadesetome ljetu, čak i zaigrao za Jugoslaviju (1923. u Zagrebu, u 3-1 pobjedi nad Bugarskom), Rudolf Hitrec je, unatoč dokazanih vrlina, ipak životario u snažnoj sjenci osam godina mlađega brata Ice, koji je izrastao u čaroliju, u najobožavaniji totem iznjedren pod hrvatskim nogometnim svodom. Budući da je stajao čvrsto na zemlji, stariji Hitrec, doktor Rudo, usporedno je, kao prvotimac Concordije i zatim Građanskoga, prilježno studirao medicinu.

Diplomirao je u roku i za aktivnoga trajanja počeo raditi kao liječnik opće prakse. I kao što je samo jednom bio reprezentativac, uglađenome gransenjeru Rudolfu Hitrecu nije se posrećilo nego da također, samo na jednoj utakmici, vitla izborničkim žezlom. Jer netom poslije bečke kalvarije, Miško Zebić, silni sportski povjerenik vlade NDH - u mladosti svestrani natjecatelj (bio je i nogometaš HAŠK-a) - potezom pera presudio je da državno predstavništvo - tako su zvali reprezentaciju - preuzme trener Concordije Bogdan Cuvaj (36), činovnik Prve hrvatske štedionice.

Tim imenovanjem Cuvaj je ujedno i zasjeo u fotelju međunarodnoga tajnika Hrvatskog nogometnog saveza.

Nesvakidašnji je sportski životopis Bogdana Cuvaja, koji je u sljedećih 13 navrata obnašao izborničku dužnost. Nije upamćen čak ni kao ispodprosječni nogometaš u nekoj ispodprosječnoj juniorskoj momčadi u Zagrebu, u kome je rođen, u znamenju Škorpiona, 20. listopada 1905. Ali zato su se njegovi suvremenici spominjali kako je u srednjoškolskoj dobi Cuvaj bio atletičar Concordije, klinjo koji obećava.

Fisht Olympic Stadium, Soči Svjetska prvenstva Life Stadioni duhovi: Ulupali milijarde, sad zjape prazni

Život mu se stubokom izmijenio prije 20. rođendana, kad su ga još, kao đaka Trgovačke akademije, izabrali za trenera hazenašica Concordije. Izumrlu hazenu, preteču rukometa – a igrale su je samo žene – izumili su u Čehoslovačkoj. Bogdan Cuvaj je od tada učestalo nalazio svoje ime u novinama. Redovi o njemu su se udeseterostručili kad su ga 1928. pomazile zvijezde. S curama iz Concordije domogao se naslova najboljih u Jugoslaviji.

Pod stare dane mi se povjerio da je uživao dok je čitao o sebi zato što je izašao iz anonimnosti. Ponajviše stoga jer ga, čim bi mu čuli prezime, više nisu pitali: tko mu je "onaj Cuvaj"? Za neupućene: najpoznatiji među Cuvajima bio je u to vrijeme Bjelovarac Slavko Cuvaj (1851. – 1931.), zloglasni hrvatski ban koji je, ukinuvši Ustav, uveo na velika vrata diktaturu. Narod se pobunio protiv njegove samovlade, a najžešće je prosvjedovala mladež.

Tad je luda sreća sačuvala glavu Slavka Cuvaja. Najprije u lipnju, a potom i u listopadu 1912., preživio je dva atentata. U njega su loše zapucali iz pištolja malodobni Zagrepčani, srednjoškolci, najprije Luka Jukić, a zatim Ivan Planinšćak. Bana je prepala pomisao da se treća urota neće skončati povoljno kao prethodne, pa je potprašio pete i utekao u prijestolni Beč, u kome se i upokojio.

Mlađahni Bogdan Cuvaj, usprkos preranoga, ali nadasve uspješnog ulaska u hazenaške vode, nije utažio radoholičarsku žeđ. Štoviše. I prije trofeja s gospodičnama iz Concordije, zanio se za nogomet, kome, i tad, baš kao i danas, među Hrvatima nije bilo premca po popularnosti. S jeseni 1926. bez novčane naknade prihvatio se vježbanja Concordijinih najmlađih nogometaša. A kad su klupski čelnici vidovito namirisali kako je Cuvaj na putu da izraste u valjana stručnjaka, odriješili su mošnju i platili mu put i boravak u Beču, gdje je, u ljeto 1929., završio ugledni trenerski tečaj.

Po povratku je podastro diplomu ukrašenu najvišim ocjenama i najlaskavijim pohvalama pa su ga, hazarderski rizično, smjesta ustoličili za trenera prve momčadi, mada je, u 24., bio mlađi od većine kojima su ga nametnuli za šefa. Iako dočekan nadmeno i nepovjerljivo ("Kajgod, da nas bu učil šmrklivec koji nigdar pošteno ni igral nogomet!"), Cuvaj, zaštićen od utjecajne gospode iz uprave, nije ustuknuo, nego je zasukao rukave i oštro se latio posla.

Nije poteklo puno vode Savom kad su se klupski djelatnici, likujući, sve u šesnaest, stali razmetati svojim predosjećanjem. Novac uložen u usavršavanje odoskora neznanoga trenera masno se oplodio. Pod Cuvajevim ravnanjem, Concordia je uzjahala nebo i skočila do naziva prvaka Jugoslavije, 1930. i 1932. To su bila jedina dva skalpa u povijesti zagrebačkih zelenih. Uz dodatak da su dečki, čije je domaće igralište bilo na Tratinskoj cesti (današnja Kranjčevićeva), postali i prvi šampioni NDH 1942.

Vladimir Putin Snažni Putin Top News Pravi vladari Rusije: Putinovi generali iz tajne službe

Njihov trener, pogađate, bio je - Bogdan Cuvaj. On se osam ljeta ranije okrunio za najuspješnijega Concordijina loptačkoga učitelja, štono kaže riječ: svih vremena, nakon što je odveo u London jugoslavensku hazenašku vrstu na IV. svjetske ženske igre. Bila je to, zapravo, Concordia pojačana s dvije igračice koja je u kolovozu 1934. u finalu polučila senzacionalni uspjeh pregazivši hametice nedodirljive Čehoslovakinje. Razdragane puce, nove narodne junakinje, spustile su se u Zagreb ravno s tornja Big Bena.

Cuvajev učinak u 13 srazova na čelu nogometne čete NDH skončan je viškom od 6 pobjeda, 4 poraza i 3 neodlučne igre. Najteže ga je izbatinala Italija, 0-4 u Genovi, 5. travnja 1942. No već nakon sedam dana utješio ga je rekordni uspjeh: 6-0 nad Bugarskom u Zagrebu. Cvebu nalazimo u sastavu gostiju koji su stigli s četiri usvojena Bugarina iz skopskoga kluba Makedonija.

Među njima je bio i Kiril Simeonov, odmila zvani Džina, koji je, četiri godine zatim, tad kao Simonovski i nezamjenjivi veznjak Partizana, u majici Jugoslavije sudjelovao 9. svibnja 1946., u prvom poratnom reprezentativnom ogledu, s Čehoslovačkom, u Pragu (2-0). One 1942., 1. studenog, u Stuttgartu dogodio se drugi Cuvajev stresni posrtaj – s Njemačkom (1-5). Golobradi pomagač, 19-godišnji Zagrepčanin Zlatko Čik Čajkovski, HAŠK-ov dragulj, jedini je put zastupao Hrvatsku.

Ali zato je od 1946. do 1955., kao legionar umjetno stvorenoga vojnog kluba Partizan, nakupio 55 utakmica za Jugoslaviju. K tome, 21. listopada 1953. u Londonu, Čik se našao u momčadi Europe, zvane Kontinent, kad je remizirala u antologijskom spektaklu s Engleskom – 4-4. U europskoj elitnoj reprezentaciji od hrvatskih odličnika još su bili hajdukovci Vladimir Beara i Bernard Vukas.

Oprezni Cuvaj nije se upetljao u mrežu ustaške ideologije pa ga čistunska partizanska vlast nije isljeđivala. Po slomu NDH nastavio je trenerski djelovati u zagrebačkim klubovima. Najdulje se zadržao u Lokomotivi (kojoj su, neko kratko vrijeme, ispred imena nadopisali onda napredni, a danas nakaradni pridjev: Crvena Lokomotiva).

Cuvaj se najlošije iskazao s Dinamom 1956. Četvrto mjesto u Saveznoj ligi, iza beogradskih Crvene zvezde, Partizana i Radničkoga, ocijenjeno je kao nemogući podbačaj, daleko od teka nezasitnih nadanja zahtjevnih maksimirskih čelnika. I dovoljan uzrok da Bogdan Cuvaj otpleše samo jedno ljeto. S otkazom u jednoj ruci, drugom je zasvagda zamandalio Dinamova vrata - s izlazne strane.

Kao što nije poveo državno predstavništvo NDH u njezinu prvom okršaju, s Njemačkom u Beču, Cuvaj je izostao i s posljednjega, petnaestog, sa Slovačkom u Zagrebu, 9. travnja 1944. Ukazom, s nadnevkom 27. prosinca 1943., endehazijski guru Miško Zebić - pričem ne spomenuvši Cuvajevo ime - odredio je za novoga izbornika Bernarda Hugla, pripadnika njemačkoga življa iz Vojvodine (rođen 25. siječnja 1908. u Srpskome Miletiću, a u Zagrebu diplomirao na farmaciji).

Zidaneovo isključenje Rusija 2018. Life Nogometni šokovi: Bilo je i krvi, ne samo 'Božje ruke'

Kao brijeg stameni Benda, nekoć sjajni branič Građanskoga, obilno je naplatio jedinu reprezentativnu prigodu. Postava koju je složio pregazila je 7-3 (5-1) Slovačku. Po tri gola zabili su Franjo Wolfl i August Lešnik, a jedan Zvonko Cimermančić. Benda Hugl se držao sigurne karte i na krcatoj Concordiji, pred 8000 gledatelja, izveo svih jedanaest velikana iz Građanskoga, koji je slovio za jednu od najjačih srednjoeuropskih momčadi: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechner, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek, Kokotović.

S ulaskom postrojbi Jugoslavenske armije u Zagreb, 8. svibnja 1945., začela se Huglova golgota. Njegov istočni grijeh, zbog kojega je bio uhićen, mučen i osuđen na šest godina strogoga zatvora, temeljio se na nepobitnome dokazu što je "kao folksdojčer stao u službu njemačkih fašista i domaćih izdajnika te vježbao momčad Wermachta, sastavljenu od Hitlerovih vojnika utaborenih u Zagrebu".

Robijao je peto proljeće u zlovarnome logoru u Staroj Gradiški, kad ga je, s početka 1950., strogi upravitelj zapanjio viješću kojoj se nije nadao ni u najljepšim snovima. Da su mu skresali kaznu za godinu dana. Tim ukazom Bernard Hugl bio je prije vremena oslobođen daljega izdržavanja kazne. Po povratku u Zagreb saznao je da su njegovi suigrači iz Građanskoga molili, nagovarali i nagovorili komunističke palatine, okorjele dinamovce, Marka Belinića i tadašnjega predsjednika "modrih" Josipa Mateka Kolara, da ga puste prije isteka presude.

Uzniku je pogodovalo što je Dinamo panično tragao za prikladnim trenerom pa im se "gradišćanski Hrvat" nametnuo kao savršeno rješenje. Hugl je vodio dečke iz Maksimirske ceste 128 tijekom triju prvenstava dok se igralo s proljeća na jesen, suprotno uvriježenu ciklusu: jesen – proljeće. S njime su 1950. skončali ligu kao četvrti, a potom bili drugi 1951. u Dinamovu ikad najnesretnijem ligaškom sudjelovanju.

Tri kola prije kraja čuvali su nedohvatljivih pet bodova više od Crvene zvezde (onda su pobjede donosile dva boda), a naslov im je, zamislite, izmigoljio za nevjerojatnih, mikroskopski sićušnih, 12 tisućinki! I napokon 1953. još jedno neželjeno četvrto mjesto. Poslije neshvatljivo profućkanoga zvanja prvaka, koji mu se već njihao u zagrljaju, Hugl se zadovoljio Kupom maršala Tita 1951., prvim koji je ukrasio izlog Dinamove trofejne dvorane. "Modri" su u finalu oborili novosadsku Vojvodinu dva puta s po 2-0.

Benda Hugl je iz Zagreba proslijedio u Mostar i uveo Velež u Prvu ligu, da se potom s Neretve usidri na Dravi. No unatoč uzornih sportskih dostignuća s tamošnjim Proleterom, o njemu se u Osijeku više raspravljalo što je dva mjeseca glavinjao u istražnom pritvoru. Pukla je "afera bunda" s potplaćivanjem sudaca, kad je policija osumnjičila, ulisičila i strpala u "marice" više nogometnih lica, sudaca, trenera i kladilaca. I tko zna koliko bi Benda tavorio iza rešetaka, da mu Ivan Špika, predsjednik Proletera, političar i gospodarstvenik na glasu - uvjerivši se kako je njegov trener osumnjičen bez krivice kriv – nije ishodio otpust na slobodu.

"Brzom brzinom" omogućio je Bendi Huglu da dobije putovnicu, koju su mu dotle uskraćivali. I dao mu mig da, za vlastito dobro, čim prije napusti zemlju i ne vraća se. Dašto da je poslušao Špikin dobrohotni savjet i u jesen 1956. otisnuo se u zemlju svojih predaka. Nijemci su bili potanko upućeni u Huglovo znanje, toliko da ga je njihov genijalni izbornik Sepp Herberger smjesta uzeo za prvog pomoćnika. I to kad je Njemačka još plivala u ponosu i zanosu jer su se, dvije godine ranije, panceri vratili iz Švicarske kao svjetski prvaci. Hugl je umro 10. travnja 1982. i počiva u Heilbronnu.

Kim Jong-Un i Sergej Lavrov provokacija Top News Rusi dali Kimu kutiju za "najveće tajne"

U Zagrebu mu je ostao sin, Bernard mlađi, koji je od 1955. do 1959. igrao u snažnom Dinamu, branič kao i otac, rame uz rame s asovima kakvi su bili: braća Ivica i Drago Horvat, Kralj, Crnković, Željko Čajkovski, Perušić, Matuš, Jerković, Zambata, Vlatko Marković, Šikić, Šantek, Režek, Mantula, Košćak, Benko, Luka Lipošinović, Osojnak, Rede, Kurtović, Majerović, Pašić...

U svojem trećem poglavlju, u drugoj Jugoslaviji – dok je Hrvatska bila jedna od šest republika u sklopu federalne države - sklopljen je mršavi krug, s dva dvoboja. Prvi, s Indonezijom (5-2), upriličen je u Zagrebu, 12. rujna 1956., po izričitoj želji njezina šefa države Ahmeda Sukarna, i to stoga što je u toj prostranoj azijskoj zemlji s više od tisuću otoka kao zakon bio utisnut u ličnosti trenera, Zagrepčanina Tonija Pogačnika.

Hrvatsku momčad sastavila je, prvi i jedini put, komisija od ranijih reprezentativaca: Lea Lemešića, Brune Kneževića i Franje Wolfla. Najvremešniji u cijenjenom trojcu stručnjaka bio je Lemešić, rođen 1908. u Sinju. Čeljad koja doživljava treću dob, sjeća se da su šjor Lea, od 1946. do 1960., tijekom četrnaest sezona, hvalili kao najpoštenijega među elitnim sucima u Jugoslaviji. Sudio je na Olimpijskim igrama u Londonu 1948., kao i na tri svjetska prvenstva zaredom (Brazil 1950., Švicarska 1954. i Švedska 1958.).

Berezniki Ruski rulet Life Grad duhova gutaju ogromni krateri koji se otvaraju

Tek se najprilježniji povjesničari podsjete paklenoga napadača Lemešića, totema Hajduka, koji je za "bile" upisao 491 utakmicu, s njima se dvaput dičio osvojenim prvenstvima (1927. i 1929.), te 1932. bio naj strijelac lige: kad je u 18 susreta zabio jednaki broj pogodaka. Pet "kapica" za reprezentaciju Jugoslavije začinio je s tri pogotka. Sedam godina mlađi od Lea Lemešića, Bruno Knežević (1915. – 1982.), ugledao je svjetlo dana u Trilju, u srcu Sinjske krajine.

Njegova sportska prošlost bila je neusporedivo siromašnija od Lemešićeve i Wolflove, samo jednom je dogurao do jugoslavenske državne vrste. Knežević je stekao ugledno ime u beogradskome BSK, u čijim redovima je, osim njega, blistalo još niz Hrvata. Među najznačajnijima: vratar Srđan Mrkušić iz Sinja (napustivši Split i Hajduk doživotno se udomio u Beogradu) te Osječani: Franjo Glaser, Gustav Lechner i Ernest Dubac.

Treći čovjek iz komisije, Zagrepčanin Franjo – Mara Wolfl (1918. – 1987.), pristupio je obilazno Građanskom. Iz pivarskoga Plzena, u Češkoj, gdje je tri godine učio za preciznoga mehaničara i ganjao loptu za sitne novce u prvoligašu Victoriji. Na prva dva poratna prvenstva Jugoslavije Mara se sa 16 pogodaka okrunio kao prvi premoćni strijelac. U onom drugom (1947. – 1948). postigao je dvaput više pogodaka (32) od drugoga koji mu je stajao daleko iza leđa, Bobe Mihailovića iz Partizana (16) i trećega Frane Matošića iz Hajduka (15).

Za reprezentacije Kraljevine i Republike Jugoslavije, krajnje zapostavljeni Wolfl ima ništavnih 12 igara, uz 6 pogodaka. U međuvremenu (1941. - 1944.) bilježi 18 sudjelovanja, uz 13 pogodaka za NDH. Slavodobitnik je srebrne kolajne s Olimpijskih igara u Londonu 1948. (u finalu poraz od premoćnije Švedske 1-3). Lemešić i Wolfl bijahu također članovi komisija koje su nakratko sastavljale reprezentaciju Jugoslavije (1953. i 1954.)

U idućem nastavku feljtona pročitajte kako je u tajnosti organizirana povijesna utakmica Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država 1990. na Maksimiru.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.