Posljednji izbori u BiH, održani prošle nedjelje, samo su još jednom potvrdili ono što i vrapci na grani znaju, prije svega to kako je BiH zemlja apsurda i paradoksa.
U ovom tekstu ću se isključivo pozabaviti izborom tročlanog Predsjedništva BiH, gdje je taj apsurd najvidljiviji i moguće ga je shvatiti i onima koji dovoljno ne poznaju iznimno kompleksnu strukturu političkog sustava nametnutog u Daytonu, a koji je naknadnim intervencijama međunarodne zajednice dodatno usložnjen, iako taj izbor realno nema ni približno onoliku težinu kao što to ima, primjerice, izbor u Dom naroda Federacije BiH, prema kojemu se onda formira Dom naroda na razini BiH, pa preko njih i vlade na tim razinama.
Ukratko, u Predsjedništvu BiH, prema rezultatima izbora, sjedit će najvjerojatnije dva bošnjačka člana, Šefik Džaferović i Željko Komšić, te jedan srpski - Milorad Dodik, iako je jasno propisano kako u kolektivno Predsjedništvo ulaze po jedan hrvatski, jedan srpski i jedan bošnjački član.
Povijest SDA, koja ovaj put neosporno stoji iza izbora Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, preuzevši SDP-ova trofejnog trojanskog konja, ujedno je i povijest zabijanja političkih autogolova, a ovaj posljednji, sa Željkom Komšićem, vjerojatno je najteži i najružniji te će ostaviti dugotrajne posljedice, prvenstveno na mogućnost harmoničnog suživota Bošnjaka i Hrvata, što se, ponajviše zahvaljujući dosadašnjem (ne)djelu Željka Komšića, danas graniči s mitom. Što Bošnjaci kao narod dobivaju sa Željkom Komšićem?
Jedno veliko ništa, što su pokazala dva njegova prethodna mandata u Predsjedništvu. Ovdje se zapravo radi o miloševićizaciji Bosne i Hercegovine, jer je Željko Komšić cijelu svoju kampanju bazirao na negiranju kolektivnih prava, prije svega Hrvata, odnosno konstitutivnosti koja je u temeljima svake višenacionalne države, na način na koji je to za Slobodana Miloševića radio nesretni Sejdo Bajramović.
Nekoliko tjedana uoči izbora ništa nije naslućivalo sličan razvoj situacije, a s velikim olakšanjem, prije svega među Hrvatima, dočekana je izjava reisa Kavazovića koji je izjavio kako je pogubno da Bošnjaci drugima biraju političke predstavnike. Međutim, posljednji tjedan uoči izbora počele su se događati "neobične" stvari.
Emisari SDA, stranke koja ima iznimno moćnu i discipliniranu stranačku mašineriju te potporu iznimno utjecajne Islamske zajednice, obilazili su pojedina područja i agitirali kod svojega članstva da svoj glas daju Željku Komšiću, raspoređujući glasove na dva kandidata, Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Mora im se odati priznanje da su to ovaj put, ali, uvjeren sam, na vlastitu štetu, napravili savršeno.
Zatim je nekoliko dana pred izbore, na N1 televiziji, za Željka Komšića agitirao i kandidat SDA za Parlamentarnu skupštinu BiH Emir Hadžihafizbegović, vrhunski glumac, ali, nažalost, moralni i intelektualni kepec. Zanimljivo je njegov unaprijed naučeni monolog na N1 televiziji usporediti s njegovim tekstovima kojima je raspirivao mržnju 90-ih, što je Oliver Frljić iskoristio u svojoj predstavi "Pismo iz 1920.", koja je premijerno prikazana u Zenici u rujnu 2011., kao primjer najprizemnije eksploatacije stradanja bošnjačkog naroda 90-ih u ratnohuškačke svrhe, na što su uslijedile prijetnje od strane Hadžihafizbegovića upućene Frljiću.
Frljić je u svoju predstavu ubacio završni dio Hadžihafizbegovićeve monodrame "Godine prevare", gdje među ostalim stoji: "Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela...".
Misli li, primjerice, Emir Hadžihafizbegović svojim favoriziranjem nesretnog Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva da su bosanskohercegovački Hrvati "narod s posebnim potrebama", što oni uistinu jesu ako su im potrebni tutori poput Željka Komšića, a da im te tutore postavljaju raznorazni hadžihafizbegovići i slična intelektualna nedonoščad. Dopustit ću sebi malo hadžihafizbegovićevske patetike.
Jesu li narodu, bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji je iznjedrio dvojicu nobelovaca, Ivu Andrića i Vladimira Preloga, te niz drugih velikana, poput Ivice Matića, Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Ivana Frane Jukića, Gabrijela Jurkića, Ilije Jakovljevića i tako dalje, potrebni tutori u vidu sarajevskih šibicara i uhljebaša koji prema vani prodaju kozmopolitizam, a unutar BiH šire najcrnji šovinizam i arijevske stereotipe, po kojima je "građanima", čitaj bošnjačkoj nadrasi, sve dopušteno, što je u najkraćem opis fatalnih metastaza bošnjačkog nacionalizma, da ne upotrijebim neki teži izraz.
Vrsni glumac - po mojemu mišljenju jedan od najboljih u europskim okvirima, treba pogledati Hadžihafizbegovićevu briljantnu glumu u filmu "Žaba" Elmira Jukića da biste shvatili o čemu govorim - koji zarad svoje intelektualne ili nekakve druge skučenosti dvadeset i nešto godina prodaje nacionalistička muda pod građanske bubrege te pristaje biti dvorska luda Bakira Izetbegovića, za mene je također paradoks.
Nastavak na sljedećoj stranici...
