Ivicu Rajića je u Viktora Andrića "prekrstio" Milivoj Petković, a među priloženim dokumentima je i jedna rukom pisana bilješka, upućena Glavnom stožeru u Posušju, u kojoj Rajić navodi da se "nakon imendana" zove Martin Andrić. Potom slijedi i ispravka: nije Martin nego Viktor.
U dokumentu koji je potpisao, Rajić prihvaća i potvrđuje da je u BiH postojalo "stanje međunarodnog oružanog sukoba u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska kao nezavisna država.... u oružanom sukobu protiv bošnjačkih muslimana, a na teritoriju BiH kao nezavisne države".
Optuženi se obvezao na "punu i značajnu suradnju s tužiocem", uključujući i "istinito svjedočenje u bilo kom postupku" ako to od njega zatraži tužitelj. Već tad su izvjestitelji iz Haaga jasno poručili: Ne treba sumnjati da će tužitelj to od njega tražiti, barem u postupku protiv Petkovića, Praljka i ostalih lidera tzv. Herceg-Bosne...
Praljak je tako, u velikoj mjeri, bio i žrtva drugih procesa, prema mnogima posve nesvjestan moguće zamke u koju ulazi. Osim Rajićeva svjedočenja, ključnu ulogu u pripremanju optužnice imali su i takozvani predsjednički transkripti - razgovori predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa suradnicima, koji su - što je danas već notorna stvar - došli do Haaga zahvaljujući kooperativnosti Stipe Mesića.
"Perspektivna suverenost BiH nema nikakvih izgleda... Mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama", stoji u Tuđmanovim transkriptima iz 1991. Haag nikad nije posumnjao u njihovu autentičnost. Praljak će, bez sumnje, ostati upamćen kao tragična figura, njegov proces i presuda - čak i bez fatalnoga kraja - definitivno su raskrinkali promašeni haški politički koncept.
Mnogi se slažu kako su žalbeno vijeće i njegov šef Carmel Agius, u najmanju ruku, potvrdili političku amnestiju srpskog državnog vrha u ratovima u Hrvatskoj i BiH (u fusnoti nedavne presude Ratku Mladiću), a državne, političke i vojne lidere samostalne Republike Hrvatske proglasilo izravno odgovornim za zločinački pothvat podjele BiH i, de facto, pokušaja aneksije jednog njezina dijela, Hercegovine. Politički je to osmislio dr. Tuđman, na terenu provodio Gojko Šušak, a vojno pomagao Janko Bobetko.
Danas se apsolutno podrazumijeva da je politika prema BiH predsjednika dr. Franje Tuđmana imala kardinalnih pogrešaka. Postrojbe HVO-a i civilna vlast na područjima pod kontrolom bosanskih Hrvata od 1992. do kraja 1994. počinili su i tolerirali zločine nad Bošnjacima. Zagreb je za sve te zločine znao. Tu činjenicu nitko ne može zanemariti. I za to moraju odgovarati pojedinci jer je takva odgovornost individualna. Ona ima svoje ime i prezime, bez obzira jesu li to Praljak, Prlić, Ćorić ili Petković...
No ostaje posve nejasno, zapravo i šokantno, kako je moguće da isti taj sud smatra da nema dokazanih veza između krvnika Mladića i vrha srpske politike te notornog Slobodana Miloševića. Dakle, Haški sud je stava da 8000 ubijenih u Srebrenici, tisuće pobijene u barbarskoj opsadi Sarajeva, Bihaća i Goražda nisu osmišljene, potaknute te logistički i politički podržane iz Beograda. Haški sud vrlo jasno zaključuje kako Karadžić i Mladić nikad nisu djelovali uz dopuštenje i dogovor s Miloševićem.
Ovakvim tumačenjem važna uloga Haškog suda - pomirenje i individualna odgovornost za ratne zločine - pretvorila se na kraju u političku osudu Zagreba, ali i amnestiju Beograda. Tumačenje da Republika Hrvatska nije bila agresor u BiH nego da smo se branili od srpske agresije s područja druge države posve je legitimno i sasvim je nejasno zašto Praljak od početka na tome nije inzistirao (još od spomenutog dvojbenog svjedočenja u korist Tute).
To, uostalom, jasno dopuštaju međunarodne konvencije. U Hrvatskoj su zbrinute stotine tisuća izbjeglica iz BiH. Oružje i vojnu opremu dopremali smo zrakom i kopnom za postrojbe Armije BiH. Liječili ranjenike. Bez Hrvatske pomoći muslimani bi bili izgubljeni ili barem u puno lošijem položaju.
Praljak je kasnije to pokušavao dokazati, navodio je i vlastita djela koja su otkrila do tada njegov nepoznati humanitarni angažman. Ali čini se da je bilo kasno. Zanimljivo je, a o tome postoje nedvosmislena svjedočanstva njegovih suboraca, da se Praljak u ratu prilično otvoreno borio i protiv ekstremizma, prezirao je ustaštvo, iako nije imao vojna znanja, bio je svjestan da se morao osloniti i na ljude koji su prošli bar nekakvu obuku u JNA, rezervne oficire...
Jasno, nisu to svi lako prihvaćali, jaz između desnih, pristiglih iz emigracije, lokalnih šerifa i profitera te onih koji su stigli iz JNA u Hrvatskoj vojsci uvijek je bio dubok i opasan. Jedan od suboraca iz Sunje otvoreno je svjedočio kako zna da su ga htjeli likvidirati kao navodnog "srpskog špijuna" samo zato što mu je mati bila Srpkinja.
Praljak je zaštitio čovjeka koji će kasnije svjedočiti o Praljkovoj borbi protiv ekstremizma u ratu i reći: "Ako bih ikad više išao u rat - a ne bih išao, vjerujte mi! - onda bih išao s njim zato što je on jedini koji je držao do čovjeka, do pojedinca, a sve su drugo bili karijeristi."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
čekajte ljudi uvjek se spominju ti tobože dilani dokumenti a na kraju ispada da su to vjerodostojne rijeći hrvatskih političara pa nevidim razloga da se nešto mulja sa njima,baš me zanima koje dokumente bi ova garnitura na vlasti slala u ... prikaži još! hag pa nisu ni oni od jučer.