Branitelj naroda
Ništa ne može bolje izbaciti na površinu Židova u vama od boravka u Istočnoj Europi. U Izraelu možeš čitav dan hodati naokolo u majici kratkih rukava pod suncem koje prži, i osjećati se kao i svaki goj: malo trance-glazbe, malo opere, dobra Bulgakovljeva knjiga i čaša irskog viskija. No kad ti udare pečat u putovnicu na aerodromu u Poljskoj, iste minute počneš se osjećati drugačije.
Još uvijek osjećaš okus svog telavivskog života, i Bog ti se još ne ukazuje pod neonskim blještavim svjetlom na terminalu za dolaske, no sa svakim ćuhom svinjetine odjednom se sve jače počinješ osjećati kao converso. Odjednom si usred dijaspore. Od dana kad se rodiš, u Izraelu te uče da se u Europi u posljednjih nekoliko stoljeća događao samo niz progona i pogroma i, usprkos zdravorazumskoj logici, posljedice tog učenja trunu kao otvorena rana negdje duboko u utrobi.
Ne događa se ništa velebno – nema kozaka da ti siluje majku ili sestru. Može to biti naoko bezazlen komentar na ulici, grafit s Davidovom zvijezdom i neki nejasni slogan na ruševnom zidu, način na koji se svjetlo odbija od križa crkve koju gledaš kroz svoj hotelski prozor, ili razgovor dvoje njemačkih turista koji odjekuje maglovitim poljskim krajolikom. A onda se počneš pitati: je li to istina ili fobija? Nalaziš li te poluantisemitske događaje u vlastitom umu zato što ih očekuješ?
Moja žena na primjer tvrdi da imam nadljudske moći u detektiranju kukastih križeva. Na kojem bilo mjestu da se nalazim – u Melbourneu, Berlinu ili Zagrebu – mogu locirati kukasti križ brže od Googleove karte. Kad sam prvi put doputovao u Njemačku kao pisac, prije točno petnaest godina, moj me izdavač pozvao u izvrsni bavarski restoran (priznajem da to zvuči kao oksimoron) i tek što nam je došlo glavno jelo, u prostoriju je ušao visok, mišićav šezdesetogodišnji Nijemac i počeo vrlo glasno govoriti.
Lice mu je bilo crveno i izgledao je pijan. U hrpi riječi koje je ispaljivao prepoznao sam samo dvije koje je neprekidno ponavljao: "Juden raus!" Otišao sam do tipa i rekao na engleskom tonom glasa koji se trudio ostati smiren: "Ja sam Židov. Hoćeš me izbaciti van? Samo daj, izbaci me." Nijemac, koji nije razumio ni riječ engleskoga, nastavio se derati na njemačkom, i za tren oka počeli smo se naguravati. Moj izdavač pokušao se umiješati i zamolio me da se vratim na svoje mjesto.
"Ništa ne razumiješ!" pokušao mi je reći. No ja se nisam dao smesti. Razumio sam itekako dobro. Kao pripadnik druge generacije stradalnika, dijete preživjelih u Holokaustu – osjećao sam da razumijem što se događa mnogo bolje od smirenih vlasnika restorana. Konobari su nas uskoro razdvojili i bijesnog pijanca izbacili van. Ja sam se vratio na svoje mjesto. Hrana mi je već bila hladna, no ionako više nisam bio gladan.
Dok smo čekali da stigne račun, moj izdavač objasnio mi je tihim, ozbiljnim glasom da se taj bijesni pijanac žalio jer je neki gost zagradio njegov auto svojim na parkiralištu. Riječi koje su meni zvučale kao Juden raus zapravo su bile jeden raus, što bi se moglo prevesti kao "Svi van!" Kad je došao račun, inzistirao sam da platim. Reparacija drugačijoj Njemačkoj, ako hoćete. A što mogu? I danas kad čujem njemački, od svake druge riječi se nakostriješim.
No, baš kao što kažu: "Samo zato što si paranoičan, ne znači da te ne proganjaju." U ovih dvadeset godina što putujem svijetom sakupio sam značajni broj istinskih antisemitskih doživljaja koji se ne mogu objasniti kao nesporazum. Na primjer onaj Mađar kojeg sam sreo u lokalnom baru nakon književne večeri u Budimpešti, i koji je inzistirao da mi pokaže ogromnog njemačkog orla tetoviranog na njegovim leđima.
Rekao je da je njegov djed ubio tristo Židova u Holokaustu i da se nada da ni sam neće zaostati za njim. U malom, spokojnom istočnonjemačkom gradu pripiti glumac koji je na pozornici dva sata prije pročitao nekoliko mojih priča sada mi je objašnjavao da je antisemitizam užasna stvar, no da se ne može zanijekati činjenica da je nepodnošljivo ponašanje Židova kroz povijest samo potpirilo vatru za lomaču.
Službenik u francuskom hotelu rekao je meni i izraelskom piscu arapskog podrijetla Sayedu Kashui da, kad bi se njega pitalo, ovaj hotel ne bi primao Židove. Ostatak večeri proveo sam slušajući kako Sayed lamentira da uz četrdeset dvije godine cionističke okupacije sad još mora doživjeti uvredu da ga netko smatra Židovom. A samo prije tjedan dana na književnom festivalu u Poljskoj netko iz publike upitao me sramim li se što sam Židov. Dao sam logičan, dobro promišljen, nimalo emotivan odgovor.
Publika, koja je pažljivo slušala, nagradila me aplauzom. No poslije, u hotelskoj sobi, bilo mi je teško zaspati. Nema ničeg boljeg od vrućeg studenačkog vjetra – hamsina – da Židova u tebi vrati na svoje mjesto. Izravno sunce Bliskog istoka jednostavno sprži sve tragove dijaspore u tebi. Moj najbolji prijatelj Uzi i ja sjedimo na plaži Gordon u Tel Avivu. Pored njega su Krista i Renate. "Ništa mi nemojte reći", govori Uzi pokušavajući prikriti svoje jebačke namjere lošom glumom telepatije.
"Vas dvije ste iz Švedske." "Nismo", kaže Renate uz osmijeh, "iz Düsseldorfa. Njemačka. Znate za Njemačku?" "Kako ne", kaže Uzi pun entuzijazma, "Kraftwerk, Modern Talking, Nietzsche, BMW, Bayern München…" pokušava iz mozga iskopati još njemačkih asocijacija, ali uzalud. "Hej, buraz", kaže mi, "zašto si uopće išao na faks sve te godine? Daj malo pridonesi razgovoru."
