Rezultat AfD-a u Saskoj-Anhalt možda je stigao iz jedne relativno male njemačke savezne pokrajine, ali odjek mu je mnogo veći od tih 1,7 milijuna birača. Ulrich Siegmund osvojio je oko 44 posto glasova i postao još jedan dokaz da europska radikalna desnica više nije politička fusnota nego ozbiljna snaga koja u nekim državama već diktira tempo, a u drugima se priprema za napad na vlast.
U Bruxellesu se zato rezultat iz Njemačke ne promatra samo kao lokalni fenomen. Kako piše Corriere della Sera, pogled je već usmjeren prema nizu izbora koji slijede u Europi, a posebno prema 2027. godini, kada će na birališta neke od najvećih i politički najvažnijih članica Europske unije. Za europsku desnicu to bi mogla biti godina velikog proboja.
Prvi test stiže vrlo brzo. Već 20. rujna glasat će se u Berlinu i Mecklenburg-Zapadnom Pomorju. Ti će izbori pokazati je li rezultat AfD-a u Saskoj-Anhalt početak šireg vala koji bi mogao ozbiljno promijeniti njemačku politiku.
U Švedskoj se glasa 13. rujna. Socijaldemokrati Magdalene Andersson zasad drže prvo mjesto, ali tik iza njih nalaze se Švedski demokrati, stranka koja je prije dvadesetak godina bila duboko na margini, a danas bez nje praktički nije moguće razumjeti švedsku političku scenu. Riječ je o ultra desnoj, protuimigracijskoj i nacionalističkoj stranci. U listopadu slijede Latvija i Bugarska.
2027. godina velikih europskih izbora
Francuska će na predsjedničke izbore u travnju 2027., a upravo bi Pariz mogao proizvesti najveći politički potres za Europsku uniju. Ako kandidat Rassemblement Nationala (Nacionalno okupljanje) osvoji Elizejsku palaču, odnos snaga u Europi promijenio bi se gotovo preko noći. Francuska nije samo još jedna članica Unije. Ona je nuklearna sila, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a i, zajedno s Njemačkom, jedan od političkih motora europskog projekta. Zato se mogućnost pobjede stranke Marine Le Pen ne promatra samo kroz francusku unutarnju politiku. Takav bi ishod otvorio potpuno nova pitanja o migracijama, granicama, europskim integracijama, odnosu prema Bruxellesu i budućnosti same Europske unije.
Na izbore bi trebale ići i Italija, Španjolska, Grčka i Poljska. Španjolska je danas jedina velika članica EU-a koju vodi socijalistička vlada, dok će u Poljskoj Donald Tusk i njegova Građanska platforma ponovno morati odmjeriti snage s nacionalno-konzervativnim Pravom i pravdom. PiS u Europskom parlamentu sjedi u istoj političkoj obitelji s Braćom Italije Giorgije Meloni, strankom koja je prije nekoliko godina još bila tretirana kao tvrda desnica s margine, a danas vodi jednu od najvećih država Unije. Tu se zapravo najbolje vidi koliko se europski politički teren promijenio. Ono što je još donedavno bilo gotovo nezamislivo danas je normalan dio parlamentarne većine.
Desnica više ne čeka pred vratima
Najbrže su na rezultat AfD-a reagirali Francuzi. Éric Zemmour, predsjednik stranke krajnje desnice Reconquête (Ponovno osvajanje), rezultat iz Njemačke odmah je predstavio kao pobjedu onoga što se sve češće opisuje kao svojevrsna "desničarska internacionala". Njegova stranka u Europskom parlamentu sjedi u skupini Europa suverenih nacija (ESN) zajedno s AfD-om, a Zemmour je iskoristio priliku da ponovno napadne koncept političkog cordon sanitairea.
Riječ je o nepisanom pravilu prema kojem stranke centra i ljevice odbijaju suradnju s krajnjom desnicom, čak i kada ona ima velik broj zastupnika. Prema Zemmouru, upravo je taj model došao do kraja. Njegova je poruka jednostavna: birači sve više glasaju za stranke koje su desetljećima bile gurane na rub političkog sustava, a tradicionalne stranke sve teže mogu ignorirati njihove rezultate. Na potpuno suprotnoj strani političkog spektra Jean-Luc Mélenchon, lider francuske radikalne ljevice, rezultat je opisao kao povratak ekstremne desnice u Njemačkoj i kao dokaz neuspjeha europskih centrističkih politika.
CDU i socijaldemokrati platili cijenu
Rezultat u Saskoj-Anhalt zanimljiv je i zato što nije bio samo glas za AfD. Bio je i glas protiv stranaka koje su desetljećima dominirale njemačkom politikom. Guntram Wolff, profesor na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu (Université libre de Bruxelles) rekao je za Corriere della Sera da je riječ o snažnom protestnom glasu protiv političkog centra. Po Wolffovoj procjeni, rezultat je ujedno i signal nepovjerenja prema saveznoj vlasti. Zato ono što se dogodilo u maloj saveznoj pokrajini može imati mnogo veće posljedice nego što bi se na prvi pogled činilo. Pravo pitanje sada više nije samo koliko će AfD još rasti. Pitanje je koliko će ga još dugo ostale stranke moći držati podalje od vlasti.
Njemački demokršćani godinama ponavljaju da suradnja s AfD-om ne dolazi u obzir. Taj politički zid bio je jedno od temeljnih pravila njemačkog političkog sustava nakon uspona AfD-a. No stvari se očito mijenjaju. Alberto Alemanno, profesor europskog prava na HEC-u u Parizu, upozorava da se politička realnost mijenja toliko brzo da suradnja CDU s AfD-om više ne zvuči tako nevjerojatno. Kako je pojasnio, ono što se već događa u Europskom parlamentu pokazuje koliko je granica postala krhka. Europski pučani u pojedinim glasanjima već računaju na glasove stranaka desno od tradicionalnog konzervativnog bloka. Drugim riječima, zid postoji, ali u njemu je sve više rupa.
U nekim državama on je već odavno srušen. U Italiji Giorgia Meloni vodi vladu. U Austriji je krajnja desnica postala jedna od glavnih političkih snaga. U Švedskoj vlada ovisi o podršci Švedskih demokrata. Ono što se nekad zvalo političkom izolacijom radikalne desnice danas sve češće izgleda kao prijelazna faza.
Europa ide prema novom odnosu snaga
Zbog toga rezultat AfD-a treba gledati mnogo šire od Njemačke. On je dio europskog trenda u kojem tradicionalne stranke centra gube birače, dok nacionalističke, populističke i radikalno desne stranke ulaze u politički mainstream. Neke od njih žele vlast same. Druge žele biti jezičac na vagi. Treće već pokazuju da mogu natjerati mainstream desnicu da preuzme njihove teme, posebno kada je riječ o migracijama, sigurnosti, granicama i odnosu prema Bruxellesu.
Upravo zato će izbori tijekom 2026. i posebno 2027. biti mnogo više od običnog glasanja. Bit će to test pitanja koje se već godinama provlači europskom politikom: je li desni zaokret privremena reakcija nezadovoljnih birača ili početak trajne promjene političkog centra Europe. Rezultat u Saskoj-Anhalt je vrlo glasno upozorenje da se politička karta Europe ponovno crta.
*Uz pomoć AI
