Rijetko koji komad vojne tehnologije uspijeva istovremeno biti simbol apsolutne tehnološke dominacije, predmet žestokih geopolitičkih prijepora i zvijezda popularne kulture. Lockheed Martin F-35 Lightning II, najnapredniji i najskuplji borbeni zrakoplov u povijesti, upravo je to - stroj koji pomiče granice mogućeg, ali čija cijena i složenost izazivaju kontroverze od Washingtona do Ankare i Jeruzalema. Njegova priča nije samo priča o "nevidljivosti" i vatrenoj moći, već i o političkim obećanjima, strateškim savezima i napetostima koje oblikuju globalnu sigurnosnu arhitekturu 21. stoljeća. Donald Trump navodno je spreman Turskoj ponovno otvoriti vrata programa F-35 što je uzburkalo duhove na Bliskom istoku i stavilo na kušnju dugogodišnja savezništva.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvao je Washington da ne prodaje Turskoj napredno američko naoružanje. Ankaru je opisao kao režim pod snažnim utjecajem Muslimanskog bratstva te upozorio da bi takva prodaja narušila ravnotežu snaga na Bliskom istoku. Trump je ranije dao naslutiti da bi mogao odobriti prodaju motora F110 Turskoj, potrebnih za razvoj turskog borbenog zrakoplova KAAN, ali i otvoriti vrata povratku Ankare u program F-35. Turska je iz tog programa isključena 2019. nakon kupnje ruskog proturaketnog sustava S-400, što je izazvalo ozbiljan sukob s Washingtonom. Prodaja F-35 Turskoj bila bi važna politička gesta prema Ankari, ali joj se, osim Izraela, protivi i Grčka. Američki zakon zasad ne dopušta povratak Turske u program F-35 dok god Ankara posjeduje ruski sustav S-400.
Korijeni programa F-35 sežu u strateške realnosti posthladnoratovskog doba. Američko Ministarstvo obrane suočilo se s golemim izazovom zamjene čitave lepeze specijaliziranih, zastarjelih zrakoplova u svojim oružanim snagama. Zrakoplovstvo je tražilo nasljednika za radnog konja F-16 Fighting Falcon i legendarni A-10 Thunderbolt II. Mornarici je trebala zamjena za palubne lovce F/A-18 Hornet, dok su marinci morali umiroviti svoje jedinstvene AV-8B Harrier avione s vertikalnim polijetanjem. Razvijanje posebnog zrakoplova za svaku od tih uloga smatralo se financijski neodrživim. Rješenje je pronađeno u ambicioznom programu Joint Strike Fighter (JSF), čiji je cilj bio stvoriti jednu, svestranu obitelj lovaca s visokim stupnjem zajedničkih komponenti. Ironično, upravo je ta ambicija "zajedništva", koja je trebala osigurati pristupačnost, stvorila tehničku složenost koja je cijenu vinula u nebo. Inženjersko rješenje za sustav vertikalnog uzgona na verziji F-35B, namijenjenoj marincima, diktiralo je širi presjek trupa koji su naslijedile i druge dvije verzije. To je kompromis koji je dodao težinu i kompleksnost cijeloj obitelji, stvarajući paradoks u kojem je potraga za zajedništvom potkopala temeljni cilj cjenovne pristupačnosti. Tako su nastale tri glavne inačice: F-35A, konvencionalna verzija za zrakoplovstvo; F-35B s mogućnošću kratkog uzlijetanja i okomitog slijetanja (STOVL) za marince; i F-35C, palubna verzija s većim krilima i ojačanim stajnim trapom za nosače zrakoplova.
Vrijednost F-35 ne proizlazi iz tradicionalnih mjerila borbenih performansi poput maksimalne brzine ili agilnosti. Iako može izvoditi manevre pod opterećenjem od 9g i postići brzinu od 1,6 Macha s punim unutarnjim naoružanjem, F-35 nije dizajniran da bude najbrži lovac na nebu. Njegova prava snaga je računalna. Službena literatura i vojni stratezi opisuju ga kao "kvoterbeka na nebu" ili "umreženi senzor-strijelac", čija je primarna uloga vidjeti, odlučiti i usmjeriti bitku, često za druge platforme. Njegova temeljna filozofija je pobijediti u borbi koristeći superiorne informacije kako bi se oružje primijenilo s pozicije prednosti, čineći tradicionalnu blisku zračnu borbu scenarijem koji je F-35 projektiran da u potpunosti izbjegne. Taj "pogled s neba" omogućuje mu revolucionarna tehnologija. Srce zrakoplova je integrirani paket moćnih elektroničkih senzora, uključujući napredni AN/APG-81 AESA radar i distribuirani sustav otvora (DAS) sa šest infracrvenih kamera koje pilotu pružaju sferni pogled od 360 stupnjeva, omogućujući mu da doslovno "vidi kroz" pod kokpita. Revolucionarni aspekt je sposobnost zrakoplova da obradi i spoji ogromne količine podataka iz vlastitih senzora s informacijama s vanjskih izvora poput AWACS-a ili drugih F-35 zrakoplova, stvarajući jedinstvenu i intuitivnu sliku bojišta. Kako bi zadržao svoju nisku radarsku zamjetljivost, u "stealth modu" nosi oružje i gorivo unutar trupa. No, kada "nevidljivost" nije prioritet, u takozvanom "beast mode" (način zvijeri), može ponijeti do deset tona naoružanja na vanjskim nosačima.
Program F-35 nosi neslavnu titulu najskupljeg oružanog sustava u povijesti. Ukupni troškovi programa tijekom njegova životnog vijeka, koji se proteže sve do 2088. godine, procjenjuju se na nevjerojatnih 2,1 bilijun američkih dolara. Ta vrtoglava brojka često se izvlači iz konteksta. Ona obuhvaća razvoj, proizvodnju planiranih gotovo 2500 zrakoplova za sve grane američke vojske, te, što je najvažnije, sve troškove održavanja i operacija tijekom gotovo jednog stoljeća. Upravo održavanje čini lavovski dio troškova, otprilike 75 posto ukupne cijene, odnosno oko 1,58 bilijuna dolara. Visoki troškovi održavanja proizlaze iz složenosti zrakoplova, potrebe za stalnim protokom skupih rezervnih dijelova koji dolaze od ograničenog broja ovlaštenih dobavljača, te činjenice da Lockheed Martin posjeduje ključno intelektualno vlasništvo, što vojsku čini ovisnom o kompaniji za određene popravke i dijagnostiku. Cijena samog zrakoplova, takozvani "flyaway cost", znatno je niža i varira ovisno o seriji proizvodnje. Za F-35A ona se kreće oko 82,5 milijuna dolara. No, jedan od najtvrdokornijih problema programa je visoka cijena sata leta (CPFH), koja se procjenjuje na više od 35.000 dolara, znatno iznad originalnog cilja od 25.000 dolara. Ova visoka cijena izravno utječe na borbenu spremnost, prisiljavajući zračne snage da lete manje sati nego što je planirano, što smanjuje trenažu pilota. Program je patio i od strategije "istovremenosti" - prakse započinjanja serijske proizvodnje prije završetka testiranja. To je dovelo do toga da su se dizajnerske pogreške otkrivene tijekom testiranja morale naknadno ispravljati na već proizvedenim zrakoplovima, što je stajalo milijarde dolara i uzrokovalo višegodišnja kašnjenja. Odluka o odobrenju pune serijske proizvodnje, ključna prekretnica koja signalizira zrelost programa, donesena je tek u ožujku 2024., više od 22 godine nakon što je Lockheed Martin dobio ugovor.
Koliko je F-35 komercijalno uspješan najbolje pokazuje podatak da su ga, uz Sjedinjene Države, već kupile ili naručile još 16 države, dok su tri dodatne izrazile ozbiljan interes za njegovu nabavu u budućnosti. Procjenjuje se da bi stranim partnerima ukupno moglo biti isporučeno oko tisuću zrakoplova, ponajprije inačica F-35A i F-35B. Potonju verziju već kupuju Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Japan i Singapur, a vrlo vjerojatno bi joj se mogla priključiti i Južna Koreja.
Za razliku od F-22, F-35 je od početka bio zamišljen i kao veliki izvozni proizvod američke vojne industrije. Ideja je bila da postupno preuzme ulogu koju je desetljećima imao F-16 - ne samo kao okosnica američkog ratnog zrakoplovstva nego i kao glavni borbeni avion namijenjen saveznicima. U projekt su zato od početka uključene i partnerske države, koje sudjeluju u proizvodnji dijela komponenti, ali su istodobno preuzele i dio troškova razvoja i proizvodnje samog zrakoplova.
Nijedan aspekt programa F-35 nije izazvao toliko političke drame kao odnos sa Turskom. Kao jedna od osam partnerskih zemalja, Turska je sudjelovala u razvoju, proizvodila dijelove i planirala kupiti sto zrakoplova. No, sve se promijenilo kada je Ankara, unatoč oštrim protivljenjima Washingtona i NATO-a, odlučila nabaviti ruski protuzračni sustav S-400. Američki dužnosnici smatrali su da bi prisutnost naprednog ruskog radara u blizini F-35 omogućila Moskvi da prikupi ključne podatke o njegovim "stealth" karakteristikama, čime bi se kompromitirala njegova najveća prednost. Zbog toga je Turska 2020. godine službeno isključena iz programa. Međutim, tijekom sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom u Ankari, američki predsjednik Donald Trump signalizirao je mogući preokret. Pohvalivši odnose s Turskom, Trump je izjavio da će donijeti odluku o potencijalnoj prodaji.
- To je odluka koju ćemo donijeti. Imamo vrlo dobar odnos - rekao je Trump, dodavši:
- Imamo bolji odnos s Turskom, i Turska je na mnogo načina bila puno odanija od drugih zemalja za koje mislimo da bi trebale biti odane, tako da, da, to je nešto što bismo svakako razmotrili.
Takva mogućnost izazvala je uzbunu u Izraelu, koji se oštro protivi ideji da Turska dobije najnaprednije lovce. Izrael, koji i sam posjeduje posebnu inačicu F-35I "Adir", smatra prodaju Turskoj prijetnjom svojoj vojnoj nadmoći u regiji. Ova geopolitička napetost pokazuje kako F-35 nije samo oružje, već i ključni instrument vanjske politike i strateškog utjecaja.
U popularnoj kulturi, F-35 je postao sinonim za vrhunsku zrakoplovnu tehnologiju, često povezivan s filmom "Top Gun: Maverick". Međutim, unatoč očekivanjima, Tom Cruise u filmu nije letio na F-35. Glavni razlog je praktične prirode: F-35 je jednosjed, što je onemogućilo snimanje scena s glumcem i kamermanom u kokpitu. Umjesto njega, korišteni su dvosjedi F/A-18 Super Hornet. Zanimljivo je da je predsjednik Trump jednom prilikom, hvaleći zrakoplov, izjavio kako su piloti F-35 "zgodniji od Toma Cruisea" te da imaju "veće i jače tijelo".
Rafale ili F-35: Dva aviona, dvije filozofije rata
Hrvatska je nabavom Rafelea napravila najveći iskorak u povijesti svog ratnog zrakoplovstva. Francuski Dassault Rafale za Zagreb nije samo zamjena za stare MiG-ove, nego ulazak u klub država koje raspolažu modernim, višenamjenskim borbenim avionom zapadne proizvodnje. Usporedba Rafalea s američkim F-35 Lightningom II zapravo je usporedba dviju potpuno različitih filozofija ratovanja u zraku. F-35 je lovac pete generacije, građen oko radarske nevidljivosti, fuzije podataka i informacijske dominacije. Njegova najveća snaga nije samo u tome što ga je teško otkriti, nego u tome što pilotu daje golemu količinu podataka s bojišta i pretvara avion u leteći zapovjedni centar. Rafale je, s druge strane, lovac generacije 4.5 koji se ne oslanja na klasični stealth, nego na svestranost, agilnost, snažno naoružanje i napredni sustav elektroničkog ratovanja SPECTRA. Dok F-35 pokušava prvi vidjeti i prvi pogoditi protivnika, Rafale se oslanja na manevarske sposobnosti, elektroničko ometanje i širok raspon borbenih zadaća - od zračne borbe do udara po ciljevima na zemlji.
Na papiru, F-35A često izgleda povoljnije jer mu se cijena po primjerku kreće oko 80 do 110 milijuna dolara, dok izvozna cijena Rafalea može biti oko 130 milijuna dolara. No prava razlika vidi se tek u dugoročnim troškovima. Sat leta F-35A procjenjuje se na 34.000 do 42.000 dolara, dok Rafaleov sat leta stoji približno 16.500 do 20.000 dolara. Tijekom životnog vijeka cijele flote ta razlika postaje golema.
F-35 je tehnološki napredniji avion, osobito u prodoru kroz snažno branjeni zračni prostor. Rafale je, pak, jeftiniji za korištenje, lakši za održavanje i u mnogim scenarijima operativno fleksibilniji. Uz to, može nositi veliku količinu naoružanja na vanjskim podvjesnim točkama, uključujući projektil dugog dometa Meteor, dok F-35 u stealth konfiguraciji mora ograničiti naoružanje na unutarnje spremnike.
