Za raditi u Hrvatskoj poželjan je kažu, hrvatski jezik, ali da bi se u istoj Hrvatskoj gradilo, iskustvo kaže da je bolje doći kao stranac. U zemlji čiji je urbanitet podignut na (uglavnom stranim) investicijama, zaista ima neke perverzne tradicije u načinu na koji se isti danas tretira, ali niti je svaka investicija za “isti koš”, nije ni vrijeme dakako isto, a nisu niti svi stranci koji su došli na ove prostore - i baš tu odlučili ostaviti svoj kapital - strancima i ostali.
Da veliki dio nesretnog zagrebačkog Donjega grada dugujemo članovima tadašnje Židovske zajednice, pa onda i austrijskim i mađarskim poduzetnicima i trgovcima, trebalo bi biti već općepoznato, a trebalo bi svakako, mada još nije, i to da su neke od zgrada koje bi svakom bilo rođenom, bilo pridošlom Zagrepčaninu prve pale na pamet kad bi se trebalo sjetiti uobičajene razglednice grada, da su dakle neke od najpoznatijih građevina središta Zagreba dali sagraditi upravo članovi Pravoslavne zajednice.Nisu ti Srbi gradili gdjegod u Zagrebu - pa tako njihove zgrade čine prepoznatljivu vizuru Trga bana Jelačića te početka Radićeve i Jurišićeve ulice, Ilice, Gajeve, Berislavićeve...
Pojava prve registrirane srpske zajednice u Zagrebu slijedi Edikt o toleranciji koji 1781. godine donosi Josip II., iako se prve mahom trgovačke obitelji doseljavaju i nešto prije toga. Dokumentom zajamčena vjerska sloboda pravoslavcima, luteranima i kalvinistima (i ograničena konkurentska apsolutistička vladavina Katoličke crkve) nije se baš posve preslikala u praksu, no omogućila je doseljavanje, između ostalog, i stanovništva s južnog Balkana, s područja zahvaćenih sve intenzivnijim sukobima s Osmanskim Carstvom. Prvu pravoslavnu crkvu doseljenici osnivaju na tadašnjoj Harmici, Trgu bana Jelačića, na broju 2. Sposobni trgovci nastanjuju se isprva na Kaptolu, ipak malo dalje od domicilnih trgovaca s Gradeca.
Proces preraspodjele crkvenih posjeda i ograničenja katoličke hegemonije koji provodi bečki dvor pogoduje novoformiranoj zajednici, pa tako na licitaciji kupuju crkvu i zemljište u Preobraženskoj (na današnjem Cvjetnom trgu). Izvorno kao katoličku, crkvu je projektirao Franjo Klein, najbolji bečki đak zagrebačke arhitekture, koji je rani historicizam doveo pred livade i pašnjake nastajućeg Donjega grada. Početkom 20. stoljeća u nju će, kao i u sve što je činilo Zagreb, dirnuti i Hermann Bollé. S novim, povišenim tornjem na kojemu više nema lukovice à la barok, crkva na Cvjetnom trgu, tom zagrebačkome mentalitetu u malom, ostaje pravoslavnom do današnjih dana.
Pravoslavna zajednica imala je sjedište u tadašnjoj Dugoj (danas Radićevoj) ulici, a stanovništvo se naseljavalo većinom iz prostora današnje Sjeverne Makedonije i Grčke, dakle nisu se svi nacionalno izjašnjavali kao Srbi (a i tu treba svakako uzeti veliku razliku od današnjih nacionalnih odrednica). Ipak, pravoslavci su djelovali kao dobrim dijelom homogena zajednica. Ovdje su trgovali orijentalnom robom, na osnovu veza s Osmanskim Carstvom od čije su vojne represije pobjegli među srednjoeuropsku građanštinu. Zahvaljujući tržišnoj konkurentnosti i trgovačkim sposobnostima, neki od njih ubrzo su se obogatili i uložili, u što drugo nego, u nekretnine. Otkupljivali su zemljišta u samom središtu grada, kako bi im nadomak ruke bilo sajmište na Harmici. Gradili su u duhu vremena - historicističke zgrade s radnjama u prizemlju i stanom vlasnika te najamnim stanovima na katovima.
Uvezeno sukno omogućilo je jednoj od prvih obitelji doseljenih s juga bogaćenje do te mjere da si mogu priuštiti zemljište i gradnju raskošne palače s reprezentativnim ulazom s Duge ulice, a skladišnim prostorima prema Tkalčićevoj. Demeteri (negdje upisani i kao Demetrović/Dömötörffy) tako su bili pravoslavci, podrijetlom sa sjevera Grčke, a najpoznatiji potomak Dimitrije Demeter bio je pisac, dramatičar i kazališni kritičar; autor libreta za “Ljubav i zlobu”, “Porin” i “Teutu”, dramu o ilirskoj kraljici, tobožnjoj pretkinji južnih Slavena i jednoj od najpoznatijih davorija iz vremena preporoda. Palaču u današnjoj Radićevoj ulici početkom 19. stoljeća projektira Bartol Felbinger, najznačajnije ime zagrebačkog klasicizma.
HRISTOFOR (KRISTOFOR) STANKOVIĆ
Na samom uglu Trga bana Jelačića i Ilice nalazi se najstarija od postojećih sačuvanih zgrada na trgu i jedna od najstarijih kuća na području Donjega grada uopće. Izgrađena krajem 18. stoljeća, kad se drvene prizemnice koje su okruživale Harmicu počinju zamjenjivati zidanim građanskim kućama, jedan svoj sloj duguje i investitoru Hristoforu Stankoviću, koji sredinom 19. stoljeća otkupljuje tad jednokatnicu Jelačić u kojoj se nalazila gostionica “Zum Kaiserwirthaus” (“K carskom gostioničaru”). Daje izgraditi drugi kat i naručuje preoblikovanje pročelja kuće, pretpostavlja se od ljubljanskoga graditelja Antona Cragnolinija, kako piše dr. Zlatko Karač.
Njegovi će nasljednici za nadogradnju središnje gradske uglovnice angažirati “najzagrebačkijeg” od graditelja, Hermanna Bollèa. U sljedećoj generaciji Milan Stanković daje podići još jedan kat, netom nakon potresa 1880. godine, izveden u skladu sa zadanim neorenesansnim oblikovanjem, uz uklanjanje pilastara i drugih klasicističkih obilježja. Bollèovo je oblikovanje preživjelo do Prvog svjetskog rata, kad pod novim vlasnicima kuća prolazi adaptacije, a stigle su je i u sljedećim razdobljima, mada ostaje jednim od reprezentativnih primjera neorenesanse u urbanom ambijentu.
Hristofor Stanković, osim što je zapečatio izgled najfrekventnijeg gradskog ugla, zaslužan je i za pokretanje kazališne kulture u Zagrebu. Kad je trgovac godine 1833. na bečkoj lutriji osvojio zgoditak od 30.000 dukata, uložio ga je u zgradu koja će postati prvim gradskim kazalištem. Na uglu Markova trga i Ćirilmetodske ulice, Stanković je položio kamen temeljac za zgradu koju su projektirali ponovno otac i sin Cragnolini.
Srbin je dakle funkciju Sabora doveo na Markov trg
Prva je predstava u ijednom kazalištu u Zagrebu odigrana 1834. godine pred otprilike 750 posjetitelja. Isprva osvijetljena svijećama, a kasnije plinskom rasvjetom, dvorana je ugošćivala talijanske i njemačke kazališne trupe, a jedno je vrijeme u njoj zasjedala i Gradska skupština - pa i Hrvatski sabor. Srbin je dakle funkciju Sabora doveo na Markov trg. Oštećenja u potresu 1880. godine uvjetuju potrebu za izgradnjom nove kazališne zgrade. Izbor pada na neuređeno periferno zemljište na današnjem Trgu Republike, gdje neobarokna kazališna zgrada iskusnog bečkog dvojca Fellner & Helmer označava početak širenja Zagreba na zapad i omogućuje povezivanje parkovnog poteza u ono što danas prepoznajemo (što bismo trebali prepoznavati) kao Zelenu potkovu.
POPOVIĆI
Za najbogatije Zagrepčane na kraju 19. stoljeća, uz spomenute Stankoviće, važili su i još jedni “stranci”, Popovići (Poppovići). Po dolasku u Zagreb trgovali su sjemenjem na Harmici, gdje su silom prilike morali podignuti i reprezentativnu kuću - radi se o onoj na prelazu s Trga bana Jelačića prema nešto kasnije izgrađenim stubama koje vode na Dolac, na istočnom uglu o koji je kuća tako brižno zaobljena s polukružnim balkonima na prvom i drugom katu te reljefom u visini trećeg kata.
Kuća je podignuta početkom 20. stoljeća kao jedan od prvih projekata arhitekta Aladara Baranyaija. Investitor je bio Fedor Popović. Izvorno secesijsko pročelje skinuto je u vrijeme modernističke purifikacije provedene kasnijih godina (kad je i čudesno figurativna zgrada Elsa Fluida na uglu prema Jurišićevoj pretvorena u plošnu konfekciju). Reljef je nasreću sačuvan kao jedini izvorni dio pročelja, a izrađen je u tvornici keramike Kallina (čiji je vlasnik dao izgraditi najupečatljiviju secesijsku uglovnicu u Zagrebu, koju je zamijetio svatko tko se ikad našao na križanju Masarykove i Gundulićeve). Odljev za Popovićev reljef napravio je sam Ivan Meštrović.
BARUN JOVAN ŽIVKOVIĆ
Godine 1884. u Zagrebu počinje izlaziti glasilo Srbobran, na inicijativu baruna Jovana Živkovića. Rođen u Srijemskim Karlovcima, nakon završene gimnazije odlazi na studij prava prvo u Pečuh, zatim u Požun, da bi ga završio u Beču. Tamo ulazi u krug Vuka Karadžića te se upoznaje s unionističkim idejama. Djelovat će kao podžupan Srijemske županije u Temišvaru, dok ne dobije mjesto vijećnika Stola sedmorice u Zagrebu, kao vrhovnog suda za Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju.
U Zagrebu ostaje do kraja života. Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru iz redova Unionističke stranke, zalagao se za hrvatsku autonomiju unutar zajednice s Ugarskom - upravo je zahvaljujući njegovim naporima postignuta Hrvatsko-Ugarska nagodba kojom je Hrvatskoj unutar Monarhije omogućena autonomija na području zakonodavstva, pravosuđa, bogoštovlja, uprave i školstva.
Živković je prvi investitor vile u Jurjevskoj 27, koju je pred kraj života za svoju obitelj dao izgraditi prema nacrtima arhitekta Kune Waidmanna (zaista velikog zagrebačkog arhitekta, od čijih se značajnih ostvarenja možda može istaknuti bolnički sklop na Vrapču - iako su ga pune donjogradske ulice, i to su one kuće na kojima pogled svakako zaostaje koji čas dulje). Na projektu Živkovićeve vile, u razradi detalja i ornamenata, sudjelovao je i Hermann Bollè. Oblikovana u duhu talijanske neorenesanse, kako i priliči ladanjskim vilama toga vremena (jer Jurjevska, koja i danas dijelom uspijeva održati ta obilježja, tad je itekako izvan urbaniziranog gradskog područja). No nije se barun Živković propustio niti ugraditi u samo srce Zagreba - na južnoj strani Trga bana Jelačića, na broju 12, barun daje sagraditi prvo jednokatnicu, da bi kasnije angažirao Ivana Plochbergera starijeg za projekt dogradnje dva kata, i ovdje s neorenesansnim obilježjima. Trokatnica je tako uvela novo mjerilo na prostor središnjeg trga, dotad okruženog nižom izgradnjom, većinom jednokatnicama.
DR. BOGDAN MEDAKOVIĆ
Isprva trgovci, uzletom ekonomske moći doseljenici zadobivaju i onu društvenu, pa ulaze i u državne institucije te počinju sudjelovati u političkom životu. Istaknut će se dr. Bogdan Medaković, još jedan bečki đak, odvjetnik po vokaciji, koji vrlo brzo ulazi u politiku te od 1906. do 1918. godine djeluje kao predsjednik Hrvatskog sabora. Upravo je on 29. listopada 1918. proglasio raskidanje državnopravnih odnosa s Austrijom i Ugarskom - kao pobornik ideje o jedinstvu južnih Slavena, podržao je stvaranje nove Države SHS, nakon što je već 1905. sa Svetozarom Pribičevićem pogurao donošenje Zadarske rezolucije kojom su se nastojala izjednačiti prava srpskog naroda s onima hrvatskog te je iz toga nastala Srpsko-hrvatska koalicija.
Palača koju je njegov sin Đorđe Medaković prodao uoči početka Drugog svjetskog rata nalazi se na zagrebačkom Zrinjevcu, na broju 15. Dvokatnica je izgrađena 1885. godine prema projektu Janka Jambrišaka. Iako se ne ističe osobitošću ostvarenja i s gotovo suludom sklonosti neorenesansnoj ornamentici, Jambrišak je iza sebe ostavio najviše ostvarenja u Donjem gradu od svih plodnih graditelja druge polovine 19. stoljeća. Radi se o otprilike 80 zgrada na području Zagreba, od kojih većinu čine najamne zgrade u ulicama Vlaškoj, Petrinjskoj, Preradovićevoj, Teslinoj, Jurišićevoj, Tomićevoj...
Kavana Splendid
Medakovićevu palaču mnogi su poznavali po kavani Splendid, u koju je sav fini svijet tad zalazio, kasnije pod imenom “Lenuci”, prema najpoznatijem od autora Zelene potkove. Danas je u vlasništvu potomka obitelji Rošić - djed trenutačnog vlasnika otkupio ju je od tad najednom nepoželjnih građana. Zaštićena kao pojedinačno kulturno dobro, zgrada je zadobila konstruktivna oštećenja u potresima 2020. godine, a sanacija istih i nedostatak suradnje i razumijevanja od strane nadležnog Konzervatorskog odjela i Ministarstava priječi prenamjenu za javnu, odnosno kulturnu namjenu, kako je to predvidio trenutačni vlasnik Bernard Rošić (o čemu su pisali 24sata, Jutarnji list i Nacional).
Posljednji Medakovići u Zagrebu bili su Dejan i Marija, koji su pred ustaškim vlastima vlakom izbjegli u Srijemsku Mitrovicu, međusobno se sporazumijevajući na njemačkom kako ne bi kome palo napamet da ih provjerava. Dejan Medaković nakon završetka gimnazije upisuje studij u Beogradu.
Bio je poznati povjesničar umjetnosti i pisac, k tome i kroničar vlastite obitelji. Kako su mu tepali, “purger” među srpskim intelektualcima, u pet je tomova pod nazivom “Efermis” razložio obiteljsku povijest koja se kreće od kneževskih sekretara, pradjeda Danila i brata mu Milorada, a s posebnim naglaskom na žene u obitelji i žene u čijem su društvu muški članovi imali prilike i časti provesti nešto vremena - poput njemu samom mile književnice Isidore Sekulić, pa i njegove supruge, pijanistice Vere Veljkov.
Dejanov sin Pavle Medaković nastavlja porodični kulturni angažman kao poznati dirigent, a njegov je povratak na zagrebačke adrese predaka ove godine u prilogu o zagrebačkim Srbima zabilježila Vida TV.
VLADIMIR MATIJEVIĆ
Da se vratimo načas unatrag - dr. Bogdan Medaković bio je i jedan od utemeljitelja Srpske banke. Ista je djelovala na adresi Jurišićeva 4 od kraja 19. stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata. Uglovnicu u kojoj joj je bilo sjedište projektirao je, poput Popovićeve rezidencije, atelijer Aladara Baranyaija - banka je, za razliku od Popovićeve kuće, zadržala secesijska obilježja i dekoraciju pročelja koje sve bubri od parova jonskih pilastara, ispupčenih erkera i s već karakterističnim oblim uglom. Po pitanju organizacije, banka je služila kao poligon za udruživanje kapitala pravoslavnih trgovaca, industrijalaca i poljoprivrednika, kojim je financirana gradnja, među ostalim, i dubrovačkih hotela “Imperial” i “Lapad”. Kao upravitelj bio je postavljen Vladimir Matijević.
Srpska je banka financirala gradnju hotela u Dubrovniku
Nakon što je trgovački šegrt s Korduna došao u Zagreb, ubrzo se iskazao kao pripravnik, zatim prokurist, pa naposljetku i vlasnik trgovine Gustava Sochera. Nakon osnivanja, do kraja života bit će posvećen isključivo upravljanju banke. Srpska je banka služila udruživanju kapitala pravoslavnih trgovaca, industrijalaca, poljoprivrednika i ostalih sposobnih građana koji su imali štogod uložiti i sačuvati. Malo je poznato da je ista Srpska banka financirala gradnju hotela “Imperial” i “Lapad” u Dubrovniku. Matijević joj je pripojio i novosadski kreditni zavod. Bio je i član uprave Narodne banke Kraljevine SHS, kao i član upravnog odbora Standard Oila - koji je tad bio pod vodstvom najvećih naftnih tajkuna koji su ikad poslovali, Rockefellera, ali najpoznatiji je vjerojatno kao osnivač srpskog privrednog društva jednostavno nazvanog “Privrednik”, usmjerenog na pružanje mogućnosti obrazovanja Srbima iz ruralnih i zabačenih krajeva.
Dovodio je djecu iz krajiških krajeva vlakom u Zagreb - nosili bi tek ime i prezime na reveru, doputovali bi sami, a na Glavnom kolodvoru ih je čekao dodijeljeni aktivist. Po odluci o prikladnom zanatu koji bi svaki od njih mogao izučiti, bili bi smješteni u Zagrebu. Zgrada “Privrednika” nalazi se u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, na broju 18. Pravoslavna je zajednica u to vrijeme funkcionirala upravo po principu religijske, više nego nacionalne pripadnosti, članovi su redovito barem dio imovine nakon smrti ostavljali Crkvi - ako nisu imali vlastite djece, Crkvi bi često pripala i sva imovina pobožnog pokojnika.
NIKOLA ĆUK
U osnivanju “Privrednika” uz Matijevića je bio i Nikola Ćuk, trgovac koji je s 15 godina došao u Zagreb, gdje je isprva radio kao šegrt, da bi do 25 napredovao do vlasnika vlastite trgovine, a sve zahvaljujući uspješnoj međunarodnoj trgovini vinom i šampanjcem. Također je bio član uprave Srpske banke, kao i niza drugih udruženja i institucija. Tijekom Prvog svjetskog rata, sa suprugom mu Jelenom, pomogao je pri zbrinjavanju mnogo ratne siročadi. Gotovo pa prekoputa Srpske banke, na sjevernoj strani Jurišićeve ulice i na broju 2, dao je izgraditi najamnu stambeno-poslovnu zgradu. Arhitekt je - ponovno Baranyai, ovdje suptilan i suzdržan u krivuljama pročelja i jedva primjetno ispupčenim (svakako više nego izbačenim) erkerom u zoni prvog i drugog kata te inverzno izvedenog balkona na posljednjoj etaži.
GJURO GAVELLA
Nije Stanković jedini dao svoj obol hrvatskom kazalištu. Kao trgovac je, nema kako drugačije, u Zagreb iz Srijemske Mitrovice, sredinom 19. stoljeća, stigao prvo Gjuro Gavella. Već iskusan i imućan trgovac žitom, na Harmici pokreće trgovinu pokrivača i užeta, a kasnije se proširuje i na željezo i alate. Bogatio se na uvezenoj robi iz Osmanskog Carstva, kako i priliči novopridošlim pravoslavnim trgovcima, omiljen među seljacima i građanima kao vjernim kupcima, pa je od brzo zarađenog kapitala i kupio kuću na pogodnom mjestu na Harmici, na broju 6. Gavella je, treba napomenuti, izvorno grčkog podrijetla i u tim se krugovima izvorno kretao, iako je pravoslavna zajednica sve vjernika držala po istom kapom međusobnog pomaganja i ženidbi. Bio je dioničar Stankovićeva kazališta, a pred kraj života i vinogradar iz ljubavi - otkupio je posjed na Svetom Duhu gdje je uzgajao lozu, dio koji su kasnije njegovi sinovi prodali Gradu za gradnju bolnice. Isti su i naručili preoblikovanje i dogradnju kuće na Harmici. Projektant je ponovno Kuno Waidmann. Radi se o prepoznatljivoj trokatnici čije prizemlje, umjesto da ga se iznajmljuje ugostiteljima i trgovačkim lancima, i danas siječe onaj predivan i senzibiliziran prolaz prema ulici Pod zidom i kasnije uređenom Dolcu, koji su investitori Gavelle zagovarali od početka, mada je u cijelosti izveden tek 1930-ih godina, kad je uz to i čišćenje pročelja od historicističkih elemenata proveo prvi graditelj hrvatskih kulturnih domova, Aleksandar Freudenreich.
BRANKO GAVELLA
Unuk Gjure Gavelle, neosporno upisan u zagrebačku povijest, bio je Branko Gavella. Vlastitim izborom deklarirao se kao Hrvat. Studira filozofiju i germanistiku u Beču, a po povratku u rodni Zagreb 1906. godine prvo radi u Sveučilišnoj knjižnici i kao nogometni sudac - sudi na prvom susretu HAŠK-a i NK Zagreb. Uskoro počinje pisati kazališne kritike, da bi kroz njegov sud do 1918. godine prošao čitav zagrebački repertoar. Okrenut će se kazališnoj režiji, mada mu karijeru prekida Prvi svjetski rat i odlazak u Galiciju. Po povratku postaje članom uprave zagrebačkog HNK, isprva u funkciji redatelja, a potom i dramaturga. Od 1919. godine počinje voditi Državnu glumačku školu. Gavellu kazališno djelovanje vodi do pozicije ravnatelja drame, prvo u Zagrebu, potom u Beogradu, ugošćuju ga u Oslu, pa i Stanislavski u Moskvi, a on 1920-ih protestno odlazi iz svoje države, živi i djeluje u svojevrsnom umjetničkom egzilu.
Kako ga ipak nisu primili u velikim europskim kazalištima, zadovoljava se provincijskim angažmanima, tako da radi u Somboru, Varaždinu i Osijeku, a kad mu se zapadnjačko sunce osmjehne, odlazi u Ljubljanu, pa u Split. Postavlja zatim u kazalištima u Brnu, Pragu, Novom Sadu i Bratislavi. U Zagreb će se vratiti, i to gostujućom predstavom, tek 1949., da bi nagodinu bio naposljetku angažiran od strane HNK. Tad pokreće ono što će postati Akademijom dramske umjetnosti, prve ustanove za školovanje glumaca i kazališnih (kasnije i filmskih) umjetnika na ovim područjima. Godine 1953. utemeljuje kazalište koje danas poznajemo pod njegovim imenom, ono koje je postalo jednim od prostornih i kulturnih označitelja Zagreba, s adresom u Frankopanskoj ulici.
IVO RAJIĆ
Manje je poznata povijest čovjeka čija bista stoji u zagrebačkom HNK, glumca Ive Rajića, Zagrepčanina rođenog 1881. godine. O Rajiću je pisao i sam Krleža ovim riječima: “Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svjetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je bio tu s nama kao neka vrsta pionira, desetak pa i više godina”.
Još od djetinjstva opčinjen kazalištem, po završetku gimnazije izabran je u Hrvatsku dramsku školu koju je osnovao Gavella, sad pod vodstvom Stjepana Miletića. Uslijed nepovoljnih političkih i društvenih prilika u hrvatskom kazalištu, Rajić odlazi u Beč, gdje jedno vrijeme nastupa pod imenom Joseph Rajić. Igrao je i u Pragu i u Berlinu (što rekonstruira u svojoj monografiji prof. Bogner-Šaban). Nakon što je naučio češki tako da može igrati glavne uloge, postaje zvijezdom u Pragu, iako zbog optužbi i netrpeljivosti koje tamo vladaju radi navodne homoseksualnosti naposljetku odlazi u nešto liberalniji Hamburg. Godine 1909. slijedi mu povratak u rodni Zagreb. Europski učen i obrazovan, nastojao je u ustajalo zagrebačko kazalište unijeti modernizam kojim se napajao po njemačkim i češkim kazalištima. Igrao je u komadima Ibsena, kao i našeg Vojnovića, zalagao se za veću ulogu kazališnog režisera i uveo modernistički, autonomni pristup u dotad prilično klasično organizirano kazalište. Intervenirao je i u način postave opere, inzistirajući na dramskom elementu i izjednačavanju uloge dirigenta i redatelja. Uslijed nepovoljnih političkih prilika i oslabljenog zdravstvenog stanja, Ivo Rajić odlazi na rehabilitaciju u Crikvenicu te naposljetku umire od infarkta 1931. godine.
Kazalište mu komemoraciju nije priredilo, mada su se od njega javno oprostili kolege Tito Strozzi, Josip Bach i Josip Pavić. Književnik i dramatičar Milan Begović tad je napisao kako se “cijelo vrijeme može nazvati Rajićevom epohom u najboljem smislu te riječi. Temperament Gavellin bio je jači od Rajićeva, duh suvremeniji, borbeniji, nemirniji, kultura solidnija, a problemi života i vremena zanimali su ga usporedno s teatarskim... A što je glavno, Gavella je bio u kontaktu s domaćim dramatičarima, razumijevao je njihova htijenja i nosio ih na svom štitu usprkos svega i sviju. Ali to nije poraz za Rajića. I Gavella je jedan od njegovih najvećih uspjeha, jer je i Gavella njegov učenik. Tako dolazimo do konstatacije da je ličnost Ive Rajića u našem kazališnom životu dominantna, da je njegovo djelo golemo, da je on jedan od stvaralaca i izgraditelja naše teatarske kulture”.
SVETOZAR MILINOV
Nemoguće je (i takvim bi apsolutno trebalo biti) ispričati ijednu priču o Zagrebu bez one o čovjeku koji je financirao gradnju najpoznatijeg od gradskih hotela. I može običaj jutarnje kave u kavani hotela “Dubrovnik” izumirati, ali sjećanje na njega ne smije, isto kao što ne bi smjelo niti ono na Svetozara Milinova. Početkom 20. stoljeća istaknuo se među imućnim građanima kao vodeći trgovac suknom, da bi ubrzo poslovanje proširio na sitnu galanteriju, pleteninu, sagove, zastore i ostalo čime je mogao konkurirati na Orijentom već zasićenom srednjoeuropskom tržištu. Zarađeni kapital odlučio je uložiti u zemljište u vlasništvu obitelji nekadašnjeg zagrebačkoga gradonačelnika Pavla Hatza te na uglu današnjeg Trga bana Jelačića i Gajeve podići prvi takav hotel, otvoren početkom 1930. godine. Izvorno izgrađen prema projektu miljenika secesije, Dionisa Sunka, najpoznatiju je intervenciju dočekao tek krajem 1970-ih, kad je prema projektu arhitektice Ines Filipović i supruga joj Nikole, u zoni prema Bogovićevoj ulici, gdje se dotad nalazila trgovina tekstila i poslovnica danas propale Ljubljanske banke. Pročelje od valova reflektirajućeg stakla malo toga ima zajedničko s onim rigidnim prema samom Trgu, izgradnju kojega je nadgledao Milinov. Isti se nedugo po izgradnji hotela dobrovoljno umirovio i hotel prodao Dubrovačkoj plovidbi - od tuda i novo ime. Jedan od financijera i hotela “Esplanade” (na mjestu na kojemu smo umjesto secesijskog kiča mogli turističku atrakciju graditi na projektu među ostalima i Adolfa Loosa) završio je u jednom od ustaških logora - nije posve jasno je li Svetozara Milinova dopalo Jadovno ili Slana na Pagu. Kako bilo, dočekao ga je kraj nimalo dostojan njegova traga u glavnom gradu.
Prilike za građevinsko poduzetništvo ubrzo se uvelike mijenjaju, kao i one za slobodnu trgovinu, no u kulturnom životu još nasreću ostaje dovoljno mjesta za aktere novoga vremena.
NEDELJKO DRAGIĆ
Rođen u okolici Novske 1936. godine, ovaj je ilustrator, redatelj i animator zadužio hrvatsku filmsku umjetnost kao jedan od ključnih umjetnika Zagrebačke filmske škole, autor kultnog Zagija, maskote Univerzijade održane 1987. u Zagrebu. Dragić je, treba napomenuti, samouki crtač, odrastao na periferiji uz oca bravara i majku koja je bila kućanica, daleko od umjetnosti, izložba i knjiga. Kratko je vrijeme studirao pravo, prije nego što se u potpunosti posvetio crtežu.
Za crtani film “Tup-tup” bio je nominiran i za Oscara, mada mu je kipić izmaknuo te 1972. godine.
GRIGOR VITEZ
Možda najznačajnije ime osnovnoškolske lektire u Hrvata, Grigor Vitez, rođen je 1911. u okolici Okučana u srpskoj obitelji, koja je s očeve strane izvorno nosila prezime Alavanja (podrijetlom iz Dalmacije ili Ravnih kotara), sve dok nekoga od predaka doseljenih u Okučane Marija Terezija nije počastila redom viteza. Nakon srednje škole koju je završio u Novoj Gradiški počinje raditi kao učitelj, a početkom Drugog svjetskog rata pridružuje se partizanima, gdje je također održavao učiteljske tečajeve i edukacije. Nakon rata dolazi u Zagreb da bi radio u Ministarstvu prosvjete i izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. u Zagrebu pokreće kultnu biblioteku Vjeverica bez koje nema police, a da se na nju može smjestiti djetinjstvo. Kad zadobije teško oštećenje kralježnice, pisat će u krevetu, u kojemu i umire 1966. godine.
VOJIN BAKIĆ
Možda i najveći među našim kiparima postmoderne, Vojin Bakić rođen je 1915. godine u Bjelovaru, mada su mu školovanje i veći dio karijere vezani za Zagreb. Nakon kratkog pokušaja studiranja prava, upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu. Nakon diplome uči kiparstvo od Frane Kršinića i Ivana Meštrovića, boravi u Milanu i Firenci. Prve radove izlaže u rodnom Bjelovaru - prevladavaju ženski aktovi izvedeni u kamenu. Nesretnu sudbinu svoje braće u Drugom svjetskom ratu - sva četvorica su internirani u logore Danicu i Jadovno - izbjegao je zahvaljujući dotadašnjim ostvarenjima i zalaganjima učitelja mu Kršinića.
Sudjeluje tako na tri godišnje izložbe hrvatskih umjetnika u NDH, održanih u prostorijama Umjetničkog paviljona, a izlaže u državnoj organizaciji i na izložbama u Berlinu, Bratislavi i Beču 1943. godine. Tad nastaje prva njegova skulptura naziva “Bik” - tu prvu, ekspresionističku, ne treba zamijeniti s onom danas vidljivom prolaznicima u Preradovićevoj ulici, u ostakljenom prizemlju “kuće bez prozora” studija 3LHD i arhitekta Eduarda Souto de Moure. Godine 1942. oženio je suprugu koja je tad još sjedila u srednjoškolskim klupama. Imali su jednoga sina. Nakon samoubojstva supruge Ljube, Vojin ostaje sam s tad osmogodišnjim sinom Zoranom. On je otac arhitekticama Vjeri i Ani Martini Bakić.
Nakon 1945. godine uvelike mijenja poetiku, ali i prostor djelovanja. Izradit će niz spomenika posvećenih antifašističkoj borbi - dio njih je, nažalost, kasnije srušen ili oštećen. Njegovo je oblikovanje spomenika i nekad muzeja na Petrovoj gori, sugestivna, dojmljiva, a nježna prostorna gesta u Kamenskoj u Slavoniji, minirana je tijekom rata 1990-ih, a razasuti dijelovi skulpture poslužili su za posuđe. U Zagrebu još stoji dio spomeničkog sklopa žrtvama fašističkog terora na Dotrščini (mada je dio također uništen i raznesen), park-šumi koja je sva poput spomenika, i to zahvaljujući projektu uređenja samoga Bakića te arhitekta Josipa Seissela i književnika Jure Kaštelana. Usred grada, u parku Ribnjak, njegova je sugestivna bista pjesnika i antifašista Ivana Gorana Kovačića.
Treba napomenuti - trg na kojemu danas stoji središnja zagrebačka pravoslavna crkva, poznat i kao Cvjetni, zapravo nosi ime Petra Preradovića, generala i pjesnika srpskog podrijetla, koji je kratko vrijeme boravio u Zagrebu u službi bojnog odsjeka Banskog vijeća. U kazalištu, čiju je kulturu u Zagreb donio upravo Hristofor Stanković, svojevremeno je djelovala glumica i supruga najvećeg od zagrebačkih pisaca, Bela Krleža (rođena kao Leposava Kangrga u Senju, u srpskoj obitelji). Čitavu jednu epohu hrvatskoga glumišta obilježio je glumac Pero Kvrgić, kojemu su oca ustaše odvele u stočnom vagonu, da bi završio smaknut negdje na Velebitu (kako se prisjećao u jednom intervjuu iz 1990. godine). Rođen u srpskoj obitelji u Zadru - nakon Drugog svjetskog rata u Zagreb je došao i u Zagrebu napisao svoja antologijska djela - bio je književnik Vladan Desnica.
Ovo su se ljeto Thompsonovi sugestivni stihovi o mesarskom zanatu i vinskim turama Krajinom pjevali i, između ostalog, pred zgradom nekadašnje Srpske pravoslavne crkvene općine koja se nalazi na adresi Bogovićeva 7. Oblikovana u zadnjem zamahu secesije izgrađena je 1907. godine prema projektu poznatog zagrebačkoga graditelja Stjepana Podhorskog, s dvorišnom zgradom narodne i vjeroispovijedne pravoslavne škole koju je projektirao - svi će prepoznati ime - Vjekoslav Heinzel, arhitekt i nekadašnji gradonačelnik Zagreba.
Na uglu Ilice i Preobraženske, dakle na skretanju za Centar Cvjetni, zgrada je nekadašnje Srpske pravoslavne općine. Projektirao ju je krajem 1920-ih godina, sa suradnicima Mladenom Kauzlarićem i Stankom Kliskom, arhitekt Juraj Denzler - isti koji je koju godinu kasnije svim planinarima na Sljemenu dao najljepšu (ne može se je drugačije nazvati) od crkvi koja je tamo mogla biti podignuta, Majku Božju Sljemensku, na 1100. obljetnicu Hrvatskog kraljevstva - čemu je u čast uređen drveni strop pod kojim se svake nedjelje odvijaju mise kakve nigdje drugdje, vjerujte, nećete doživjeti. Denzler kao da je znao, a možda je baš zbog njega, tko će znati, to mjesto lišeno svega onoga što se u hrvatske i katoličke župne crkve kao pošast uvlači. Za Denzlera može i Hrvatsko kraljevstvo i Srpska općina, za Zagreb - i Hrvatska i Beč i Budimpešta i pravoslavlje i tko zna što još slijedi.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Hm zanimljivo!Clanak je napisan sa ocitom distinkcijom prema ljudima,ocito malo drugacijim!?! A u sustini ti su ljudi kao i svi ,Purgeri! Ni manje ni vise,zivjeli su Zg,u Hrvatskoj,govorili isti jezik.Cemu poriv da se naglasava nesto sto u biti samo djelomicno ... prikaži još! određuje te ljude,posve nebitno za jedan napredak grada i zajednice.
Pa lijepo nema sto! Nego jesu li kakti Hrvati ista napravili u tom Zagrebu belom gradu osim pravoslavaca ili Srba kako novinarka sugerira odnosno Židova! Lako se da iščitati da je Car AU dekretom umanjio,,utjecaj"katolicke crkve na ustrb pravoslavlje prvo ... prikaži još! iz Grčke,Zapadne Makedonije pa onda i Srba ,,precana" Čudo mi je da novinarka onako navijački prezentira postignuća pridošlica pravoslavaca dok ne pominje hrvatski narod koji je tada a fala bogu i sada napucivao Zagreb i okolicu ...
A sto su rusili?