Tuta je u konvoju vojnih terenaca dojurio u Posušje, ušao u Praljkov ured i tadašnjem načelniku Glavnog stožera HVO-a naredio da smjesta ode iz Hercegovine. Obavještajne službe zabilježile se da je Tuta vikao: "Ako ne nestaneš, ubit ću te, Titino govedo!". Prema jednoj je verziji držao cijev pištolja na Praljkovoj sljepoočnici, prema drugoj mu ga je ugurao u usta. Praljak je, jasno, izvijestio Šuška o svemu, a Šušak je obećao da će izgladiti stvar.
No Šušak nije mogao umiriti Tutu. Hercegovina je tad bila na rubu međusobnog rata dviju hrvatskih frakcija, Kažnjeničke bojne i Praljkovih ljudi! U Glavnom stožeru, u Zagrebu, stoga je postavljen novi šef HVO-a. Praljak je formalno razriješen 8. studenog 1993., dan uoči rušenja Starog mosta u Mostaru. Naletilić je i dalje nastavljao poručivati Šušku da se u Hercegovini uglavnom oslanja na "sedam sekretara SKOJ-a", odnosno na stare komunističke kadrove i udbaše.
Godine 1994. definitivno su se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju. Naletilić je bio otpisan u trenutku kad se usprotivio washingtonskom primirju, a Šuška i Tuđmana optužio za nacionalnu izdaju. Praljku godinama nije opraštao, nazivajući ga i dalje "Titinim govedom", opisujući ga kao političkoga konvertita i ratnog profitera koji mešetari cigaretama.
No Haag ih je učinio saveznicima. Naletilić je bio optužen za etničko čišćenje muslimanskih civila na području Hercegovine, dok se protiv Praljka najprije 2001. otvorila istraga za masakr u Stupnom Dolu. Znalo se tih godina da o Naletilićevoj obrani ovisi i Praljkova haška sudbina. Ako haški suci povjeruju da je HVO doista djelovao kao samostalna vojska, iz sadašnjih i budućih optužnica brisala bi se definicija međunarodnog sukoba u BiH, pa bi se pobijale i sve inkriminacije koje proizlaze iz teških povreda međunarodnog ratnog prava.
Jasno, Praljak je, strahujući za sebe, poricao postojanje bilo kakvih veza između hercegovačkih postrojbi HVO-a i Zagreba. No tih je godina već bilo jasno da je takva strategija (a preuzela ju je i Naletilićeva obrana), posve promašena. Nije imalo nikakvog smisla osporavati hrvatski angažman u ratu u BiH, svu je dokumentaciju u svojim memoarima već bio objavio i Janko Bobetko (objavio je gotovo sve zapovijedi o kretanju HV-a bosanskohercegovačkim teritorijem), a potvrđena je i u dotadašnjim haškim procesima.
Zato su pravni stručnjaci, pa i odvjetnici iz nekih drugih haških procesa, tih dana jasno poručili i dojavili novinarima: Praljkov iskaz u procesu protiv Tute nije samo uzaludan nego upravo poguban! Braneći Tutu, Praljak je zakopao sebe, tvrdili su pravni eksperti, navodeći tada da si bitno otežava i okolnosti za mogući kazneni progon za Stupni Do (u Stupnom Dolu je prije 24 godine ubijeno 38 civila, među njima 17 žena i petero djece.
Najmlađa je bila dvoipolgodišnja Sabina Likić, a ubijeni su i trogodišnjaci Indira Žutić i Enis Likić). Žalbeno vijeće sad je zaključilo kako nije dokazano da je Praljak odgovoran za zločine počinjene u Stupnom Dolu 23. studenoga 1993., ali i dodalo da Praljak nije dokazao da nije odgovoran za planiranje i provođenje zločina u Varešu (ubijeno je sedam civila, među kojima i starica od 80 godina, 300 muškaraca u logoru je zlostavljano, žene koje su ostale nezaštićene s djecom također su zlostavljane, silovane.
Domovi vareških Bošnjaka su opljačkani). Nakon svjedočenja u "slučaju Naletilić", čulo se prije 15 godina, Praljak će vrlo teško izbjeći proces u Haagu za zločine u općini Vareš. U istoj je prilici Praljak suočen i s transkriptima razgovora s Franjom Tuđmanom. Iz njih se jasno moglo vidjeti da je dužnost načelnika Glavnog stožera HVO-a preuzeo u dogovoru s vrhom.
Praljak nije porekao njihovu autentičnost, ali je ustvrdio kako oni ne dokazuju da je od Tuđmana i Šuška primao instrukcije za vojne operacije u BiH. Jasno, sudsko vijeće već mu tad nije vjerovalo, a ti će transkripti godinama kasnije dovesti do traumatičnog finala u haškoj sudnici.
Dokazna građa koja je već tad bila spremna za haški udar na Hrvatsku, osim transkripata Tuđmanovih razgovora sa suradnicima, savjetnicima, generalima i hercegbosanskim političarima, sadrži i niz vojnih izvješća između BiH i Hrvatske od 1992. do 1995. Haški istražitelji su se hvalili i stotinama "civilnih" uplatnica na iznos od 40.000 HRD-a. Toliku su kaznu morali plaćati vojni obveznici u Republici Hrvatskoj koji su 1993. mobilizirani za tzv. obranu hrvatskih teritorija u BiH, ali su odbili ratovati u tuđoj državi.
Tužiteljstvu nije bilo teško dokazati ni kako su postrojbe HV-a sudjelovale u vojnim akcijama zamaskirane oznakama HVO-a i kako su poginuli vojnici lažnim smrtovnicama prikazivani kao žrtve ratnih okršaja na hrvatskom tlu. A najlakše je bilo dokazati da novac za njihove plaće pritječe iz državnog proračuna Republike Hrvatske.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
čekajte ljudi uvjek se spominju ti tobože dilani dokumenti a na kraju ispada da su to vjerodostojne rijeći hrvatskih političara pa nevidim razloga da se nešto mulja sa njima,baš me zanima koje dokumente bi ova garnitura na vlasti slala u ... prikaži još! hag pa nisu ni oni od jučer.