Tog dana vojnici Kraljevstva Dahomej okružili su njegovo selo, upali unutra, zarobili dio stanovništva, nekima odrubili glave, a njega i desetke drugih poveli su na višednevno mučno pješačenje do pomorske luke u gradu Ouidahu. Cudjo Lewis je imao 19 godina kada su ga 1859. na jugu današnjeg Benina u Africi zarobili vojnici kako bi ga prodali američkim trgovcima robljem.
Zapomagao je, zvao roditelje, ali...
"Vojnici su rekli da ih uopće nije briga za naš plač", pričao je Lewis, a afroamerička spisateljica Zora Neale Hurston sve je zapisivala. Tih nekoliko razgovora s njim radila je prije 87 godina, 1931. godine. Hurston je potom na osnovu bilješki napisala i rukopis knjige.
No, knjiga je iz tiskare po prvi put izišla tek 8. svibnja 2018. godine, pod naslovom "Barracoon", kao brutalno svjedočanstvo čovjeka koji je bio jedan od 115 posljednjih Afrikanaca koji su zarobljeni i potom prevezeni u Alabamu u SAD, u močvare i šume delte mnoštva isprepletenih rijeka kod grada Mobile.
Njegovo pravo, afričko ime s kojim je rođen, bilo je Oluale Kossola. Nikad se nije uspio vratiti u svoju domovinu u Africi i, kako je doživio 95 godina, on je dugi niz godina bio posljednji živući Afrikanac, ne potomak robova, nego posljednji čovjek koji je otet iz Afrike kako bi u SAD-u bio prodan u roblje. I dok je to pričao, pisala je Hurston, tada 91-godišnji Lewis u jednom trenutku naglo je zašutio.
"Više nije bio na trijemu sa mnom... Sasvim se preselio u te davne vatre u Dahomeju, zureći u mrtva lica u dimu", pisala je. Intervjuirala ga je u njegovom domu u Africatownu, u čijem je osnutku uz obale Zaljeva Mobile i sam sudjelovao. Danas je to četvrt Mobilea, grada koji je narastao sve do 350.000 stanovnika.
Njegova priča pripada davnoj prošlosti, no dno zaljeva i danas čuva olupinu broda, po zlu poznate škune za prijevoz robova s dva jarbola po imenu "Clotilda", koju je zapovjednik broda William Foster zapalio vrlo brzo nakon pristanka uz obale Alabame.
Razlog je bilo to što je otimanje Afrikanaca i prijevoz u SAD bilo ilegalno još od 1808. godine. Iako je robovlasništvo u cijelom SAD-u ukinuto tek po završetku Američkog građanskog rata 1865., za otimanje ljudi iz Afrike 1860. godine na sudu se već 52 godine, prema tadašnjim zakonima, moglo zaraditi vješanje.
Kapetan Foster sa svojim ljudima u robovlasnički pothvat krenuo je po nalogu Timothyja Meahera, bogatog vlasnika brodogradilišta u Mobileu, usto i zapovjednika tamošnjeg parnog broda. Prema jednim izvorima, Meaher je u ovaj pothvat krenuo zbog zarade. Prema drugima, razlog je bila obična oklada, da pokaže da je to u stanju napraviti i da ga na kraju ne osude.
No, skoro odmah nakon što je brod pristigao u SAD u srpnju 1860., vlasti, koje su znale što je posrijedi, uhitile su Meahera, njegovog brata i još jednog iz tog robovlasničkog pothvata. Samo, a teško da je to bilo slučajno, od podizanja optužnice, do trenutka kad su ih izveli pred sud, prošlo je čak pet mjeseci.
To vrijeme ovi su iskoristili da sve te otete ljude odvedu na Meaherovo imanje kod Mobilea, usto izolirano rijekama, močvarama i šumom, tako da na sudu nisu imali nikakve dokaze protiv trojice robovlasnika. "Barracoon" je inače u lokalnom dijalektu bio naziv za barake u kakve su robovlasnici trpali robove odmah po dolasku u SAD.
Sama knjiga i povijesno i lingvistički je neprocjenjiv dokument; i zato što je intervjuirani bio posljednji afroamerički rob rođen u Africi i zato što je Hurston roman napisala, citirajući Lewisa koji je tada govorio tipičnim narječjem engleskog jezika kojim su govorili rijetko čak i sami robovi, zapravo skoro isključivo isključivo oni koji su rođeni u Africi.
Njegova priča otkriva sav užas robovlasničkog doba već i prije nego što je započeo mučan put preko oceana na kojem su Afrikanci umirali u jezivim uvjetima, još i prije nego što je započela doživotna tortura izrabljivanja radom, zlostavljanja, ponižavanja roba. Usto, njegova priča povijest pretvara u patnju osobe s imenom i prezimenom.
Lewisova majka zvala se Fondlolu, otac mu se zvao Oluale. Imao je petero braće i sestara, te još 12-ero polubraće i polusestara iz braka njegovog oca s još dvije supruge. Oni su bili pripadnici naroda Yoruba.
Prije 19-godišnjeg Lewisa kroz grad i luku Ouidah prošle su tijekom ere trgovine robljem stotine tisuća okovanih robova. Tamo je po prvi put vidio bijelce i more. U potpalublje su ih kao sardine natrpali, a nije to bio veliki brod, tko zna koliko. 115 ih je na kraju uspjelo preživjeti uvjete kakve ne možemo ni zamisliti unatoč Lewisovom svjedočanstvu. Na palubu su ih po prvi put pustili tek nakon dva tjedna.
"Nismo vidjeli ništa osim vode uokolo. Nismo znali iz kojeg smjera smo došli, nismo znali kamo idemo", pričao je.
Odvratno putovanje trajalo je 70 dana, a na kopnu ih nije čekalo puno bolje, jer su ih odmah po dolasku razdvojili.
"Nismo mogli ništa nego samo plakati... Naša bol bila je takva da nam se činilo da se to ne da podnijeti. Mislio sam da sam možda umro kad bi zaspao i sanjao svoju majku. O Bože!", pričao je.
U to vrijeme robovi su činili 45 posto Alabame i jedini sretan trenutak u tragediji Lewisa i njegovih porobljenih sunarodnjaka bilo je to što je Konfederacija s američkog juga poražena u ratu koji je izbio već sljedeće godine.
1865. su svi proglašeni slobodnima, ubrzo su dobili pravo i na državljanstvo i njih nekolicina preostalih Afrikanaca iz Benina krenuli su raditi za plaću. Muškarci su radili u pilanama, žene su prodavale ono što bi uzgojili, sve kako bi skupili dovoljno novca za put nazad u Afriku. Vrlo brzo morali su se pomiriti s time da od svojih crkavica to nikada neće uspjeti.
Do tog trenutka preostalo ih je na okupu još samo 30 i Lewisa su poslali da osobno zamoli njihovog otmičara, gazdu Meahera, da im ustupi komad zemljišta na kojem bi mogli izgraditi svoje naselje.
"Budale! Zar stvarno mislite da ću dati svoje vlasništvo svom vlasništvu!?", narugao mu se Meaher, iako oni više nisu bili njegovo vlasništvo. Njih 30 su zato skupili sve što su imali, oko 100 tadašnjih dolara, i sami su kupili svoj komad zemlje.
"Svoje smo naselje nazvali African Town zato što smo se htjeli vratiti na afričko tlo kako bismo tamo makar umrli, a shvatili smo da to ne možemo. Zato smo Afriku napravili tamo kamo su nas doveli", pričao je.
Africatown bilo je jedno od nekoliko stotina isključivo crnačkih naselja koja su nastala diljem Juga nakon oslobađanja iz ropstva. Time su se štitili od rasističkih napada. Ali samo jedno naselje bilo je sačinjeno od ljudi koji su rođeni u Africi. Isprva se činilo da će barem tada sve biti u redu. Oženio se 1880. s Abile, također jednom od njih 30 preživjelih.
Svoju su zajednicu oblikovali onako kako su u Africi živjeli Yorube. U njegov dom sinovi su dovodili svoje supruge, kći je dovela njenog supruga, radili su, neki su se zaposlili u obližnjem mjestu. No, vrlo brzo Lewis je opet izgubio i to malo sreće. Doživio jest poznu starost, ali je pritom izgubio svih pet sinova, jedinu kći i svoju suprugu. Jednog sina mu je ubio šerifov zamjenik.
Na drugoga je naletio vlak. Supruga mu je umrla 1905., kad je on imao 65 godina. Tri godine prije i njega je ozlijedio vlak, ostao je invalid, ali su ga u službu uzeli u baptističku crkvu čiji je on bio osnivač još kao mlad, kao što je u svoje doba inicirao da osnuju i svoju lokalnu školu.
Ono što ga je cijelog života najviše boljelo najčešće je spominjao i tijekom razgovora s Hurston; bila je to riječ "samoća".
"Ovo želim ispričati kako bi netko sa sudbinom poput moje jednog dana možda otputovao u Afriku i tamo nekome spomenuo moje ime, kako bi tamo možda netko rekao: 'Da, ja poznajem Kossulu!'", rekao je. A kada ga je Hurston zamolila da ga fotografira, otišao je u svoju kuću i vratio se u svom najboljem odijelu, ali bez cipela.
"Želim izgledati kao da živim u Africi, jer bih želio da sam tamo", kazao je taj stari čovjek u dobi od 91. Prokletstvo tog jezivog doba nije stalo na tome. Zora Neale Hurston nije uspjela objaviti "Barracoon" za života. Čak su je i kolege afroamerički novinari, urednici i književnici kritizirali zbog njenog rada, smatrajući da je neprimjereno da njeni likovi govore u skladu s rasističkim bjelačkim stereotipima o crncima.
Ona jest izdala mnoga druga djela, ali o tome kakav je njen bio život, svjedoči već to što je 1950. morala odustati od pisanja i zaposliti se kao kućna pomoćnica. Umrla je 10 godina poslije u dobi od 69. Meaher, pak, nikada nije odgovarao za svoje zločine.
U tom dijelu Mobilea danas postoje toponimi nazvani po njemu, pokoja bista, njegovi potomci, nakon što je grad stigao do Africantowna, tu su izgradili novu tvornicu papira.
Početkom ove godine preostalih 1200 potomaka onih 30 preživjelih Afrikanaca koji su tu osnovali svoj komad Afrike, pokrenuli su još jednu kampanju tražeći odštetu od tvrtke International Papers koju je na tom mjestu 1928. osnovao Meaher Jr. Razlog je bilo jezivo zagađenje koje su svojom tvornicom prouzročili potomci njihovog otmičara i robovlasnika.
Africatown koji je u jednom trenutku imao čak 10.000 stanovnika, pao je na samo 3000 ljudi. Skoro nitko od rođenih poslije 1945. nije uspio doživjeti više od 65 godina. Danas ih u toj četvrti godišnje umire i po 20, uglavnom od raka, a preživjeli se nastavljaju boriti.
