Kultura
1103 prikaza

"Degasovu Malu plesačicu smatrali su kurvom, kao i sve balerine"

Cathy Marie Buchanan
screenshot/youtube
U Parizu 19. stoljeća glavna kazališna kuća Opera Garnier bila je na reputaciji kao bordel za bogate muškarce, kaže Buchanan

Kad su je prvi put vidjeli 1881., ljudima skulptura ‘Male četrnaestogodišnje plesačice’ nije predstavljala balerinu nego – kurvu, kaže Cathy Marie Buchanan, kanadska spisateljica koja u knjizi “Djevojke sa slika” opisuje sudbinu Marie van Goethem, djevojčice koja je Edgaru Degasu pozirala za taj njegov najpoznatiji kiparski rad.

Balet upisivale djevojke iz siromašnih obitelji

"Balet su tada često upisivale djevojke iz siromašnih obitelji, kojima je to bila jedina mogućnost uspona na društvenoj ljestvici. Takav je i slučaj Marie, čije su dvije sestre također plesale u pariškoj Operi. Mnoge su plesačice, osim toga, imale sponzore, takozvane abonente, bogatu gospodu s pretplatom na predstave koje su motrili iz prvih redova i natjecali se u tome tko će imati bolju balerinu za ljubavnicu", objašnjava Buchanan u čijoj knjizi i Marie ima sponzora, za što nema potvrde u stvarnosti.

Nije, međutim, opća reputacija ondašnjeg svijeta baleta bila jedina zbog čega su djevojčicu, po njezinu otkrivanju u obliku statue 1881., prozvali bludnicom. 

Tome je, sugerira Buchanan, presudio način na koji ju je prikazao Degas. On, dakako, i inače, i prije nje, nije bio od uobičajene idealizacije ženskog lika. 

Na njenom licu prepoznatli 'zločinačke' crte

“Njegove plesačice ne utjelovljuju šarm, nego borbu za preživljavanje žene iz niže srednje klase, opterećene i izobličene radom”, rekao je Paul Valéry, umjetnikov suvremenik, ali slučaj Marie bio je poseban na mnoge načine, ne samo jer je bila prva skulptura koju je izložio (i jedina, dok je živio), još od voska, još izrađena naturalistički i posve revolucionarno, odjevena u pravu baletnu suknjicu od jeftinog tila i u baletne papučice, s perikom načinjenom od ljudske kose i satenskom vrpcom. 

Najveći problem u svemu tome bilo je njezino lice, koje je jedan od kritičara ovako opisao: “Opaka njuška”.

"Bila je popularna teorija da se zločinca može prepoznati po određenim anatomskim karakteristikama, među kojima su bili izbočenost donjeg dijela lica, široke lične kosti, nisko čelo, crna, bujna kosa, što se povezivalo s pretpovijesnim čovjekom ili majmunom, primitivnijom verzijom čovjeka", objašnjava Buchanan dodajući kako su u Marie promatrači prepoznali te “zločinačke” crte.

Nazvali su je cvjetićem iz blata

"Nazvali su je ‘cvjetićem iz blata’ čije je lice odvratno obećanje svakog poroka. Jedan je kritičar zapisao kako ‘sa životinjskom bestidnosti ona izbacuje lice naprijed’ i da joj čelo, poluskriveno iza uvojaka, već nosi znakove, kao i usta, duboko gnusne naravi. Zaključio je da je Degas vjerojatno upućen u nama nepoznatu budućnost plesačice, da je, citiram, iz kazališnog rasadnika izabrao sadnicu prerane izopačenosti i pokazuje nam kako je uvela prije vremena. Mora da je bilo grozno čuti takve komentare. Ne samo da je ružna, ‘majmunica’, nego i da ništa dobro od nje neće ispasti, da je predodređena samo za loše. Čovjek se mora zapitati kako je to utjecalo na jednu mladu djevojku, tek tinejdžericu", kaže Buchanan.

Nije pomoglo ni to što je statua bila izložena u vitrini, što su pojedini očigledno doživjeli kao sugestiju da je iza stakla divlja zvijer, niti to što se uz nju nalazio jedan drugi Degasov rad, raniji pastel “Zločinačke fizionomije”, portreti osuđenih zločinaca Emilea Abadiea i Michela Knoblocha.

Pokleknule pod teretom života

Prvog od njih, Emilea, kojeg se teretilo da je jednoj ženi prerezao grkljan, a da je drugu umlatio do smrti, Buchanan je u romanu predstavila kao dečka starije Marieine sestre Antoinette, mada ne postoje dokazi da su ga Van Goethem ikad susrele. 

Knjiga, inače, kao mješavina stvarnosti i fikcije nudi perspektive obje sestre koje su, svaka na svoj, a opet sličan način, pokleknule pod teretom života.

"U godini nakon izložbe Antoinette je odslužila kaznu od tri mjeseca zbog krađe 700 franaka, a Marie, koja se prethodno, unatoč svim izgledima, progurala među članove baletnog ansambla i počela ozbiljnije nastupati, otpuštena je iz Opere nakon niza globi zbog kašnjenja ili izostanaka. Knjigom pokušavam iskonstruirati što se događalo s njom nakon toga. Uvriježeno je mišljenje da se, kao i majka, odala alkoholu i kasnije postala pralja. Charlotte pak, treća i najmlađa sestra, jedina je uspjela. Bila je istaknuta balerina i učiteljica u plesnoj školi tijekom 53-godišnje karijere u Operi", kaže Buchanan dodajući da je Degas skulpturu “Male plesačice” do smrti čuvao u atelijeru. 

Teatar pretvorio u veliki bordel

Danas u muzejima diljem svijeta postoje njezine brončane kopije, a voštani izvornik čuva se u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Washingtonu. Kad je gledaju, danas je najčešće opisuju kao “99 centimetara čistog savršenstva”. 

Izaziva, u svakom slučaju, posve drugačije dojmove, mada njezina priča, osobito kad u jednom trenutku u knjizi zavapi kako bi najradije umrla od jada što tijelom mora krčiti put, zvuči aktualno.

"Daleko od toga da je to gotova priča. Nažalost, sasvim nedavno, 2013., nekadašnja balerina u Boljšoju Anastazija Volčkova optužila je direktora da je čuveni ruski Teatar pretvorio u ‘veliki bordel’ u kojem plesačice, pa i one od 13 godina, prisiljava da spavaju s oligarsima. Dalje od baleta, svijet je takav da je u njemu seksualno iskorištavanje žena svakodnevno i sveprisutno", kaže Buchanan koja je magistrirala biokemiju na Sveučilištu Zapadni Ontario i provela mnogo godina u IBM-u, najprije u odjelu financija, a potom prodaje. 

Onda se okrenula pisanju. Prije “Djevojaka sa slika” objavila je “Dan kad je vodopad stao”, koji je radnjom smješten u njezin rodni Niagara Falls, a koji je bestseler New York Timesa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.