Bloomberg je predstavio trojicu superbogatih Sirijaca koji danas žive diljem svijeta, a koji su voljni stotine milijuna dolara svog bogatstva uložiti u ponovnu izgradnju svoje domovine jednom kad rat prestane. Riječ je o mešetaru nekretninama Waleedu Zaabiju (51), naftašu Aymanu Asfariju (57) i kralju proizvodnje papira Nabilu Kuzbariju (79).
Asfari se do sada izjašnjavao kao žestoki kritičar predsjednika Bašara al-Asada i vrijednost njegovog imetka je navodno čak cijela milijarda dolara, Zaabi je čak pripadnik pregovaračke skupine na strani pobunjenika, dok je Kuzbari u prošlosti imao odlične gospodarske odnose s vladom u Siriji.
Osim nekoliko stotina tisuća pobijenih i poginulih, te pola stanovništva koje je izbjeglo, od čega je tek manji dio pobjegao izvan Sirije, ta je zemlja od početka rata pretrpjela između 60 i 80 milijardi dolara direktnih šteta. Svake godine joj je prosječno BDP padao za po 15,7 posto. A tu je bila i organizirana pljačka džihadista koji su, posebno iz okolice Alepa, rastavljali kompletna tvornička postrojenja, odvozila ih u dijelovima u Tursku i tamo ih prodavala.
Procjenjuje se da bi Siriji trebalo najmanje 200 milijardi dolara da se nakon rata vrati na razine na kojima je bila 2011. "Sve je lako kad imaš političku stabilnost. Jednom kad počneš rasti, a ljudi počnu raditi, onda si na konju", komentirao je za Bloomberg Zaabi. Asfari je od novinara, doduše, bježao, ali se Kuzbari zato raspričao o svom zanimanju za izgradnju humanitarne infrastrukture.
U nekoć izrazito socijalnoj zemlji s odličnom obrazovnom mrežom, porušena je većina bolnica, porušene su škole, uništene ceste, vodovodi, električna mreža... Zanimljivo je, međutim, da je Bloomberg u svojoj analizi sasvim zaboravio na najbogatije Sirijce, i to one koji su ostali boriti se u svojoj zemlji. Rami Makhlouf, kojem su još 2008. bogatstvo procjenjivali na šest milijardi dolara, vlasnik je Syriatela, banaka, nekretnina i dandanas praktično kontrolira 60 posto ekonomije te zemlje.
Razlog zašto ga je Bloomberg izostavio može se pretpostaviti da leži u tome što je Makhlouf Alavit, tajkun iz najužeg kruga suradnika predsjednika al-Asada. Sljedeća najznačanija osoba iz svijeta ekonomije je general Mohammad Jaber. Do nekoliko godina prije rata on je bio jedna od najvažnijih osoba u Sirijskoj vojsci, praktično najvažnija osoba u zrakoplovstvu, da bi se umirovio i iskoristio svoje kontakte za razvoj naftnog biznisa, posebno u rafinerijama nafte i plina.
Do početka rata uspio je skupiti lijepi broj stotina milijuna dolara. A kako je vrlo brzo shvatio da će kompletna naftna infrastruktura u tom ratu biti posebno na udaru, pomoću svoje karizme među vojnicima i uz svoje ogromno bogatstvo, počeo je okupljati svoju vlastitu privatnu vojsku za zaštitu svojih industrijskih postrojenja, i to iz redova umirovljenih pripadnika specijalnih jedinica Sirijske vojske, te je svoju vojsku plaćenika nazvao "Pustinjski sokolovi" (Suqur al-Sahara).
Posebno je zanimljivo to što njegove snage, u političkom pogledu, uopće nisu bile vezane uz vladajuću stranku Baath, nego uz sirijske nacionalitičke stranke, slično kao i postrojbe Sirijske socijalističke nacionalističke partije. Još zanimljivije je to što je general Jaber svoju vojsku naoružao američkim oružjem, nabavio im američke maskirne uniforme i američka terenska vozila, a stožer im je od početka bio i ostao u dijelu Alepa pod vladinom kontrolom.
Čim su nastali, na njih su nasrnuli pobunjenici, od najgorih džihadista do sekularnih pobunjenika, kojih danas praktično više niti nema. 2014. i uspon ISIL-a, s čime general Jaber uopće nije računao, bila je prijelomna godina. Njegova vojska pretvorila se u skupinu iskusnih, odlično istreniranih i naoružanih specijalaca koji su puno puta spriječili pad provincije Latakije, te gradova Homs, Deir Ezzor, pa i Raqqe dok još nije pala pod okupaciju ISIL-a.
Drugim riječima, bilo da je riječ o ljudima koji su žestoko protiv aktualne sirijske vlade, o onima koji politički nisu opredijeljeni ili o onima koji su svoje patriotske sentimente pronašli u borbi uz vladu, Sirija dandanas nije izgubila svoje ekonomske temelje, odnosno još uvijek ima potencijal za podići se iz ruševina. Uz preduvijet da zemljom konačno zavlada mir.
