Kavana u središtu Bjelovara, u kojoj smo dogovorili sastanak s Višnjom i Zdravkom Pevec, u utorak ujutro bila je puna njihovih sugrađana. Bračni par kojeg su posljednjih dana oblijetale brojne novinarske ekipe sjedio je s dvojicom bliskih prijatelja. Malobrojnih, kažu Peveci.
Nitko iz okolnih stolova na njih nije obraćao posebnu pozornost. Čak ni kasnije na ulici nitko se za njima nije osvrtao.Tek pokoji prolaznik, uz kimanje glavom, pozdravio bi ih prigušenim glasom, kao da im daje prešutnu podršku. Onakvu kakva se obično daje ljudima kojima netko umre pa ih susjedi još danima s distance pozdravljaju s poštovanjem i suosjećanjem. Zdravko Pevec se osjeća točno tako.
"Pitate me kako sam? Što da vam kažem? Kao da sam na sprovodu. Ljudi mi se obraćaju supatničkim pogledima punim sažaljenja. A meni ne treba sažaljenje. Meni sad treba konkretna podrška. Jer sam siguran da ću tih 4,5 milijuna kuna sakupiti. Javljaju mi se već i bivši poslovni partneri te znam da ima onih koji su spremni uplatiti znatno veće iznose od jedne kune. U samo nekoliko sati, otkad sam prvi put u životu otvorio profil na Facebooku, javilo mi se tisuće ljudi", govori energično i samouvjereno.
Ali već u idućem trenutku njegova samouvjerenost i energičnost nepovratno se izgube kad razgovor dotakne prošlotjednu presudu. Zdravko se ubrzo pretvara u čovjeka koji ne skriva očaj. Nakon desetogodišnje agonije, on i supruga gajili su nade da će barem biti oslobođeni zatvorske kazne. Ali ni ta im se nada i želja nisu ispunili.
Umjesto u zatvor, Višnja će na dobrotvorni rad, dok će Zdravko iza rešetaka provesti najmanje sedam mjeseci. I još moraju vratiti oko 4,5 milijuna kuna duga. Stoga su pokrenuli akciju prikupljanja posudbe. Ne donacija, nego posudbe. Izračunali su da im je dovoljno ako im svaki građanin Hrvatske uplati po kunu, a oni će mu to vratiti u idućih desetak godina.
"Moramo hitno djelovati. Evo, s prijateljima pokušavamo pronaći najbolji model kako da prikupimo taj novac. Ili ćemo zakladu ili udrugu. Nismo još proučili koja je varijanta najbolja, ali moramo nešto učiniti sad dok su ljudi još zainteresirani da nam pomognu", govori Zdravko.
Kad su 1990. godine otvorili tvrtku Pevec, već su, kako kažu, bili imućni.
"Njegov djed je bio kulak, moji su bili isto dobrostojeći. Njegovi su roditelji imali veliku kuću i imanje još od 1926. godine u Donjim Mostima, 20-ak kilometara od Bjelovara", kaže Višnja koja se rodila i odrasla nekoliko stotina metara dalje u Srednjim Mostima. Sve do hrvatske samostalnosti ona je radila u Bjelovarskom vrtu, a njezin suprug u socijalističkom divu "Tomo Vinković", koji je proizvodio traktore i motokultivatore. Bio je komercijalist, službeno je putovao po cijeloj bivšoj Jugoslaviji te marljivo stvarao mrežu poslovnih poznanstava i prijateljstava koja će mu kasnije dobro doći kad bude pokrenuo vlastiti trgovački lanac. No do toga je još trebalo proći neko vrijeme.
Nakon vjenčanja Zdravko i Višnja postavili su temelje svojeg poslovnog carstva u Bjelovaru. Sagradili su obiteljsku kuću te krenuli iz garaže u kojoj su počeli prodavati sadnice i poljoprivredne alate i strojeve.
"Išli smo po sajmovima u inozemstvu, najprije uglavnom po Njemačkoj, i tražili ono čega nije bilo u Hrvatskoj", govori Zdravko. Posao se tako razgranao da im je garaža postala pretijesna.
Od te garaže su, u idućih 20 godina, stvorili moćni trgovački lanac od pet-šest hipermarketa, a onda biznis proširili i na susjedne države. Prodajni centri niknuli su u Beogradu i Banjoj Luci, a kupili su i tri velike parcele zemljišta u glavnom gradu Makedonije.
"Ma neka danas govore da smo bili megalomani, da smo se prebrzo širili, da je opseg posla nadrastao naše sposobnosti, ali neka nam ne govore da smo tajkuni. Pa mi smo sve stvorili od nule, bez bankarskih kredita, vlastitim novcem, nismo nikome bili dužni ni kune. Nismo bili nikakvi tajkuni, mi smo ljudi koji su danonoćno radili, bez godišnjeg odmora, bez petka i svetka. Nikad nismo bili ni u kakvoj stranci, nismo se nikad bavili politikom niti smo se privatno družili s nekim od političara", govori Zdravko odmahujući rukama kad mu ponestane riječi.
Bili su prvi trgovački lanac pokrenut hrvatskim kapitalom te su radili pod optimističnim, motivacijskim sloganom koji je Pevec sam smislio - "Kupujte s osmijehom". Trgovine Pevec, zajedno sa zelenim pjetlićem na žutoj podlozi, postale su brend. Sve to danas više nije njihovo. Čak ni prezime.
Carstvo se počelo urušavati 2009. godine jednim potraživanjem. Tvrtka Pevec d.o.o. za usluge, proizvodnju i trgovinu imala je u to vrijeme već nekoliko tvrtki kćeri i šest prodajnih centara, što u unajmljenim, što u svojim prostorima. U Đurđevcu su otvorili hotel Picok, imali su već i Pevec Transporte sa stotinama žutih tegljača koji su premrežili Hrvatsku. A 2003. kupili su i tvrtku Instalotehna, koja se bavila veleprodajom. Iz nje je krenuo i totalni krah novovjekih hrvatskih tranzicijskih Lenbacha.
"Instalotehna je uvozila iz Zenice željezo i isporučivala ga zaprešićkoj tvrtki Unija metal. Oni su proizvodili građevinske mreže koje smo prodavali preko naših trgovina i opskrbljivali Pevec gradnju - našu tvrtku koja se bavila obnovom i gradnjom kuća. No s vremenom su sve više zaostajali s isporukama i njihov dug se prema našoj tvrtki popeo na 27 milijuna kuna. Kako bismo zatvorili to dugovanje, dogovorili smo s Unija metalom i njihovim direktorom kompenzaciju", prisjeća se Pevec početka vlastitog kraja.
Pod račun za dugovanja Instalotehna je trebala preuzeti strojeve iz Unija metala, čija vrijednost je jedva bila dostatna da pokrije petinu iznosa:
"Htjeli smo što prije zatvoriti stavku, ali su u Poreznoj preuzimanje tih strojeva protumačili kao preuzimanje tvrtke i mi smo za njih postali pravni sljednici Unija metala. Znači, morali smo pokriti i njihovo dugovanje za poreze u iznosu od oko 20 milijuna kuna. Instalotehnin račun je ubrzo bio blokiran. Bili smo uvjereni da je to velika pogreška i počeli dokazivati da nismo nikakvi pravni sljednici propale zaprešićke tvrtke", govori Zdravko Pevec.
Sad su dakle, umjesto da naplate dio dugovanja morali platiti još 5-6 milijuna kuna poreza na preuzete strojeve i još 20 milijuna kuna poreza Unija metala. Peveci se prisjećaju kako su hitno zatražili sastanak kod tadašnjeg ministra financija Ivana Šukera.
"Na sastanku su bili on, ravnatelj Porezne uprave Ivan Mladineo, pravnik, neki Krže i Marko Buljan, čelna osoba Porezne u Zagrebu. Objasnili smo im situaciju i dobili obećanje da će hitno napisati rješenje o deblokadi tvrtke. No zauzvrat su tražili bankovnu garanciju. A recite, kako da dobijemo bankovnu garanciju kad nam je račun u blokadi? Zato smo u zamjenu dali hipoteku na vlastito zemljište u Slavonskom Brodu i Kutini u ukupnoj vrijednosti od 150 milijuna kuna - dakle tri puta više od dugovanja koje nismo ni trebali platiti. Mislili smo da je stvar riješena i da je pitanje dana kad će nam stići rješenje. Sjećam se kao danas - Višnja i ja smo bili na putu za Pulu, kad me dan kasnije nazvala financijska direktorica. ‘Porezna nam je blokirala tvrtku Pevec Zagreb’, rekla je i ja sam mislio da je to neka pogreška. Nije bila. Nazvao sam Šukera i rekao mu što se dogodilo. Odgovorio mi je da će sad provjeriti. Nije se javio ni tad ni ikad više. Prolazili su mjeseci, mi smo i dalje te 2009. uredno isplaćivali plaće radnicima i poslovali. A onda, kad je Sanader dao ostavku, obratio sam se Đurđi Adlešić, našoj Bjelovarčanki, koja je bila potpredsjednica vlade u doba Jadranke Kosor. Rekao sam joj: ‘Đurđa, ja više tako ne mogu, propadam. Učini nešto’. Nazvali su u Ministarstvo financija - bio je to već srpanj 2009. - i zamolili da pronađu to Rješenje o deblokadi koje smo dogovorili na sastanku u veljači sa Šukerom. Nakon pola sata i dva poziva konačno su našli rješenje. Rekli su da je bilo na dnu ladice. Nosilo je datum iz travnja 2009., ali ga mi nikad nismo dobili", prisjećaju se Peveci naizmjenično nadopunjujući priču s detaljima svoje propasti.
Na pitanje zašto je blokiran Pevec Zagreb - tvrtka koja je pod sobom imala maloprodajni lanac, Zdravko se opet prisjeća:
"Negdje 2002. godine nazvao me tadašnji ministar Goranko Fižulić. Vratio se iz Londona i pitao me zašto ne koristim poticaje koje nudi država investitorima. Država je tad za kunu dijelila zemljišta onima koji mogu osigurati zapošljavanje 150 radnika i uložiti oko 70 milijuna eura. Zauzvrat, država će investitora osloboditi poreza na dobit u istom iznosu. Zadovoljavao sam uvjete i tako sam uzeo zemljište, otvorio trgovački centar u Jankomiru te pokrenuo Pevec Zagreb. I taj me potez na kraju stajao zatvora. Iako revizija nije vidjela ništa spornog u poslovanju između mojih tvrtki, Porezna je tvrdila da sam pogrešno knjižio stavke i troškove te da sam tako utajio porez. Trebao sam razdvojiti poslovanja, a to bi značilo i sve radnike, službene automobile, leasinge...", prisjeća se Zdravko Pevec, koji se ne odvaja od podebljeg žutog fascikla s nekoliko buntova dokumentacije.
Na pitanje tko mu je vodio Instalotehnu i tko je dopustio da se nagomila toliki dug Unija metala, koji je bio inicijalna kuglica u lavini koja se kasnije obrušila na tvrtku, Peveci odgovaraju:
"Imali smo direktora. Nismo imali pojma o tom dugovanju. I on je kasnije završio u zatvoru zbog nesavjesnog poslovanja".
No u njihovu slučaju pitanja se samo množe. Zašto nisu zaštitili ime, zašto nisu u trenutku stečaja sastavili popis svojih potraživanja, zašto nisu imali financijskog savjetnika, zašto...
Nastavak na sljedećoj stranici...
