Knjiga ili film, vječno je pitanje kad su ekranizirani romani u pitanju. Unatoč briljantnoj Kate Winslet u ulozi Hanne Schmitz i uvijek izvrsnom Ralphu Fiennesu kao odraslome Michaelu Bergu u ekranizaciji "Žena kojoj sam čitao" (2008.), ipak knjiga, uvijek knjiga. Zato djecu i tjeramo da čitaju, umjesto da samo gledaju filmove - jer će knjiga, osim što gradi strpljenje, poticati maštu pa će svatko zamisliti svoj lik mladića Michaela Berga ili ostarjelu Hannu. Oboje, u našoj mašti, mogu imati stotine lica, mogu nas na nekoga i podsjećati, mogu izazvati emocije kakve film možda neće izvući - zato knjiga.
Žena kojoj sam čitaoBernhard Schlink, Vorto Palabra. Prijevod: Renata Jandrašek
Ovo je roman o odrastanju i mladalačkoj ljubavi, zatim roman o moralno vrlo diskutabilnoj ljubavnoj i seksualnoj vezi odrasle žene s maloljetnikom, ali prije svega povijesno važan roman u kojem upoznajemo bivšu čuvaricu nacističkih logora. Roman u kojem spoznajemo ne samo banalnost zla, nego, najvažnije, činjenicu da je netko bio spreman učiniti strašna zlodjela samo kako bi prikrio vlastitu, po čovječanstvo doista nebitnu privatnu sramotu. Malu, bezveznu, nikakvu. Neki su u stanju ubijati nedužne, desetke, stotine nedužnih, kako bi sakrili svoj nedostatak. Tako se Hanna nastavila ponašati i nakon rata, prema Michaelu se odnoseći kao prema strancu, radije nego da mu otkrije svoju veliku tajnu.
Michael Berg, vrlo suzdržano, bez pretjeranih emocija, opisuje povijest svoje zabranjene, tajne veze, koju je kao 15-godišnjak imao s 35-godišnjom ženom.
"Ne bi se moglo reći da je imala tromo tijelo. Više je djelovalo kao da se povlači u unutrašnjost svog tijela, prepušta ga samom sebi i njegovu vlastitom ritmu...", piše Michael, zaljubljen preko ušiju, fasciniran, jer Hanna je ona prva, koju će pamtiti čitav život. Ona je, s druge strane, emocionalno zatvorena žena koja od Michaela traži samo seksualnu vezu i da joj puno čita. Pa joj je čitao, satima, danima, mjesecima, da bi Hanna, odjednom, nestala bez traga i glasa. Tek će je godinama poslije, sad kao student prava, ponovno vidjeti - na optuženičkoj klupi suda, suočenu s optužbama za teške zločine. I otkriti njezinu najveću tajnu.
"Prepoznao sam je tek kad su je prozvali, kad je ustala i stupila naprijed. Potom sam prepoznao i lik, glavu s kosom spletenom u meni potpuno nepoznati čvor, široka ramena i snažne ruke... Prepoznao sam je, ali ništa nisam osjećao", priča nam Berg, odnosno Schlink, koji je Hanninu i svoju priču želio napisati kako bi je se riješio, u čemu nije uspio.
Inače nagrađivani pisac krimića, Schlink piše potpuno pribrano, razložno, gotovo pa sudski hladno, nimalo ostrašćen. Nekome će možda nedostajati više emocije, ali, s druge strane, baš takav način odgovara radnji, vremenu, Hanni i svim "hannama" tog vremena.
Nije je spašavao, a možda je mogao.
"Kod odraslih uistinu ne vidim opravdanje da ono što netko drugi smatra dobrim za njega bude nadređeno onome što sama osoba smatra dobrim za sebe", savjet je Michaelova oca sinu, studentu prava, koji pokušava okončati svoju moralnu dilemu treba li Hannu spasiti od sebe same ili ne.
Tema raščišćavanja s nacističkom prošlošću povijesno je izuzetno važna pa je i ovaj roman, prvi put objavljen 1995., od tada stekao status klasika suvremene njemačke književnosti. Do danas je preveden na 45 jezika, na popisu je sveučilišne literature o Holokaustu, a 1998. je osvojio nagradu Hans Fallada postavši prvi njemački roman koji se našao na vrhu top liste najprodavanijih knjiga New York Timesa.
