Zaštitu prirode dobar dio najšire javnosti shvaća kao cjepidlačenje skupine sumnjivaca kojima je više stalo do nekakvih šišmiša ili potoka, nego do napretka. A zaštita prirode zapravo nije ništa drugo nego osobna higijena proširena na okoliš. Većini ljudi čini se uobičajenim i poželjnim redovito održavati čistoću vlastitog tijela, kuće ili dvorišta. Međutim, kad je riječ o čistoći grada u kojem žive, države i kontinenta ili planeta Zemlje, to kao da ih se uopće ne tiče, kao da ih ne obavezuje ni na što.
Područje djelovanja pojedinca je ograničeno, odnosi se uglavnom na mjesto gdje živi i radi, ali posljedice njegova djelovanja osjećaju se na cijelom planetu. Malo je, međutim, vjerojatno da je većina svjesna toga. Recimo, onaj tko je proizveo prvu plastičnu bocu teško da je mogao zamisliti da će jednom oceanima plutati pravi otoci plastičnog otpada veličine Madagaskara. A upravo se to događa danas.
Iz Svjetske organizacije za zaštitu prirode upozoravaju da svaki dan u ocean uđe između 4,8 i 12,7 milijuna tona plastike, od čega je 93 posto komunalni otpad, pa trenutačno oceanima i morima pluta 269.000 tona plastičnog otpada. Malo tko će te plutajuće plastične otoke povezati s vodom, mlijekom, vrhnjem, jabukama i lignjama u plastičnoj ambalaži koje je jutros kupio. A upravo će ta ambalaža završiti u moru.
Jer, kažu podaci, "oko 10 posto plastičnog otpada u morima dolazi s brodova i off shore platformi, a ostatak su pokupile plima i oseka na plaži, donijele rijeke uz koje se gomila komunalni otpad ili vjetar". Kako to izgleda, imalo se prilike vidjeti ovih dana na dubrovačkim plažama na koje su valovi i struje nanijeli gomile plastičnog otpada.
I još je donekle u redu taj vidljivi otpad, njega se može pokupiti, plaže se mogu očistiti, no pravi problem je mikroplastika, sitne čestice plastike kojih su puni oceani, a koje preko hranidbenog lanca završavaju u tijelima riba i potom u tijelu onoga tko ribu pojede. Podaci UN-a kažu da je već danas 30 posto ribe zagađeno mikroplastikom, a ne prestane li se koristiti plastika za jednokratnu uporabu, do 2050. u moru će biti više plastike nego ribe.
Plastični otpad samo je jedan problem Dubrovnika. Drugi, jednako velik, jest mogućnost da zbog sve većeg priljeva turista, to jest zbog nezasitne jurnjave za profitom lokalnih vlasti i poduzetnika, grad bude izbrisan s UNESCO-va popisa svjetske kulturne baštine. Plitvička jezera također su na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, one prirodne. I njima, poput Dubrovnika, prijeti da budu izbrisana s tog popisa.
Kao i u slučaju Dubrovnika, i Plitvička jezera ugrožavaju pohlepa i glupost lokalnih vlasti i poduzetnika, što rezultira sve većim brojem turista te sve većim zagađenjem jezerske vode i okoliša. Već nekoliko godina Zelena akcija upozorava Sabor i druge slične adrese, kao i cjelokupnu javnost na pojačanu apartmanizaciju i komercijalizaciju NP-a Plitvička jezera koje je omogućio Prostorni plan područja posebnih obilježja Nacionalnog parka Plitvička jezera iz 2014., a koji se izravno kosi s primarnom zadaćom NP-a – zaštitom prirode.
Ovih dana zastupnik Živog zida Branimir Bunjac u Saboru je predočio nalaze Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo čiji su službenici na zahtjev DORH-a u srpnju ove godine uzeli uzorke vode u Plitvica Selu, na izvoru Velikog slapa i u potoku Plitvice. Iz tih nalaza, rekao je Bunjac, može se iščitati da se "plitvičko podzemlje i tamošnje vode naveliko zagađuju fekalijama i drugim otpadnim vodama, umjetnim gnojivima, raznim deterdžentima i pesticidima.
U vodi Velikog slapa, recimo, ne bi smio biti ni miligram kanalizacije u jednoj litri, a zabilježen je čak 131 mg/l. I nije za piće, kao ni voda u potoku Plitvica, gdje je u litri nađeno čak 380 miligrama kanalizacijskih voda i 10 miligrama bakterije E coli. Na samim ispustima koncentracije su puno veće pa je, recimo, količina deterdženata 840 puta viša od dopuštene. Otpadnih voda na tim mjestima ne bi smjelo biti više od 35 mg/l, a ima ih 780 mg/l".
Zapravo su lokalne braniteljske udruge zaslužne što su se DORH i HZJZ uopće pozabavili zagađenjem na Plitvicama. One su ljetos organizirale prosvjed, o čemu je tad opširnije pisao Večernji list. Razlog prosvjeda je, kako su obrazložili, "sustavno devastiranje Nacionalnog parka nakon što je Hrvatski sabor 2014. godine prihvatio Prostorni plan područja posebnih obilježja Nacionalnog parka Plitvička jezera, uz suglasnost resornih ministarstava.
Pod krinkom gospodarskog razvoja prostornim planom omogućena je divljačka apartmanizacija u režiji nekolicine vanjskih investitora koji ne prežu ni pred čim. U posljednje dvije godine u Plitvica Selu, koje se nalazi u neposrednoj blizini jezera, ‘legalno’ je niknulo tridesetak novih objekata premda selo nema vodovod ni kanalizaciju. Prema podacima Turističke zajednice općine Plitvička jezera, u tom su naselju noćenja od 2009. do 2016. godine porasla sa 700 na 12.500, a u tijeku je gradnja najmanje deset novih objekata".
Plitvica Selo ogledni je primjer poprišta na kojemu mutna sprega politike i biznisa uništava zaštićenu prirodu i javni interes. Problem zagađenja i uništavanja okoliša za čovjekov opstanak važniji je od problema korupcije i ostalog političkog kriminala. Ali zaštita okoliša nikako da u široj javnosti dobije mjesto i pozornost koju zaslužuje.
Jedan banalan primjer neka posvjedoči o tome. I najgluplje objave na Facebooku koje se tiču korupcije, političke prostitucije i uopće tih prljavih, pokvarenih tipova redovito dobiju stotine "lajkova". Dotle, objave na temu čistog zraka i pitke vode, i uopće okoliša i njegove zaštite, jedva će prikupiti desetak šugavih palaca gore.
