Scenarij zvuči kao iz hollywoodskog špijunskog filma, no prema nizu izvješća uglednih svjetskih medija, temeljenih na izjavama bivših američkih i visokih iranskih dužnosnika, riječ je o stvarnoj, višegodišnjoj tajnoj operaciji. Izraelska obavještajna agencija Mossad godinama je provodila nevjerojatno složen i riskantan plan vrbovanja bivšeg iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinedžada, s ciljem da ga se postavi na čelo Irana nakon svrgavanja režima ajatolaha. Operacija koja je uključivala tajne sastanke na vrhu, financiranje i dramatičnu akciju izvlačenja iz Teherana, doživjela je neuspjeh u kaosu rata koji je izbio u veljači 2026. godine. Na kraju, čovjek koji je svijetu ostao poznat po poricanju Holokausta i pozivima na uništenje Izraela, završio je kao zatočenik vlastitog režima, a cijela priča otkrila je duboke strateške promašaje i tinjajuće nepovjerenje između Izraela i njegovog najvećeg saveznika, Sjedinjenih Američkih Država.
Klupko se počelo odmotavati još 2024. godine, daleko od bliskoistočne bojišnice, u glavnom gradu Mađarske. Na poziv Sveučilišta javnih službi Ludovika, Ahmadinedžad je stigao u Budimpeštu kako bi sudjelovao na konferenciji o klimatskim promjenama. Međutim, pozivnica, upućena na poticaj visokih dužnosnika mađarske vlade, bila je samo paravan. Gergely Deli, rektor sveučilišta, kasnije je priznao da mu je rečeno kako će konferencija poslužiti kao pokriće za tajne razgovore između bivšeg iranskog predsjednika i izraelskih obavještajaca. Unatoč zabrinutosti za vlastitu i reputaciju sveučilišta, Deli je pristao.
Koliko je operacija bila važna za Izrael, svjedoči i činjenica da je tadašnji šef Mossada, David Barnea, osobno otputovao u Budimpeštu kako bi se sastao s Ahmadinedžadom. Prema izvješćima, Barnea je zbog tog sastanka čak preskočio važne sigurnosne konzultacije s premijerom Benjaminom Netanyahuom o ratu u Gazi, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu. Nakon sastanka, Mossad je obavijestio američku CIA-u da je uspješno uspostavio komunikacijski kanal s bivšim iranskim predsjednikom. U godinama koje su uslijedile, Izrael je navodno izvršio nekoliko tajnih uplata Aliju Akbaru Javanfekru, Ahmadinedžadovom glasnogovorniku, a izraelski agenti sastali su se s njim još nekoliko puta. Mossad je, prema tvrdnjama, pokrivao i troškove putovanja i smještaja za Ahmadinedžada tijekom njegovih boravaka u inozemstvu, uključujući i posjet Gvatemali 2023. godine, državi s tradicionalno bliskim vezama s Izraelom.
Zašto je Izrael izabrao poricatelja Holokausta?
Odluka da se kao potencijalni saveznik odabere upravo Mahmoud Ahmadinedžad na prvu se čini potpuno neshvatljivom. Tijekom svog predsjedničkog mandata od 2005. do 2013. godine, Ahmadinedžad je bio simbol najradikalnijeg krila iranskog režima. Ubrzao je nuklearni program, opetovano pozivao na brisanje Izraela s karte svijeta i bio pokrovitelj "znanstvene" konferencije u Teheranu čiji je cilj bio dovesti u pitanje autentičnost Holokausta, koji je nazivao "mitom". Ipak, izraelski stratezi u njemu nisu vidjeli ideološkog saveznika, već iskoristivu figuru za tranzicijsko razdoblje. Njegova politička pozicija bila je jedinstvena: istovremeno je bio produkt Islamske Republike, ali i oštar kritičar njezinih elita.
Nakon odlaska s vlasti, njegov odnos s vrhovnim vođom Alijem Hameneijem i Islamskom revolucionarnom gardom (IRGC) ozbiljno se narušio, pogotovo zbog sukoba oko imenovanja i kontrole nad obavještajnim službama. Establishment ga je progresivno marginalizirao: tri puta mu je Vijeće čuvara blokiralo kandidaturu na predsjedničkim izborima, suradnici su mu uhićivani, a javno djelovanje ograničeno. Ta frustracija i osjećaj izdaje učinili su ga, u očima Mossada, potencijalno otvorenim za suradnju. Bio je prepoznatljivo ime u Iranu, zadržao je dio populističke podrške među siromašnijim slojevima i, za razliku od oporbenih figura u egzilu, poznavao je mehanizme funkcioniranja države. Abdolreza Davari, njegov bivši savjetnik, tvrdi da ga nije motivirao novac.
- On ima novca, ima široku ekonomsku mrežu. Učinio bi to zbog moći. On želi biti na čelu moći - rekao je Davari u telefonskom razgovoru za The New York Times.
Njegovu transformaciju pratio je i potpuni vizualni preobražaj. Počeo je raditi na svom engleskom jeziku, nekada neurednu bradu počeo je podrezivati, odbacio je svoj zaštitni znak, bijelu jaknu, a navodno se podvrgnuo i tretmanima botoksom. U javnim istupima počeo je kritizirati brutalno gušenje prosvjeda, iako je i sam bio na čelu represije nad "zelenim pokretom" nakon spornih izbora 2009. godine. Njegovi suradnici tvrdili su da je, u slučaju povratka na vlast, bio spreman normalizirati odnose s Izraelom kroz Abrahamov sporazum.
Propast 'Operacije Mačak u čizmama'
Plan je trebao ući u završnu fazu krajem veljače 2026., na samom početku zajedničke američko-izraelske vojne kampanje protiv Irana. U prvim valovima napada, u kojima su gađane stotine ciljeva diljem zemlje, ubijen je i vrhovni vođa Ali Hamenei, što je stvorilo vakuum moći koji je Izrael namjeravao iskoristiti. Prema detaljima plana, izraelski zračni udar precizno je gađao Ahmadinedžadov stambeni kompleks u teheranskoj četvrti Narmak. Mete nisu bile on, već zgrada u kojoj je bio smješten njegov tim tjelohranitelja i njegovo oklopno vozilo. Cilj je bio stvoriti kaos pod čijim bi ga okriljem operativci Mossada izvukli.
Ubrzo nakon napada, crni automobil s četiri Mossadova agenta pokupio je Ahmadinedžada i odvezao ga u sigurnu kuću u Teheranu. Tu je plan, interno nazvan "Operacija Mačak u čizmama", počeo pucati po šavovima. Bivši predsjednik navodno je postajao sve nepovjerljiviji i bio je bijesan zbog, kako je smatrao, "pomahnitale" i loše izvedene misije spašavanja. Razočaran i ljut, odbio je izraelski plan da ga se postavi na vlast te je pod "misterioznim okolnostima" napustio sigurnu kuću. Cijela operacija od samog početka bila je predmet spora unutar izraelskog vrha. Tzachi Hanegbi, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost, navodno je planove odbacio kao "divlje fantazije", a načelnik glavnog stožera izraelske vojske, Eyal Zamir, naredio je obustavu operacije samo tri dana prije početka. No, premijer Netanyahu je ignorirao njihove primjedbe i osobno naredio da se s planom nastavi.
Nakon što je napustio sigurnu kuću, Ahmadinedžad je nestao iz javnosti na nekoliko mjeseci. Iranske vlasti su u međuvremenu otkrile velik dio njegovih kontakata s Izraelom. Uhitila ga je Revolucionarna garda i stavili su ga u kućni pritvor. Njegovo prvo pojavljivanje bilo je na sprovodu Alija Hameneija, gdje je bio okružen jakim osiguranjem, vidno lošeg fizičkog i mentalnog stanja. Propast operacije razotkrila je duboko nerazumijevanje Zapada o unutarnjoj dinamici moći u Iranu. Ahmadinedžadov utjecaj do 2026. godine bio je daleko manji nego što su strani analitičari pretpostavljali. Nedostajala mu je organizirana politička baza, podrška unutar IRGC-a i klerikalni legitimitet.
Bez obzira što je propala, operacija je imala snažan psihološki učinak unutar Irana. Režimu je pokazala da vanjski akteri posjeduju detaljne obavještajne podatke, da aktivno rade na vrbovanju elite i da vojnu kampanju prate operacijama političke fragmentacije. To je vjerojatno samo pojačalo unutarnje čistke i paranoju među elitama. Konačno, samo curenje ove priče u američkim medijima vidi se kao jasna poruka Washingtona Tel Avivu. Rat u Iranu nanio je golemu ekonomsku štetu SAD-u i političku štetu administraciji predsjednika Trumpa, a situacija u Hormuškom tjesnacu ni mjesecima kasnije nije bila stabilna. Poruka koju su američki dužnosnici slali svojim izraelskim kolegama bila je nedvosmislena: vaše otmjene špijunske igre nisu donijele promjenu režima kad je bilo najvažnije. Prestanite potresati brod i sjetite se tko vam je posljednji prijatelj na svijetu.
